Da su filozofi preuzeli upravljanje državom, kako su to htjeli antički mudraci, ne bi se oko vladara stvarala kasta različitih savjetnika koji iz debele sjene oblikuju vlast, u ime svoje stručnosti. Oni su s vremenom u demokraciji izrasli kao čardak ni na nebu ni na zemlji: nemaju nikakvoga legitimiteta, ni birališta, ni parlamenta, i po tome su neki zakoniti uhljebi u profesionalnoj politici, a uživaju glas obrazovanih čudotvoraca koji pomažu političarima da ne pogriješe, barem u malim stvarima, i po tome su značajni akteri demokracije.
Demokracija se trese...
Postoji u narodu jedna izreka koja ne isključuje savjetnike iz političke igre, čak i da se doslovno shvati: da pametnome savjeti ne trebaju, a da glupome ne koriste! Pamet i glupost ne mjere se u političkim slučajevima kvocijentom inteligencije, nego socijalnim ponašanjem: pametan političar zna koliko ne zna, pa će bez kompleksa - i po tome je pametan - koristiti znanje drugih ljudi, stručnjaka i specijalista, koje će okupiti u svoj tim.
U pravu je bio Miroslav Krleža kad je govorio (Matvejeviću) da je glupost i u socijalizmu glupost, i zbog toga je taj sistem tako lako pao; glupost je ostala glupost i u demokraciji; i demokracija se trese kad pametni zašute i kad se budale, andrićevski rečeno, razgalame. Hrvatska se demokracija od Krležinih gluposti okreće Andrićevoj galami.
Glavni sudac odsvirao kraj
Da Lijepom Našom vladaju antički filozofi umjesto hrvatskih političara opće prakse, zemlja bi za praznike bila siromašnija za jednu aferu s kojom će se, vjerojatno, još sretati u godini izbora; razvikani slučaj jednog savjetnika s Pantovčaka, ili dvojice čak, u sirovom je stanju brže-bolje pohranjen u hladnjake, da ne zaudara na nedemokratske ostatke razne "stoke sitnih zuba" koja tamo već podulje trune. Glavni je sudac požurio odsvirati kraj, ali nitko ne može reći da je igra s predsjedničinim savjetnikom stvarno završena, dok ne završe svi mogući nastavci i dok i javnost o tome nešto ne kaže (kad i ona dođe na red).
Zasad se može reći da se sasvim jednostavna stvar toliko zakomplicirala, najviše zato što je u nju uvučena državna služba (SOA), kojoj bi ondje trebalo biti najmanje mjesta. Što je obavještajna agencija ondje imala raditi? Da zaštiti predsjednicu od nje same, štiteći je od savjetnika koji je mogao baratati informacijama koje ne bi smjele izlaziti iz Dvora? U uređenim europskim državama - za razliku od Amerike, gdje je sve roba, i prije nego što sazre - zna se što državni dužnosnici (ne) smiju koristiti, kad siđu s funkcije. Nije država vašar, da se krčmi sva njezina imovina. Zašto bi obavještajna služba trebala upozoravati smijenjenog savjetnika na pravila ponašanja, čak i da je pri tome izbjegla prijetnje?
A slastičarnica je stvarno posljednje mjesto, s grobljem i zatvorom, gdje bi se raspravljale takve teške stvari o nečijoj sudbini. Bio dobar ili loš, ipak je Mate Radeljić četiri godine služio predsjednici; ako ju je odvukao udesno, nije joj pritom zatvarao oči da ne vidi kamo je vodi. Rastanak nije bio državnički, ni s jedne strane. Šefica države hrabro je prenijela na SOA-u da obavijesti njezina ključnog savjetnika da ne dolazi više na posao; savjetnik je izabrao da bude čekić kako ne bi bio nakovanj, pa je udario po "svojoj" predsjednici. Politička ljubav na hrvatski način! Lukavi Mitterrand odnose sa suradnicima rješavao je na elegantniji način: morali su potpisati ostavke prije početka mandata, on bi samo upisivao datum!
