Njemačka književnica i operna redateljica iz istočnog Berlina Jenny Erpenbeck hrvatskom je čitatelju ponajprije poznata kao autorica romana “Nepravilni glagoli” koji je u prvoj polovici godine objavila Naklada Ljevak, a s njemačkog jezika preveo Andy Jelčić. U međuvremenu je isti nakladnik objavio i roman “Večer svih dana”, a književnica je boravila i u Zagrebu i na pulskom sajmu knjiga.
U čvrsto strukturiranom romanu “Nepravilni glagoli” prvi put objavljenom još 2015. godine, autorica se vrlo angažirano i uporno bavi itekako aktualnom europskom temom, izbjeglicama, u ovom slučaju iz uglavnom afričkih zemalja. Roman Jenny Erpenbeck, za koji je očito proučila podosta pravnih i političkih dokumenata i Njemačke i Europske unije, može se preporučiti i svima onima koji imaju moć nad ljudskim pravima onih individua koje su, barem što se Njemačke tiče, potpuno izvan zakonodavstva. Riječ je dakle o ljudima koji, pravno gledajući, nemaju gotovo nikakva ljudska prava, pa čak ni pravo na azil, a njihove sudbine doslovno ovise o razumijevanju političara sitnijeg ranga koje je netko ovlastio da se igraju bogova.
No, da ne bude sumnje, izbjegličkom problemu autorica nikako ne prilazi birokratski i površno, bez emocija i s lažnom elitističkom pozom angažirane intelektualke načelno zainteresirane za sve patnje svijeta. Nju ipak više zanimaju ljudi i njihove patnje, potrebe, radosti i žalosti, bez obzira na boju kože, stupanj obrazovanja ili vjeroispovijest i naciju. Njihove ljudske priče sakrivene iza hladnog i nepovjerljivog pogleda koji skriva duboku tugu i strah od budućnosti. A te je brojne i doista nevjerojatno nasilne priče Jeny Erpenbeck ispričala uz pomoć jednog Nijemca, Richarda, profesora lingvistike koji silom zakona odlazi u mirovinu iako bi još mogao raditi. On je profesionalno stasao u istočnom dijelu Berlina, a onda je, doslovno preko noći, zahvaljujući padu Berlinskog zida postao zapadnjak. Žena mu je umrla od raka, ljubavnice više nema, prijatelji su se nakon ženine smrti također udaljili od njega (kao da je smrt bračnog druga zarazna), a djece nema. Napustio je svoju profesorsku sobu i suočio se s golemom količinom slobodnog vremena, počevši se tako gotovo slučajno, bez neke velike pripreme i namjere baviti izbjeglicama iz sjeverne i srednje Afrike koji u Europu uglavnom dolaze s nesigurnih libijskih obala.
Njegovo bavljenje izbjeglicama je raznoliko, ali svakako u kršćanskom duhu. Izbjeglice čiji je status u Njemačkoj krajnje upitan, umirovljeni profesor dovodi u kuću gdje sviraju na njegovom klaviru, kuha im kave i večere, kupuje im zemlju u njihovim dalekim afričkim selima kako bi mogli prehranjivati brojne obitelji, daruje im zimske jakne, poziva ih u kafiće, vozi ih na policijska saslušavanja ili zubaru zbog hitnih slučajeva... Zubaru koji, hajdemo zabilježiti i to, ne naplaćuje svoj rad!? Na kraju ih Richard čak prima u svoju kuću na obali jezera u kojem se utopio neki nesretnik, pa se ondje nitko ne usuđuje čak ni provozati čamcem, a kamoli plivati.
Richardova solidarnost zarazna je pa nesretnim ljudima koje ekstremisti prozivaju da ne žele raditi, a njima je rad u Njemačkoj zapravo strogo zabranjen i onemogućen, pomažu i gotovo svi njegovi prijatelji. I otkrivaju među izbjeglicama vrijedne i talentirane ljude koji bi u normalnim okolnostima mogli biti odlični liječnici, električari, inženjeri, vrtlari... Ali im okolnosti života to nisu dozvolile, pa su postali nevoljnici čiji se način života nikako ne može prilagoditi onom europskom. Za pisanje ovako potresnog i moralnog, ali ne i moralističkog romana autorica je očito morala poduzeti ambicioznije istraživanje uvjeta u kojima izbjeglice u Njemačkoj žive i pokušavaju (pre)živjeti. Morala je i sebe uvjeriti da se oni ne mogu generalno podvesti pod nazivnik nekakve jezovite vojske koju u kršćansku i naivnu Europu šalju mrzitelji zapadne civilizacije kao petu kolonu koja samo čeka ubojitu naredbu.
FOTO Ovo je top 30 domaćih albuma u 2019. godini
Bas se cudim da neke zemlje nisu ispostovale prava migranata u cijim zemljama iz kojih dolaze je najnormalnije silovati zene,homoseksualnost je na 80%,SIDA je prisutna kod 60% populacije tamosnjeg stanovnistva. Koji o zapadnoj kulturi,povjesti,vjeri znaju samo da je pogana i bezbozna pa je treba unistiti.Sa kojima pravosuđe i policija ima svakodneve nemire u svojim gradovima,i gdje se svakodnevno napada domicilno stanovnistvo koje recimo u Njemackoj nesmije van iz kuce kad padne mrak. Mislim sad se i ja brinem zasto im nedaju drzavljanstva,stanove,automobile....a raditi ionako neznaju.A gdje bi i naucili..u pustinji nisu izucili nikakav zanat.