Jesi li primijetio? Bio si u Moskvi i Sankt Peterburgu, a otkako si se vratio, prvo se onaj u Moskvi autobusom zaletio u pješački pothodnik, a onda je odletio u zrak supermarket u Peterburgu? – našalio se prijatelj i dao povoda za razmišljanje.
Iako ponekad djeluje kao najčuvanija i najopreznija zemlja na svijetu, počevši od samog slijetanja i prelaska granice u zračnoj luci, Rusi ne skrivaju koliko ih je strah terorističkih napada i koliko su mjere opreza jake. Povijest ih opominje, od talačke krize u Dubrovka teatru 2002. (najmanje 170 poginulih i više od 700 ranjenih), preko bombaških napada u metrou na stanici Lubjanka u strogom centru velegrada i zračnoj luci Domodjedovo 2010. i 2011. do eksplozije u autobusu u Volgogradu 2013. i miniranja pruge podzemne željeznice između stanica Senaja Plošad i Tehnologičeski institut u Sankt Peterburgu ove godine. U godini u kojoj Rusija dočekuje najveći i najopsežniji sportski spektakl u svojoj povijesti, jer Svjetsko nogometno prvenstvo s 32 reprezentacije u 11 gradova ipak je organizacijski veći izazov od Olimpijskih igara (Moskva 1980. i Soči 2014.), mjere opreza bit će i dodatno pojačane, a ne treba se zavaravati – Rusija ima sasvim dovoljno neprijatelja koji bi je voljeli vidjeti u problemima.
Kako izgleda ruska svakodnevica? Kako živi narod najveće zemlje svijeta pritisnute ekonomskim sankcijama Zapada? I što mogu vidjeti i očekivati navijači koji će u lipnju ove godine pohrliti prema Putinovu carstvu? Evo par slika...
Metro je ponos Moskve. Najveći i najljepši na svijetu. Već sam pogled na taj nevjerojatni labirint s nekih petnaestak linija izaziva divljenje. I Peterburg ga ima, ali... Jedna od šala je da Peterburžanin kad dođe u Moskvu i izađe iz Lenjingradskog kolodvora, prvo padne u nesvijest kad vidi kartu metroa. A kad stranac uđe u metro, pomisli da je promašio izlaz i ušao u neki muzej. Pojedine su stanice, neke čak i izvan centra grada poput Partizanskaje sa spomenicima borcima iz Drugog svjetskog rata, uređene i okićene dvorskim namještajem.
S policijom nema rasprave
Kao i u drugim velegradovima, na nekim se stanicama križaju i po tri-četiri linije, s tom razlikom što u Moskvi svaka nosi svoje ime, pa to još dodatno zbunjuje. Rijeke ljudi teku podzemnim hodnicima, a Moskovljani kao da trče metroom, samo što ne padaju jedni preko drugih. Vlakovi se samo izmjenjuju, čekanja praktički nema, kao na traci dolaze jedan za drugim. Policija je na svakom koraku. Ispred ulaza u metro, kraj detektora metala koji neprestano tuli i kraj kojeg još stoji stražar koji će “palicom” jedva primjetno prijeći preko ruksaka ili putne torbe prolaznika, na samim stanicama u ophodnji... Policije ima posvuda, kao i ročnika raznih rodova vojske. Kao i na ulicama. Policijske sirene neprestano paraju uši, postoje i posebne, glasne kao brodske trube, za zaustavljanje vozila, te još megafoni: “Odmah stanite s desne strane!” Rasprave nema.
Petokrake i brojni drugi simboli Sovjetskog Saveza, propalog imperija čiji je raspad Rusima pao puno teže od pada samog komunizma kao ideološkog okvira sustava, daleko su vidljiviji u Moskvi nego u Peterburgu. I kad bi ih poželjeli sve poskidati, to bi vjerojatno trajalo puno desetljeće. Nisu se žurili kad su ih postavljali, klesali su ih u kamenu, zakucavali na vrh 240 metara visoke zgrade Državnog univerziteta Lomonosov, na ulazima u zgradu TASS-a (ruska državna informativna agencija i dalje čuva skraćenicu iz SSSR-a) i novine Izvestja na Puškinovu trgu... No, i nekadašnji Lenjingrad čuva uspomenu u obliku relativno novog Muzeja SSSR-a, odmah uz Nevski prospekt.
