Može li se Hrvatskoj dogoditi da joj Rusi, ulaskom na hrvatsko tržište, poslije prsta hoće i cijelu ruku? Da uz biznis, drže i politiku? U eri Agrokora bili su, osobito posljednjih godina, važan igrač, u poziciji rizničara koji nikad ne prijete praznom puškom; eru Fortenove počeli su od prvog dana s planom da igraju glavnu ulogu i s ambicijom da se nametnu i unutar nove grupe i izvan nje.
Ruske banke preraspodjelom vlasništva u sklopu „lex Agrokora“ postale su većinski vlasnici, s pravima koje imaju svi vlasnici na svijetu – da žele podići profite, popraviti efikasnost poslovanja, poboljšati upravljanje, modernizirati organizaciju. To bi i drugi učinili da su na mjestu novih vlasnika; s te strane, nitko ruskom biznismenu ne može osporavati što ističe poslovne ambicije koncerna kojem će biti na čelu. U biznisu se poštuju uspješnost posla i rezultati poslovanja.
Zbunjuje nešto drugo: Rus Poletajev hoće pobjeći od politike kao vrag od tamjana, a javno dijeli pohvale hrvatskome premijeru i napada njegovu nekadašnju zamjenicu koju je premijer ispratio s dužnosti s najvećim počastima. Prvi Vladin povjerenik stavljen je pod još veću i otvoreniju sumnju da je u svome mandatu dogovarao štetne kredite. Novi „gazda“ dijeli žute i crvene kartone, zanemarujući da je došao u državu koja ima svoje institucije koje provjeravaju poslovanje i opet će ga, bude li potrebe, moći provjeravati. Čemu nervoza i prijetnje već na prvome koraku? Ako nešto znaju, nije nepoznat put kako se ta znanja istražuju. To je stvar hrvatske pravne države, a ne ruskih menadžera.
Hrvatsko je tržište (pre)dugo bilo zatvoreno za Ruse, što nije koristilo nikome. Rusija ima velike investicijske potencijale, za sve bi bilo bolje da je njen kapital ušao u sasvim regularnim uvjetima, bez ikakvih repova. Kad su stekli većinsko vlasništvo u najvećoj hrvatskoj (i regionalnoj) kompaniji, to obvezuje obje strane na korektan poslovni odnos: vlasti da poštuju nove vlasnike, a nove vlasnike da poštuju hrvatske vlasti. Čist račun, bez posebne ljubavi.
Nekad se i Hrvate plašilo filmom „Rusi dolaze“. U globaliziranom svijetu sve je manje takve opasnosti. Hrvatskoj ne treba ni da se izolira od Rusije ni da izolira Rusiju, koliko to, sa svojih europskih pozicija, uopće može (u)činiti. Rusija gleda prema Hrvatskoj, dok namiguje Srbiji, što ne treba čuditi, zna li se što sve formira strateške poglede današnje Moskve na balkanski dio Europe. Hrvatska nema ni potrebe ni interesa da s Putinovom Rusijom razvija strateško prijateljstvo, a još manje neprijateljstvo. Dvije zemlje mogu učiniti više nego što su dosad činile na platformi partnerstva iz interesa; dokle sežu interesi, dotle seže suradnja i povjerenje. Hrvatskoj treba kapital, ako je čist i ako ne postavlja političke uvjete; Rusiji trebaju tržišta da bez druge ekspanzije ostvaruje svoju moć.
Bude li Moskva zaoštravala odnose sa Zapadom, Hrvatskoj će političko i gospodarsko savezništvo s Europskom unijom, i vojno savezništvo sa Zapadom, određivati da poštuje savezničke obveze. Ne mora biti papskija od pape, može nešto (na)učiti od drugih europskih zemalja, pa i onih najvećih, da ne ubija svaki put vola zbog jednoga odreska. U kritičnim „stani pani“ situacijama, kao poslije aneksije Krima, ili uoči vjerojatnog zaoštravanja oko broja i rasporeda raketa, Hrvatska zna svoju stranu. Pozicije su tako jasno obilježene, da ne bi smjelo biti iznenađenja zbog hrvatske pripadnosti zapadnome svijetu. Pogotovo što to ne znači da za Hrvatsku ne postoji i Istok.
U trokutu koji obilježava današnju svjetsku politiku, za Hrvatsku ne bi trebalo biti nikakvoga oklijevanja gdje je njeno mjesto: bliža je strateški Americi nego Rusiji, a najbliža je Europi, s kojom dijeli zajedničku prošlost, s kojom ima iste civilizacijske vrijednosti i s kojom je povezuju i projekcije zajedničke budućnosti. Europska perspektiva izvan Europe, još manje protiv Europe, za Hrvatsku nije moguća.
Izolaciju ne bi podnijele ni veće države ni moćnija gospodarstva. Osobito dok Donald Trump udaljava Ameriku od Europe, prvi put u posljednjih sto godina, i dok se Europa, radi održanja svoga statusa, udaljava od Amerike. To što može izgubiti na jednoj strani, Europska unija i njene članice ne mogu tražiti na drugoj strani. Rusija je partner Europi, kao što je i Hrvatskoj, nije protivnik Europe, kao što nije ni hrvatski protivnik. Ali ona predstavlja posebni pol na karti svijeta.
Ako je mala zemlja, što se ne može promijeniti, i siromašna, što se može mijenjati i ruskim novcem, Hrvatska nije osuđena da bude neravnopravna ni u odnosima s velikima, kad su njeni interesi u pitanju. Nije joj mjesto pod stolom dok Angela Merkel i Emmanuel Macron govore o Europi; bit će jača što uvjerljivije formulira svoje nacionalne stavove i što vjerodostojnije zastupa europsku politiku. S Amerikom će imati privilegirane odnose, tko god bio na vlasti, ovdje ili tamo, iako neće biti nevažno budu li u Washingtonu stavljali Hrvatsku na kušnju da bira između Amerike i Europe. A što se Rusije tiče, velika zemlja, s velikim gospodarskim i prijateljskim potencijalom, ne stoji Hrvatskoj na putu. Njezin je biznis dobrodošao na hrvatsko tržište, pod ravnopravnim uvjetima i uz jednu jedinu ogradu – da Rusi ne računaju da mogu biti gospodari u Hrvatskoj.
Hrvati,kupujmo u trgovinama gdje su gazde Hrvati i kupujmo Hrvatsko.