U moru besmislenih izjava, predsjednik Zoran Milanović ovih dana dao je i dvije izjave koje možda nisu potpuno smislene, ali koje, za razliku od svega onoga potpuno besmislenog što svakodnevno izgovara i piše na Facebooku, zahtijevaju dužnu pozornost i racionalno razlaganje.
Prvo, predsjednik Republike tvrdi da za premijera “vrijedi presumpcija povjerenja” i da se zakonska “odredba o tajnosti” (istražiteljskih izvida) na premijera ne primjenjuje. Profesor Pravnog fakulteta u Osijeku Mato Palić dao je dobru opasku: “On je živi dokaz kako netko može završiti fakultet i nemati pojma o pravu”. Ali treba se vratiti malo u prošlost, u 2012., kad je Milanović još bio mladi premijer s namjerom da mijenja Zakon o policiji. U nacrtu tih izmjena zakona bio je i jedan članak koji je zvučao kao da želi uvesti izravnu političku kontrolu nad radom policije: “Ministar policiji daje naputke za rad te joj može narediti da u granicama svoje nadležnosti obavi određene poslove, poduzme određene mjere i o njima ga izvijesti. Ministar može zahtijevati izvješća, podatke i dokumentaciju o obavljanju policijskih poslova”…
Nije čudno da Milanović danas živi u uvjerenju da premijer treba od svog ministra saznavati detalje iz tajnih, politički neovisnih izvida jer njegova je Vlada, dakle, pokušala staviti policiju pod političku kontrolu, i to manje od godinu dana nakon što je depolitizacija policije provedena kao važan uvjet za zatvaranje pregovora o članstvu u EU. Taj je nesretni Nacrt izmjena Zakona o policiji 2012. zaustavila Europska komisija. Ali poanta je da je depolitizacija policije i tužiteljstva bila i ostaje jedan demokratski standard koji smo dosegnuli i koji trebamo u praksi stalno jačati, a ne slabiti i dovoditi u pitanje.
Druga je predsjednikova neobična teza, preko koje ne treba olako prijeći, da su prijetnje predsjedniku Vlade nešto najnormalnije, da praktički dolaze s opisom posla, odnosno da “ako nisi u stanju živjeti s tim pritiskom, idi mami”. Dobro da to nije počeo objašnjavati, recimo, obitelji ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića…
Politički motivirano nasilje ne smije se banalizirati. A sve upućuje na zaključak da se ovdje radi upravo o tome: o postojanju političkog motiva za prošlotjedni napad kalašnjikovom na zgradu Vlade. To nije pokušaj teškog ubojstva s motivima osobne koristi ili nečega sličnog, karakterističnog za “obična” teška kaznena djela. Ne, to izgleda kao da je s motivima promicanja jedne političke poruke. A takvo politički motivirano nasilje jest, sviđalo se to nekome ili ne, u samoj definiciji terorizma. Izjave koje nakon napada daju političari iz Domovinskog pokreta, posebno šokantna izjava Ivana Penave, kao da žele dati politički zaklon i opravdanje. Zapravo na taj način i naknadno potvrđuju sumnju da se radi o jednom politički motiviranom nasilju.
Komentari na profilu na Facebooku jednog člana Domovinskog pokreta s kojim se družio napadač, a neki od tih komentara otvoreno pozivaju na ubijanje premijera i članova Vlade, nisu nikakav folklor, nikakva bezazlenost. Nema države u kojoj autori takvih poziva na ubijanje ne bi postali legitimni predmet interesa istražitelja nakon što je netko iz tog društva, u kojem se takva rasprava vodi, zaista krenuo u ubilački pohod na zgradu Vlade.
U Italiji je 2013. zabilježen jedan pokušaj oružanog napada na političare. Tijekom prisege premijera Enrica Lette jedan je čovjek pucao iz pištolja ispred zgrade talijanske vlade i ranio dvoje policajaca. Bio je to psihički nestabilan, svježe nezaposlen i razočaran čovjek koji je rekao da je namjeravao “ubijati političare”. Kasnije je osuđen na 16 godina zatvora. No, kad su se u svjetlu tog napada pojavile kontroverze u javnosti oko prije izrečene izjave jednog ideologa Pokreta 5 zvijezda, koji je ustvrdio da bi “netko mogao uzeti oružje” zbog političkog nezadovoljstva vladom i vlastima, taj se protestni pokret/stranka odmah distancirao od tog ideologa.
Traženje političkog opravdanja za jedan tako neobranjiv čin kao što je ubilački pohod na zgradu Vlade jednostavno nije normalno. I u pristojnim, demokratskim društvima u to se ne upuštaju ni najmarginalniji pokreti/stranke koje su osnovali stvarni komedijaši i neozbiljni političari, kao što je u ovom talijanskom primjeru Beppe Grillo.
samo necivilizirani i primitivni ljudi opravdavaju nasilje...Beppe Grillo, iako anarhist, ipak nije primitivni divljak