Nije nepoznato da savjetnici imaju moć da su u stanju (na)škoditi svojim poslodavcima, zato što upravljaju iz pozadine, uglavnom na njihovu odgovornost, i znaju dvorske tajne. U opisu njihova radnog mjesta nije da odlučuju, nego da pripremaju odluke onima koji uživaju ustavno pravo odlučivanja. Oni služe vladaru da imaju na stolu više prijedloga, da mogu donijeti što kvalitetnije odluke. "Politički zanat ne svodi se na to da izmišlja rješenje", govorio je francuski premijer Michel Rocard.
"To je stvar stručnjaka, istraživača, specijalista. Zanat političara je u tome da između ponuđenih rješenja izabere ono koje će biti prihvaćeno u parlamentu i u javnosti." Čim im se mota oko ruku, vlast se i savjetnicima lijepi za prste i olako postaje iskušenje kojemu samo hrabriji i moralniji uspijevaju odoljeti. Dvije se opasnosti uvijek i svugdje vežu uz njih: prva, da i oni pretendiraju na svoj dio kolača, barem u obliku utjecaja na vladara, i drugi, da se moderni vladari, izloženi svim zahtjevima javnosti da zna sve o svakome, suviše oslanjaju na njih i na njihova mišljenja; tako savjetnici postaju sve važnija karika u političkome lancu, toliko važni da ljudi pamte Kissingera barem koliko i Nixona.
Događa se nešto što ni Machiavelli nije zapisao u svojim glasovitim uputama o vladanju: u modernim političkim predstavama, kostimografi postaju važniji od glumaca, a režiseri od samih pisaca. Ništa, ipak, ne jamči da će ljudi pamtiti Matu Radeljića i Kolindu Grabar-Kitarović, osim kao privremene stanare u Titovoj vili na Pantovčaku, kako pamte Franju Tuđmana ili njegova moćnog savjetnika Ivića Pašalića. Vlast se nekad skriva u karakteru, a nekad u okolnostima.
Trumpu savjeti ne trebaju
Otkad postoje, savjetnici su zadavali probleme vladarima. Znameniti kardinal Richelieu, dugovječni premijer Luja XIII., upozoravao je svoga kralja da monarhija postaje nestabilna svaki put kad monarh oko sebe angažira više od četvorice savjetnika. Kraljevska je vlast bila ograničena na manji broj pobočnika nego što ih postavljaju današnji republikanski monarsi, koji s brojem suradnika dokazuju vlastitu važnost i moć; njima trebaju stručna pokrića za njihovu politiku, za ono što svakodnevno govore i za ono što (ne) rade.
Koliko je današnjim vladarima teško sa savjetnicima, a savjetnicima još teže s vladarima, najbolje svjedoči ćudljivi Donald Trump; američki je predsjednik toliko razbucao svoj savjetnički tim da će na kraju ostati sam svoj savjetnik. Njemu, objektivno, savjetnici ni ne trebaju: što bi učinio jedan samouki slikar da ga u poznijim godinama tjeraju da uči slikarstvo na akademiji? Ili bi raspustio akademiju ili bi nastavio slikati po svome. Nije ni Kolinda Grabar-Kitarović malo miješala svoj savjetnički kadar na Pantovčaku; nitko joj se ne bi ni dalje petljao u posao, da se nisu upleli neki politički razlozi koji su od savjetnika, i uz njezin doprinos, napravili političare, a od nekvalificiranih političara obavještajni problem države.
Mudri su vladari uvijek koristili dobre savjetnike, i po tome su bili mudri. I veliki Goethe služio je kao dvorski savjetnik u Weimaru, i nije bio pod sumnjom da vragu prodaje dušu; tamo je, štoviše, napisao svoje najslavnije djelo i ovjekovječio lik dijaboličnoga trgovca ljudskim dušama. Kad bi danas, ne samo u nas, postojao Goethe, pitanje je bi li ga itko angažirao ili čak na kavu pozvao i bi li on pristao prodavati vragovima dušu: u međuvremenu je cijena mozga spala na Milasovu tarifu, da bi itko kupovao ili prodavao političku pamet.
Svi se, recimo, pitaju kako je Mate Radeljić mogao biti smijenjen na tako grub način, i ne postavljaju to pitanje bez razloga; dovoljno je bilo da ga predsjednica pozove u svoj ured, i da mu ona, kao korisnica njegovih usluga, prva priopći da prekida suradnju s njim. Nije, koliko se zna, SOA poštar koji raznosi osjetljive državne odluke.
