Ako se može govoriti o mozgu cijelog jednog naroda, recimo Hrvata, ili o imaginarnom zajedničkom mozgu cijele države, recimo svih građana Republike Hrvatske, onda se može i mora govoriti i o kolektivnoj traumi, žestokom potresu ili, još gore, trajnom teškom nagnječenju tog mozga.
Ta se dijagnoza dobro oslikava u rečenicama koje si često ponavljamo čitajući, gledajući i slušajući vijesti: “Ovo je uvreda za zdrav razum”. Ili: “Ovo mi vrijeđa pamet.” To teško kronično stanje, uzrokovano nebrojenim udarcima po logici i svakoj pameti, ovih se dana produbljava još jednom teškom traumom.
Na mozgu nacije, već prepunom dubokih ožiljaka i nezacijeljenih ozljeda, upravo nastaje još jedna duboka porezotina. Milijarde moždanih stanica nepovratno odumiru dok se javnost bavi aferom krivotvorenih SMS-ova, sprege države i kriminala, dosluha državnih dužnosnika i kriminalaca, korumpiranog policijskog, obavještajnog i pravosudnog sustava, a osobito takvim kriminalnim vezama premrežene najveće, najvažnije, najjače, stožerne hrvatske političke stranke, kako HDZ sam sebe voli nazivati.
Često se ovih dana moglo čuti pitanje: je li ovo borba premijera Plenkovića i aktualne Vlade RH protiv kriminala ili je to unutarstranački obračun između dviju frakcija u HDZ-u? Postavljanje takvog pitanja, dakako retoričkog, već je samo po sebi simptom koji upućuje na to da mozak koji ga postavlja trpi od teških trajnih oštećenja pa je nesposoban i za najjednostavnije logičke operacije i zaključke. Zar nije očito i jasno da tu nema nikakvog “ili”, nego da se istodobno, međusobno povezano, događa istodobno i jedno i drugo?
Kada je jedna stranka sama po sebi cijela oblijepljena paučinom (polu)kriminalnih veza i interesa, onda je i obračun između različitih frakcija takve stranke nužno obračun s kriminalom. Jedne strane. Što ne znači da je ona druga čista, vođena isključivo ispravnim motivima i ljubavlju prema istini i pravdi. Promatrači i analitičari tog sukoba, svjesno ili ne, postaju navijači, ovisno o vlastitim, manje-više iluzornim željama i nadama u ozdravljenje države i društva.
Drugi snažno izražen simptom teškog kroničnog stanja mozga nacije jest amnezija, bolest kratkog i selektivnog pamćenja, sve do potpunog zaborava. Zato će i pitanje koje je portal Index vrlo opravdano uputio Andreju Plenkoviću ostati retoričko, bez odgovora. Pitanje se odnosi na dva vrlo različita pogleda na ulogu, važnost i slobodu medija koje je u roku od samo godinu dana artikulirao i demonstrirao aktualni premijer i predsjednik HDZ-a.
Kada su se bavili Agrokorom, ministricom Dalić, famoznom grupom Borg, (hot)mailovima i njegovom vlastitom ulogom u svemu tome, mediji koji su inzistirali na tim pitanjima za Andreja Plenkovića bili su neprijatelji koji vode hibridni rat protiv njega, njegove Vlade i cijele Republike Hrvatske. Sada, kada inzistiraju na rasvjetljavanju vrlo sumnjivih te za visokorangiranog političara i stranačkog dužnosnika nedopustivih radnji Milijana Brkića, Andrej Plenković o tim istim medijima, njihovu poslu i ulozi govori s poštovanjem.
Podcjenjivanje medija sada je, zato, drago potpredsjedniku HDZ-a Brkiću dok govori o “opskurnom tjedniku” koji je iznio dokazni materijal za teške optužbe na njegov račun. No, i jedan i drugi, što god radili i govorili, čine to s istom značkom na reveru, na ovratniku odijela zakvačenom zastavicom Republike Hrvatske.
Ipak, kod Milijana Brkića ta je zastavica samo dio simbola kojima se oboružao, valjda protiv liberalnih uroka: oko ruke mu ispod rukava u svakoj prigodi izviri pobožna narukvica nalik na krunicu, a kad god u javnosti posegne za mobitelom, iz džepića futrole pogleda nas milo lice s jedne od onih pobožnjačko-kičastih sličica samog Isusa Krista koja viri iznad kreditnih kartica. Neka svi vide koji su mu prioriteti, a i saveznici.
U svakom slučaju, sasvim je u redu da se s kriminalom svake vrste obračunava u vlastitim redovima upravo HDZ, ta stožerna hrvatska politička stranka koja je svemu tome udarila temelje i postavila sve tako kako jest, od mračnih zlokobnih podruma punih kostura svojih žrtava do krova koji curi na sve strane.
Ali, sve skupa predstavlja još jedno silovito gaženje po mozgu, silno rasipanje energije i onih preostalih umnih sposobnosti nacije koja će iz cijele afere nužno izaći još slabija i još raspamećenija nego što jest.
Novi direktor Opere zagrebačkog HNK, talijanski dirigent Marcello Mottadelli, prošli mi je tjedan u razgovoru rekao: “Izbjegavanje i zaobilaženje kulture najsigurniji je put slabljenja bilo kojeg naroda.” A cijeli je sistem doista postavljen tako da se i onim najvećim kulturnim pothvatima i dosezima za koje smo kao narod sposobni, ponajviše preko izvrsnih pojedinaca, posvećuju tek promili pozornosti koju zaokuplja svaka izjava iz usta glavnih aktera kriminalom prožete i korumpirane politike.
Govoreći o slabljenju naroda, a time i država, maestro Mottadelli mislio je u prvom redu na svoju domovinu Italiju. On je previše pristojan da bi se, tek stupivši na važnu kulturnu funkciju, upustio u ocjenjivanje i kritiziranje stanja kulture u za njega još do jučer potpuno stranoj zemlji. Međutim, njegovo zapažanje o tome kako su i političari na vlasti i u opoziciji prezauzeti svojom voljom i borbom za moći, univerzalno je, na žalost, za dobar dio Europe i svijeta, pa tako i za Hrvatsku.
“Umjetnost je sjekira koja razbija zamrznuto more u nama.” Ovu veličanstveno istinitu rečenicu, dostojnu velikog pisca kakav on jest, napisao je Miljenko Jergović u svojoj posljednjoj kolumni. Intelektualni deficit ima za posljedicu i emocionalni. Uz nagnječeni mozak ide i strahom obuzeto, skvrčeno i zakržljalo srce, cijela zamrznuta mora u nama, sposobnosti za osjećanje i suosjećanje. Ledena kora je debela, nama trebaju ledolomci. Ali, za početak, sjekiru u ruke! Manje vijesti, više knjiga. I više odlazaka u kazališta, koncertne dvorane, muzeje, galerije, knjižnice – bolnice za nagnječeni mozak i otapališta zaleđenog srca.
Branimir Pofuk svašta zna i mislim da bi bilo dobro da ga policija i DORH temeljito ispitaju.