Gjacopo Fo, sin talijanskog pisca i socijalista par excellence Darija, pisao je u knjizi “Bila jednom revolucija” o svojoj djevojci, evocirajući uspomene na studentski bunt 1968. Doduše, termin djevojka ovdje treba shvatiti jako labavo jer je Komunistička partija, čiji su oboje bili članovi, prezirala društvene norme, posebice monogamiju. Seksualna sloboda bila je postavljena kao kategorički imperativ. Pa su tako i on i ona nemilice mijenjali seksualne partnere. On, kaže, samo zato što je slijedio partijsku liniju. No mučilo ga je nešto: činilo mu se da ona u tome zaista uživa.
Tako nekako izgleda i presjek podupiratelja španjolske stranke Podemos, pandana grčke Syrize, ali i svih novih, “trećih” stranaka izniklih iz gospodarske krize, a čije zametke nalazimo i u Hrvatskoj gdje nekoliko stranaka pretendira zauzeti taj prostor. Španjolski Podemos moćna je snaga, sposobna na ulice izvesti stotine tisuća ljudi u prosvjedima protiv štednje, stvarne i apstraktne njemačke dominacije, nezaposlenosti i političkog dvopartijskog establishmenta, potpuno impotentnog nakon niza korupcijskih skandala i gospodarskog sloma. U osnovi, Podemos jest radikalno lijeva, antikapitalistička stranka. Sjedište stranke još se nalazi u madridskom kvartu Lavapiés, komunističko-boemskoj oazi. Simbolički, kako raste popularnost Podemosa, tako raste i broj knjižara dupkom punih djela Marxa, Lenjina i Antonija Gramscija. To je poveznica sa starim komunistima koju će jedan dio podupiratelja Podemosa u trenu prihvatiti i u njemu uživati, dok će drugima zastati knedla u grlu, uz misao “ti komunisti”, ali će ideološku nelagodu zatomiti zbog višeg cilja – sloma sadašnjeg političkog sustava i želje da se nova snaga i nova stranka domogne vlasti. Da se danas održe španjolski parlamentarni izbori, premijer te zemlje postao bi šef Podemosa Pablo Iglesias Turrión, profesor Fakulteta političkih znanosti u Madridu, najpoznatiji po kosi svezanoj u rep i radikalnim idejama za rješavanje ekonomske krize u Španjolskoj i šire.
Generacija prosvjednika Occupy
U Europi se danas širi jedinstveno zajedništvo, ljubav bratskih naroda koju najbolje ilustriraju zagrljaji Turrióna i grčkog kolege Alexisa Tsiprasa. Proleteri svih zemalja, ujedinite se, poručuju. No tko su ti proleteri? “Diplomanti bez budućnosti” – termin je to novinara Paula Masona koji je skovao za sociološki fenomen koji buja u svim državama Novog svijeta.
– Ideja mi je došla dok sam predavao studentima politologije na Sveučilištu u Birminghamu. Nacrtao sam im grafikon očekivanja, a krivulja je zakretala prema gore. Evo, evo, ovdje su vam prihodi sada kad imate 21 godinu, a onda prihodi rastu. Cijene nekretnina u kojima želite živjeti prate skok primanja. Raste vam mirovinski fond i kad dođete na kraj krivulje, vodite ugodan život a socijalna država je tu da vas zaštiti ako stvari nekako pođu po zlu. No bila je to “stara krivulja”. Nacrtao sam novu. Ponirala je: plaće ne rastu, ne možete si priuštiti bolji i veći stan. Mjere štednje pojest će vam imetak s kojim raspolažete. Izbačeni ste iz mirovinskog sustava, radite do gotovo 70. godine. Krene li po zlu, upitno je hoće li postojati mreža socijalne države. To su diplomanti bez budućnosti. Sada odrastaju prve generacije od II. svjetskog rata koje će biti siromašnije od svojih roditelja. To su diplomanti bez budućnosti – pisao je Mason.
Profil je to u koji se uklapa i kružok oko karizmatičnog vođe Podemosa – redom su sveučilišni profesori koji imaju posao, ali nemaju novac. Upravo je školstvo simptomatično za propast vrijednosti zapadnog društva. Podemos se zalaže za ukidanje vladajuće doktrine po kojoj je stezanje remena recept za izlazak iz krize, jer u krizu prvo zapadaju bitne europske vrijednosti, po kojima se veći dio Starog kontinenta razlikuje od ostalog dijela svijeta. Ako pate zdravstvo i školstvo, ako se zbog štednje zatvaraju bolnice, škole i vrtići, a broj nezaposlenih ostaje isti, ako se tjera ljude na ulicu zato što ne mogu platiti kredite, jer nemaju posao, o kakvom to rastu i oporavku može govoriti.
A to je poziv na koji glavom neće kimnuti samo “komunisti”. Podemos i Syriza i slične stranke mogle su nastati samo zato što su odbacili stare, istrošene kanone ljevice. Podemos počiva na pretpostavci da je španjolsko dvostranačje, nastalo nakon Francove smrti 1975. – u krizi koja je rezultirala slomom konsenzusa i dislokacijom tradicionalnih političkih identiteta.
