Kako se klatno koronavirusa polako njiše od jedne do druge svoje krajnje točke, a svijet uprtih očiju gleda u nevidljivu poziciju u kojoj bi se moglo eventualno zaustaviti, strepeći u nametnutoj neizvjesnosti, nešto što se naziva „Benediktovom opcijom“za kršćane kao da dobiva sve realnije konture. Radi se o istoimenoj knjizi američkog pisca i publicista Roda Drehera, koji je kroz ideju oživljavanja „Pravila“sv. Benedikta u suvremenom svijetu ponudio način kršćanskome svijetu kako preživjeti u današnjim vremenima.
Korona je definitivno osvježila zamisao iz Dreherove knjige koja je na hrvatskom u nakladi Verbuma otisnuta prošle godine, a nudi, zapravo, put u budućnost preko puta u prošlost. Točnije, Dreher je bio inspiriran monahom Benediktom iz Nursije, koji je živio u 5. i 6. stoljeću i moralno propadanje i dekadencija Rimskoga Carstva ponukalo ga je na povlačenje iz civilizacije i nakon toga osnivanje benediktinskoga reda, koji je najpoznatiji po svojoj krilatici „Moli i radi“. Prema Dreheru današnji svijet prolazi identičnu fazu kao i u doba sv. Benedikta tj. „današnji kršćani proživljavaju porođajne muke nastajanja buduće Crkve, a to je prilično zastrašujuće. Dok se stara uporišta ruše, niču nove prilike“.
Po njemu je potrebna korjenita obnova kršćanstva, a ona se prije svega mora odraziti u prihvaćanju činjenice da je kršćanstvo u suvremeno doba doživjelo težak poraz. Naziva to “strategijom prihvaćanja progonstva u vlastitom domu“i zagovara izgradnju “snažne kontrakulture, utemeljene na autoritetu Svetoga pisma i na mudrosti prve Crkve“.
“Svjesni otrovna utjecaja suvremenoga sekularizma i fragmentacije koju izaziva relativizam, kršćani Benediktove opcije oblikuju svoje djelatnosti i zajednice ugledajući se na Sveto pismo i Benediktovo ‘Pravilo’. Ne obuzima ih panika niti su pretjerano opušteni: shvaćaju da novi poredak nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost s kojom treba živjeti. Oni uče kako ustrajati, s vjerom i kreativnošću; produbljuju svoj molitveni život; usvajaju prakse koje u prvi plan stavljaju obitelj i zajednicu, a ne stranačku politiku, te grade crkve, škole i druge ustanove unutar kojih pravovjerno kršćanstvo može preživjeti potop i napredovati“, veli Dreher, tvrdeći kako su kršćani danas, poput onih u vrijeme sv. Benedikta, izloženi barbarskome svijetu, koji “umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele“.
To ujedno znači i pristati na neku vrstu progona i društvenog izopćenja, što kršćanstvo već proživljava na svojoj koži, ali mnogi se kršćani s time ne mogu pomiriti, pa se uzaludno trude prispodobiti svijetu i izjednačiti s njime u svemu. A poruka je upravo suprotna - biti različit. “Crkva koja izgleda, govori i zvuči baš poput svijeta nema nikakva razloga za postojanje. Crkva koja ne naglašava askezu i učeništvo jednako je besmislena kao stručni stožer nogometne momčadi kojemu nije stalo hoće li igrači doći na trening ili ne“, veli zagovornik “Benediktove opcije“, objašnjavajući kako ona poziva na dugotrajan i strpljiv rad na povratu i očuvanju stvarnoga svijeta od izvještačenosti, otuđenja i atomizacije suvremenoga života te da ako današnje crkve žele preživjeti ovo novo mračno doba, moraju prestati „biti normalne“.
„Morat ćemo čvršće prionuti uz Gospodina i to ćemo morati učiniti na načine koji će u očima suvremenoga svijeta izgledati čudno. Ako ponovno otkrijemo svoju prošlost, ako se vratimo liturgijskomu bogoštovlju i askezi, ako stavimo crkvenu zajednicu u središte svojih života i učvrstimo crkvenu disciplinu, tada ćemo, po Božjoj milosti, opet postati onaj osebujni narod kakav smo uvijek trebali biti“, piše Dreher u godini uoči korone, dok o pandemiji nitko nije mogao ni sanjati. No, danas je ona stvarnost. Nova stvarnost. I kršćani imaju priliku osmisliti je na svoj način i tako izaći iz nametnutog začaranog kruga. Tj. zabrinuto čekati da se zaustavi zamišljeno klatno. Ili da ga zaustavi onaj koji ga je i zanjihao.
Korz svijet je prošlo na desetke epidemija i pandemija. Umrlo je na desetke milona ljudi. koliko mi je poznato niti jedna religija a ni sekta po tom pitanju nije mogla, a ni znala ništa napraviti. Ljudi su se uglavnom u prošlosti sami snalazili i liječili kako su znali i umjeli. Religijski bastardi su se zatvarali u crke, džamije i sinagoge.