Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali bilo ih je manje nego što je moglo biti, izgovorio je Tomislav Merčep, zapovjednik hrvatskih snaga u Vukovaru u osvit agresije dobrovoljačkih postrojbi pristiglih iz Srbije i JNA na ovaj grad. Premda će mnogi i danas reći da Vukovar ne bi ni toliko izdržao da obranu nije postavio upravo Merčep, njegova samovolja od Vukovara je učinila grad bezakonja i nagnala povjerenika vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog da pismom od predsjednika Republike zahtijeva Merčepovu smjenu, koja će se u listopadu 1991. i dogoditi.
Ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova koji je zbog zločina nad srpskim civilima u slučaju Pakračka Poljana pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora, umro je jučer nakon duge i teške bolesti, no Vukovar je i danas, tri desetljeća poslije, talac toga bezakonja, te tragedije, loših politika i brojnih interesnih skupina. Talac svih posljedica bestijalnosti srpske ratne mašinerije koja je pod gusjenicama svojih tenkova ostavila najstrašniji zločin viđen u Europi nakon Drugog svjetskog rata, tisuće mrtvih i raseljenih, uništen grad, ali i zasijano sjeme međusobne mržnje Hrvata i Srba na ovim prostorima.
Posljednja tri desetljeća Hrvatska se s pijetetom svakog studenog sjeća vukovarske kalvarije Kolonom sjećanja, prigodnim programom u medijima, paljenjem svijeća u vukovarskim ulicama, odlaskom na grobove naših heroja. No u tome su gradu svoje kosti ostavile i neke srpske žrtve, naime, samo u kasno proljeće i ljeto 1991. u Vukovaru je u vrijeme Merčepova bezakonja pod nerazjašnjenim okolnostima likvidirano najmanje dvadesetak srpskih civila, a taj broj je, prema brojnim dokazima, prema finalnom činu tragedije eksponencijalno rastao. Kako u ostatku Hrvatske, tako i u Vukovaru – osobito u Vukovaru gdje su rane hrvatskog naroda još uvijek svježe i bolne do neba – te žrtve nikada nisu dobile svoje pravo na pijetet. Milorad Pupovac nije mogao, a možda ni želio naći načina da se premosti nepremostivo, no dolaskom Borisa Miloševića, mladog čovjeka bez bremena na plećima, pojavila se i nada za zaustavljanje beskonačnog perpetuiranja krivnje s jednog naroda na drugi. O tome da priznavanje žrtve nije isto što i izjednačavanje krivnje, treba li više i trošiti riječi?
Bez ikakve sumnje, i među srpskim stradalnicima puno je žrtava te iste velikosrpske ekspanzionističko politike iz 90-ih, ali nakon dolaska Borisa Miloševića u Knin i zajedničkih odlazaka u Grubore i Varivode na mjesta stradanja srpskih civila, naposljetku su se stekli uvjeti da proces zacjeljivanja rana može otpočeti svoj dugi put. I nikome posljednjih mjeseci, čak ni inače vrlo glasnim braniteljskim udrugama, nije smetao takav scenarij, ali vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi očito jest. Posljednjih dana dijeli lekcije i određuje tko smije, a tko ne smije polagati vijence za vukovarske žrtve, tko smije, a tko ne smije doći u “njegov” grad. I nije mu to prvi put. Kako sjećanje na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja dva desetljeća poslije ne bi proteklo mirno, prošle se godine pobrinuo upravo on, izjavljujući da je Vukovar postao “epicentrom kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije”. Potom je organizirao skupove na kojima nije bilo mjesta ni za jednog jedinog srpskog stradalnika, istodobno se čudeći kako srpska zajednica na Dan sjećanja prema žrtvi Vukovara ne pokazuje pijetet.
Danas, kada to čini s najviše razine u liku potpredsjednika Vlade, Penavi opet nije po volji. Jer, da je na skupu o ratnim zločinima dopustio jednoj jedinoj srpskoj obitelji da s javnošću podijeli svoju kalvariju, kome bi na idućim izborima trebao ovaj i ovakav Ivan Penava? Da je poduzeo sve što je u njegovoj moći da se premosti tužna činjenica da vukovarska djeca pohađaju odvojene škole, na kojoj bi političkoj agendi Penava tražio reizbor? Ili mu konstantno tinjanje nepovjerenja i otvorenog neprijateljstva između dvaju naroda pomaže smislenijom učiniti i ojačati vlastitu političku platformu? S vođama poput Penave Vukovar će zauvijek ostati zarobljen u ‘91., a uz mučnu prošlost zajamčena mu je i mračna budućnost.
Treba u Vukovarsko srijemskoj županiji ukinuti sve škole u kojima nije službeni jezik hrvatski i pismo latinica. A uvesti dodatnu nastavu za njegovanje jezika, pisma, kulture.