– Da bismo vodili drugačiju politiku, trebamo drugačiju terminologiju ljevice. Kad ste u politici, morate si postaviti pitanje – do koga želiš doprijeti. To mogu biti ljudi koji već imaju izgrađen politički identitet, koji su vjerni ljevici. Ali mi pokušavamo razgovarati i doprijeti do ljudi koji nemaju taj identitet – objašnjavaju iz Podemosa.
Bazen iz kojeg pecaju dupkom je pun. Osnovnu jezgru čini suvišak populacije mladih, talentiranih ljudi, upravo s onim vještinama koje bi tražio infokapitalizam 21. stoljeća da je nastavio rasti. Ali nije. To su oni koji su prije pet, šest godina pokrenuli prosvjede Occupy, prvu opoziciju špekulativnom kapitalizmu. Kako su prosvjede stvorili ni iz čega, cijela ta generacija stvara i poslove ni iz čega – objavljuju časopise, ali ne kao fanzine, već kao legitimni biznis, uzimaju napuštene ledine pa uzgajaju povrće, što je godinama praksa u španjolskoj Andaluziji – na razvalinama nastalima padom BDP-a.
I znaju više od roditelja: znanje tretiraju kao softver – dostupno je za upload, korištenje, nadograđivanje i odbacivanje, samo im treba ekonomski model da bi sustigao tehnološku ekspertizu. A taj sigurno nije ovakav kapitalizam, ali nisu ni stare stranke. U Europi, redom, dominiraju bipartitni sustavi, a oni su razočarali. Španjolska treba kapu s “tri roga”, kažu u Podemosu. Viđali smo to i u Grčkoj, ali i šire – ljudi s pravom krive stare, tradicionalne stranke jer su države uvukle u najgoru ekonomsku krizu, dugove i deficit, ali i zbog toga što su stvorile neefikasnu, korumpiranu državu te politički sistem koji počiva na klijentelizmu i nepotizmu.
Uključiti u revoluciju i kapitaliste
Stare su stranke usvojile mjere štednje koje nisu vodile nikamo, a nisu bile sposobne odraditi reforme. Postaje sve jasnije da u Europskoj uniji nema sposobnog vodstva. Veliki je dio političke klase izgubio legitimitet jer ih građani percipiraju kao odgovorne za kaos i tu se otvara prostor demagozima s lakim rješenjima, kako na desnici, tako i na ljevici. Podemos je svoju ideologiju i diskurs u zadnjih godinu dana, kako im raste popularnost, ublažio. Na početku su najavljivali oprost duga i nacionalizaciju privatnih kompanija, a sada govore o javnom upravljanju i odgovornosti, što je prihvatljivije mainstream biračima. Pa i “kapitalistima”, baš kako ih je poučio filozofska megazvijezda ljevice Slavoj Žižek, govoreći da u novo društvo treba uključiti i “progresivnu, domoljubnu buržoaziju” jer kapitalizam je tu i ostat će neko vrijeme.
– Moj je san – započeo je svoj govor Martin Luther King: – Takvo društvo koje će olakšati život i malim, dobrim kapitalistima. Kapitalizam ima i dobre strane, primjerice, tržišno natjecanje.
Žižek nastavlja o impotentnosti ortodoksne ljevice i tzv. intelektualnom turizmu i kritikom Johna Hollowaya, marksističkog filozofa.
– Piše Holloway: Bio sam u Grčkoj. Tamo su ogradili park, ogradili i stavili natpis “Kapitalistima ulaz zabranjen”. Smiješno. Ideja o neposrednoj, samotransparentnoj demokraciji, samoorganizaciji u praksi ne može preživjeti više od dva-tri mjeseca. Da, park je krasna stvar, ograđeni prostor da ljudi slobodno mogu šetati vikendom da bi u ponedjeljak, kad dođu na posao, bolje radili. Ljevica često zauzima mazohističku poziciju – sa strane promatra stvari kako idu u propast, oklijevajući prihvatiti odgovornost i vlast, a onda godinama i godinama analizira zašto je to bilo tako – upozoravao je Žižek.
Ne sumnja u trijumf nove ljevice, ali samo ako se odluče na djelovanje i preuzimanje odgovornosti. Kao da ga je čuo hrvatski premijer Zoran Milanović. Oprost duga, koji su najavljivali i u Grčkoj i u Španjolskoj, vijest je koja tjednima zauzima prvo mjesto svih svjetskih vijesti. Milanović je – u svjetskim okvirima – koristeći filozofiju novih, trećih stranaka, postao veći Turrión od samog Turrióna i – nevjerojatno – veći Tsipras od samog Tsiprasa.
>> Atena poklekla, ali za Berlin to još nije dovoljno
Dobra vijest. Marx, Tito, Staljin, Che, Fidel, Hugo Chavez...! Pravi ljudi - Pravi put!