Galerija: Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dočekala Novu godinu s vatrogascima
Nitko ne pita kako je prije četiri godine Kolinda Grabar-Kitarović izabrala baš Radeljića za strateško mjesto u svome predsjedničkom timu? Zbog zasluga u kampanji, dakle, i u pobjedi na izborima? Zbog istaknutog mjesta koje je zauzimao u desnijem dijelu političkoga spektra, sklonijeg zapaljivim temama domoljublja, vjere i nacije? Nije problem savjetnika, jednoga ili drugoga, kako se razrješuju, iako se u najnovijem slučaju vidi da od buhe stvarno može narasti slon, pogotovo kad se, pogreškom, nađe u slastičarnici.
Problem počinje s time kako se imenuju, poštuju li se pri tome standardi, koji vjerojatno nisu nigdje zapisani, ali se mogu racionalno, ili zdravorazumski, izvesti: savjetnik za nacionalnu sigurnost Vlado Galić imenovan je na tu funkciju, a da se, očito, nije uzimalo u obzir da je prije 20 godina bio smijenjen s mjesta načelnika SIS-a! Ako kadrovski skretničari nisu konzultirali državne arhive, mogli su zaviriti u knjigu akademika Bože Udovičića "Pad umjesto uspona" i vidjeti što se događalo u obavještajnim službama potkraj Tuđmanove vlasti, i tko je imao kakvu ulogu. Uspon i pad iz naslova ne odnose na jednog obavještajca, nego na državu u cjelini. Obavještajac je, za razliku od Radeljića, otišao bez riječi i ostavio enigmu: zašto šuti?
S pokera na pasijans
Savjetnik za strateška pitanja unutrašnje politike ne mora biti sveučilišni profesor, ali bi morao imati profesorsko znanje; ne bi trebao biti, čak ne bi smio biti, političar, da ne nateže na svoju stranu, ali bi morao imati iznimna znanja o politici i sposobnost političkoga mišljenja. Kaže li se da bi morao biti politički neutralan i neovisan, netko će reći da ni predsjednik, ili predsjednica, svih hrvatskih građana nisu sasvim nesvrstani, ni politički ni ideološki, a pogotovo svjetonazorski, da ne bi na savjetnička mjesta promovirali ljude od povjerenja.
Iza mandata Ive Josipovića ni do danas nije razjašnjen odnos prema Dejanu Joviću, koga je naprasno maknuo sa savjetničkog položaja i preskočio, jedino njega, kad je široke ruke dijelio oproštajna odlikovanja. Njegov je krimen bio u tome što je (o)sporio demokratske uvjete kod referenduma o neovisnosti (što je odmah otvorilo pitanje njegove nacionalnosti); njegov se poslodavac uplašio da bi ga to moglo stajati kod izbora za drugi mandat pa ga je požurio otpustiti.
Ne postoje u politici samo smjene, postoje i iznuđene ostavke; razlika je koliko između vrata i šije. Nije Josipović time spasio izbore, a izgubio je dosta ugleda kod onoga dijela javnosti koji vjeruje (naivno) da intelektualci u politici drže do prava na mišljenje. Čak i kad je pogrešno ili odudara od službenih kanona.
Nitko u Jovićevu slučaju nije (o)sporio predsjedničko pravo da bira i smjenjuje svoje savjetnike, pa ni on sam. Ni Radeljić ne bi smio osporavati „svojoj" predsjednici pravo da ga razriješi elitnoga savjetničkog statusa, s obrazloženjem, da ga ne ponizuje, ili čak bez obrazloženja, ali na svoju štetu. Javna funkcija u demokraciji pretpostavlja i javne argumente, i kod postavljanja i kod razrješenja. Ne čini se da je taj zahtjev ispunjen, ni kod Radeljićeva imenovanja, ni kod njegove smjene. To što šef(ica) države autonomno bira svoje suradnike, ne znači da može postavljati koga hoće i bilo koga; ni Kaligula ne bi danas konja uvodio u senat.
