Klima nesnošljivosti prema vjernicima zabrinjavajuće raste i incidenti u posljednje vrijeme šalju opasne i ozbiljne signale. Nakon što je mladić iz neke “revolucionarne fronte” prošloga tjedna prekinuo studentsku tribinu, koju svake korizme organizira don Damir Stojić, a na kojoj je gostovao Dario Kordić, pređena je granica i može se svašta očekivati nakon toga.
Otprilike, da na sljedeću tribinu ili vjersko okupljanje dođe netko naoružan i psihički rastrojen i zapuca po nazočnima, jer se njemu ne sviđa što oni ondje govore i koga su pozvali u goste.
Dakako, pravo bi pitanje bilo, a tko je “revolucionara” uopće pozvao? Nitko, naravno. Pozvao se sam i odlučio je krojiti neku svoju pravdu incidentom, koji u javnosti čak i nije prepoznat kao incident (da netko nepozvan negdje dođe i uzima stvar u svoje ruke), nego je “revolucionar” kasnije pozivan na portale kao instant-zvijezda, soleći javnosti pamet kako nije mogao slušati da netko govori o Bogu, a da je osuđen za ratni zločin.
Dakako, paradoks je i u tome što on sam u Boga ne vjeruje, ali je, eto, pozvan u javnosti dizati revoluciju i tobože braniti Boga od ratnih zločinaca. Moglo bi se očekivati da će taj lik do Uskrsa predati i nalog za reviziju Staroga zavjeta, kad otkrije da je Mojsije ubio onog Egipćanina i tražiti novi ispis deset Božjih zapovijedi, jer je ove postojeće od Boga primio običan ubojica.
Drugi primjer vjerske nesnošljivosti je manje revolucionaran, ali nije manje opasan. A on je otkriven kada je župnik u Reci objavio cjenik križnoga puta i način doniranja, koji je oduvijek poznat u crkvi i koji je odobrilo župno vijeće, dakle, vjernici-laici u toj župi.
No, to je zasmetalo nekog anonimnog mještanina, koji je svoju pljuvačku na župnikov pothvat zalijepio na Facebook, a njegovu su osobnu frustraciju portali brže bolje podijelili naokolo kao da se radi o gorućem nacionalnom pitanju. Dobro je što je negdje izašao intervju njegove majke, koja je objasnila da je ona Židovka, a sin kojemu smeta križni put ateist, dok je otac tj. suprug bio katolik, ali on je umro
. Dakle, katolicima opet netko drugi, tko uopće ne pripada njihovu klubu, određuje što i kako imaju činiti, tj. kako će prikupljati novac za konkretan križni put. A da je ogorčeni ateist zavirio u neku crkvu ili križni put, vidio bi da su vitraji i postaje obilježeni imenima donatora.
No ta dva slučaja ostala bi sami po sebi izolirani na razini gluposti da ih mediji nisu preuzeli i dali im krila. Tu leži najveća neodgovornost za širenje vjerske netolerancije i mržnje i daje se, praktički, zeleno svjetlo svakome sljedećem tko se želi zbog nekih vlastitih frustracija obračunati s većom ili manjom grupom vjernika. To je jako opasno.
Čak i iz perspektive onih koji se ne slažu s načinom rada i životom vjerskih zajednica, njihovim pravilima i običajima, nije normalno da se promiče nesnošljivost i nasilje kao način obračuna s neistomišljenicima. I da se neodgovornim avanturistima daje medijski vjetar u leđa. Bili oni za Boga ili protiv njega, svejedno.
Strpljivo se očekuje i obraćenje Jadranka Prlića...Hare Krišna,Hari Rama....rama rama, hare hare....