U četvrtak 25. veljače navečer u gotovo praznoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Zagrebačka filharmonija proslavila je 150. rođendan. U publici su bili samo gradonačelnik Zagreba Milan Bandić uz nekoliko suradnika (među njima je bila i pročelnica Ureda za kulturu Milana Vuković Runjić), nekoliko novinara i dobitnici priznanja filharmonije.
A to su ove jubilarne godine bili glazbena kritičarka Jagoda Martinčević, predsjednik Obrtničke komore Zagreba Mirza Šabić koji je priznanje primio uime komore te donator orkestra Michael Markota. Priznanje je dobio i dugogodišnji gradonačelnik koji se u izravnom televizijskom prijenosu na Trećem programu HRT-a zahvalio filharmoniji na odličnoj suradnji.
Bio je to, čini se, posljednji protokolarni govor zagrebačkog gradonačelnika prije njegove iznenadne smrti koja je šokirala čak i neslomljivog predsjednika Zorana Milanovića. Bandić je u HNK tog četvrtka navečer djelovao iznimno energično, gotovo preporođeno i pomlađeno. Zbigecan kak’ se šika. Čak su mu i glasnice bile u boljem stanju nego posljednjih mjeseci.
Tijekom fotografiranja s intendanticom HNK Dubravkom Vrgoč i ravnateljem filharmonije Mirkom Bochom bio je izuzetno dobro raspoložen. Izgledao je kao čovjek bez briga, kao da ga uopće nisu brinule ni ankete koje su najavljivale da neće osvojiti sedmi gradonačelnički mandat u nizu.
Izgledao je kao sigurni pobjednik iako je sve to možda bio samo privid tako svojstven kazališnim daskama na kojima se odlično režirani igrokaz pred fotoreporterima i televizijskim kamerama odvijao.
Zanimljivo, gradonačelnik Bandić po svom starom običaju nije pobjegao iz svečane lože nakon što je primio priznanje, nego je koncert (doduše kraći nego što je to uobičajeno) odslušao do samoga kraja. Slavljenički koncert Zagrebačke filharmonije koja je od početka ove jubilarne sezone zbog oštećenja u Lisinskom i epidemioloških mjera nastupala u cijelom nizu zagrebačkih prostora, od crkve sv. Križa u Sigetu pa do Laube i Tvornice, vjerojatno je bio posljednji kulturni događaj na kojem je Milan Bandić bio u svom životu.
A u proteklih dvadeset gradonačelničkih godina bio je Milan Bandić na brojnim koncertima, festivalima, izložbama, druženjima... Otvarao je kazališta i muzeje, pa i zgradu zagrebačke Muzičke akademije nedaleko od samog HNK koja je izgrađena najviše zbog njegovih zasluga i njegove tvrdoglave upornosti, što mu glazbena struka ipak ne bi smjela zaboraviti.
Istina, bilo bi puno bolje i prirodnije da je Akademija svoju zgradu dobila uz dvoranu Lisinski, kao što je to nekoć bilo ambiciozno i planirano, ali ni pozicija na sadašnjem Trgu Republike Hrvatske nije za baciti.
Kada je postao gradonačelnik davne 2000. godine, o zagrebačkoj kulturi nije znao mnogo. Tada je onako komesarski ljutito obilazio kulturne institucije (pa i zagrebački HNK posjetivši njegova zapuštena skladišta i radionice u Adžijinoj ulici) gdje je poslužen grahom kako bi ga tadašnja kazališna uprava odobrovoljila.
Poput ministra Bože Biškupića, i Milan Bandić na čela brojnih kulturnih institucija rado je postavljao žene koje su mu onda bile više nego odane, čak i odanije od muškaraca.
Imao je i svoje miljenike, primjerice karizmatičnog Zlatka Viteza kojem je velikodušno uredio Histrionski dom. Spominjao je i gradnju gradske knjižnice, ali nije uspio izgraditi zdanje za glazbeni teatar koje bi udomilo izvedbe opera, opereta i mjuzikala. No, nedaleko od Trga bana Jelačića uređen je Plesni centar, a grad Zagreb je stimulirao brojne zagrebačke festivale i podržavao amaterski kulturnjački život i Centre za kulturu.
No, u Bandićevu razdoblju hladnokrvno su dekapitirane brojne zagrebačke legendarne institucije i njihova vodstva.
S godinama, Milan Bandić i njegova ekipa došla je u oštar sukob s brojnim neovisnim umjetnicima koji djeluju u Zagrebu. Bandiću se čak i na kratkim protokolarnim obraćanjima na koncertima ili otvaranjima festivala sve češće glasno zviždalo.
Jaz je s vremenom bio sve veći. Ali kulturni sustav Zagreba nije dijelio otkaze, a i plaće u gradskim kulturnim institucijama i dalje su bile više od plaća u institucijama koje su na državnim jaslama.
No, fizičkim odlaskom Milana Bandića promjene svakako treba očekivati i u zagrebačkoj kulturi u kojoj odlučivanje više ne bi smjelo biti krajnje kontrolirano i gotovo feudalizirano jer ta kultura nema budućnost ako će i dalje ovisiti o žetončićima.
Feudalizam je kad neko upravlja vrtiće školom elektranom 20 g to je u nas su gdje ni ćaći više od 5g