>> Pogledajte božičnu čestitku predsjednice Kolinde Grabar - Kitarović
Zakoni posla obvezuju vladare da postavljaju ljude koji mogu udovoljiti zahtjevima funkcije; javni, politički razlozi opominju ih da pri izboru moraju voditi računa o javnome interesu. Visoki dvorski savjetnik spada u elitnu političku funkciju, daleko iznad ranga kućne pomoćnice ili kućepazitelja. Dobru će odluku u svakome trenutku lako opravdati; loše će im se vraćati kao bumerang. Predsjednicu će i na biralištu dočekati neraščišćeni slučaj smjene nekadašnjeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića; njezini razlozi - „gubitak povjerenja", više djeluju kao privatno obrazloženje u jednoj državnoj, dakle, javnoj stvari, od velike važnosti za građane nego uvjerljiva javna odluka. Ostao je jak dojam samovolje ili osvete.
Kad se rastajao od Jovića, Josipović je na taj način namigivao jednome dijelu birača, blažih hrvatskih opredjeljenja; ostale ne bi pridobio ni s većim žrtvama od jednog slobodoumnog suradnika; Kolinda Grabar-Kitarović je - odričući se Mate Radeljića - namignula i prema Andreju Plenkoviću, nakon dosta izražene obostrane ljubomore oko vlasti, i prema biračima napuštenog, i zapuštenog, (desnoga) centra koje bi htjela (pri)dobiti na svoju stranu. S pokera je prešla na pasijans.
Kakva je, zapravo, moć predsjedničkih savjetnika u sistemu koji je razvlastio predsjednika, i ograničio ga na vanjsku politiku i na obranu, i na nevažni diplomatski protokol. Tvore li oni vladu u sjeni, a kojoj se šuškalo dok je predsjednica hrabro odbijala nasrtljivog Karamarka da mu dade ključeve Banskih dvora? Ako je Mate Radeljić skrenuo predsjednicu udesno, logično je pitati upravlja li predsjednica svojim savjetnikom ili savjetnik njome? I još važnije: tko vodi državu? Indiskrecije s Pantovčaka, ili iz Banskih dvora, da je bivši savjetnik imao takvu snagu da je mogao srušiti oba brda, umjesto da ih približava, ne moraju ništa govoriti, sve dok ne izađe na vidjelo corpus delicti o "zločinačkom pothvatu" rušenja Plenkovićeve Vlade.
Tajne večere
U Hrvatskoj se i veće stvari zataškavaju, ili "rješavaju" prije kraja, da bi se moglo očekivati da će se uopće dalje istraživati slučaj koji bi morao više zanimati pravnu državu, kad bi pravna država stvarno funkcionirala. Legitimno je pravo šefice države da smjenjuje svoje savjetnike, pa i zbog izbornih interesa, da tako resetira svoju politiku i odmakne od desničarske frakcije, s kojom se poistovjećivala; nejasno je u tome slučaju kako je s Radeljićem dobila jedne izbore, a druge bi s njime izgubila kod manje-više istih birača?
Prvi put HDZ je vodio Tomislav Karamarko, gurajući stranku na pozicije od kojih Kolinda Grabar-Kitarović (ne)očekivano bježi; s Andrejom Plenkovićem, HDZ se odmaknuo od desničarske matrice, što je predsjednicu prisililo da se u tome trendu odmakne od savjetnika koji je politički bliži Karamarku nego sadašnjem HDZ-ovu predsjedniku.
Vodi li cijela operacija sređivanja savjetničke garniture s Pantovčaka političkome kraju "Karamarkovih ljudi", i porazu rigidne politike koju su zastupali, vidjet će se prije izbora, a najkasnije na izborima. Predsjednica će se Mate Radeljića lakše riješiti nego vlastite prošlosti koja je vezana uz njega. Repovi znaju biti otrovniji od glave.
Moglo bi biti živo kad sudionici tajnih večera stanu povraćati pikanterije koje su zadržali u memoriji svoga želuca i kad poželjni i ugledni gosti s državnih prijema i državničkih inauguracija - koji su preko noći postali "manipulatori" i "širitelji mržnje" - počnu s objavljenom osvetom. Zemlja je ionako u stanju "demokratske depresije" kad "inflacija riječi ruši kredibilitet pripovjedača"; što će tek biti kad krene najavljeni sukob na desnici, uz ovakvu ljevicu koja ne zna kamo će se svrstati.
>> Pogledajte kako je predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović položila vijenac na grobu dr. Franje Tuđmana
Da mi je znati šta bude Hrga savjetovala predsjednicu.