– Dobrodošli, otkud dolazite? Iz Hrvatske? O, mi jako volimo vašu zemlju – govore djelatnice koje prate posjetitelje i objašnjavaju eksponate u obilasku muzeja, ne većeg od peterosobnog stana, u kojem su prikupljeni brojni predmeti iz svakodnevnog života sovjetskih građana od pedesetih do kraja osamdesetih. Jedna od vitrina nosi naziv “jednorubljanka” i čuva stvari koje su koštale jedan rubalj, i to godinama, takva je bila socijalistička ekonomija. Primjerice, punih trideset godina, od 1961. do 1991., cijena karte u moskovskom metrou bila je 5 kopjejki. “I zato nismo uspjeli”, rekla je jednom profesorica iz PIG-a, udana Moskovljanka. Nepopravljiva komunistkinja.
Odjel Putinologija
– Vaše more je predivno, samo ima puno ježeva. Dođite nam opet – ispraća gazda. Izvjestja je taj dan objavila priču da sve više građana, čak i firmi, naručuje stare telefone iz vremena bivše države jer su – pouzdaniji. Problem je samo što se više ne proizvode.
Hit su i babuške s likovima starih lidera – uz Staljinov lik gordo stoji potpis “da, bio je kult, no bila je i ličnost” – a hit su i restorani s okusom nostalgije, uređeni po modelu nekadašnjih sovjetskih stanova, Traktirka i Kvartirka u Peterburgu, Mari Vana u Moskvi. Sjedi se na kaučima, televizori su prastari kao i vješalice, a iz radija s ispisanim gradovima nekadašnjeg istočnog bloka, praše sovjetski hitovi ili jedan noviji koji oplakuje (u slobodnom prijevodu): “Znam da nije teklo sve glatko, no danas kao pionir maleni ponavljam svečanu zakletvu: Hoću nazad u SSSR!”
Knjižare su, naročito u Peterburgu, na svakom koraku, na glavnoj žili kucavici Nevskom prospektu, a lanac Bukvojed radi doslovno 24 sata dnevno. U moskovskom Biblio-globusu i Domu knjige na Novom Arbatu lako se izgubi i pojam o vremenu, a peterburški Dom knjige smješten je u znamenitoj zgradi “Dom kompaniji Zinger”. Gužva je neprestana, gotovo nestvarno djeluje koliko Rusi kupuju knjige. Svaka knjižara ima i poseban odjel posvećen prošlom vremenu... “Zemlja koju smo izgubili”, “Književnost koje više nema”, “Tko je potkopao Sajuz”, “Kako smo nekad živjeli”.
Poseban odjel je “Putinologija”, predsjednikove su biografije na vidljivom mjestu, a nekako najviše pažnje privlači ona “Što nakon Putina”. Autor je izračunao da se krupne promjene u životu Rusa odvijaju svakih 32 godine: 1921. završen je građanski rat i započeta Nova ekonomska politika, 1953. umro je Staljin i počela zlatna era, 1985. na vlast je došao Gorbačov i pokrenuo Perestrojku i Glasnost. Slijedom toga, i Putin je trebao sići s vlasti 2017., no to se nije dogodilo.
Ljubav prema literaturi kod Rusa je nasljedna, ali zato su otkrili sasvim novu – prema kavi. Nekad su se držali čaja, no sad su ulice preplavili natpisi “coffee to go”, i to baš tako, na engleskom. Masa ih po ulicama hoda s plastičnim čašama u rukama i ispijaju piće koje je osvojilo Europu. Na trenutke se, naročito u Peterburgu, čini da se Rusija puno više otvorila zapadu nego on njoj.
Nakon godina izobilja i eksplozije cijena Rusija je pod sankcijama ipak doživjela pad standarda, mada se s tim jako dobro nosi. No, za hrvatski novčanik to je sada vrlo prihvatljiva destinacija. Primjerice, cigarete se vrte oko 12 kuna, dobar obrok s juhom i glavnim jelom te pićem u restoranu može se naći već za 100 kuna.
Sad je tako, prije nije bilo – kaže nam student za šankom u klubu Belgrad. – Iz Hrvatske ste? Volio bih tamo otići, obići cijelu bivšu Jugoslaviju. Ali ne znam što će biti…
Rekao je to kao da očekuje nešto loše.
Rastajemo se, krećemo prema hotelu, ujutro vlakom za Moskvu pa kući. No, nasred Nevskog zaustavlja nas s leđa dama u tridesetima, s naočalama, u dugom casual kaputu, vrlo pristojnog izgleda i nastupa.
– Oprostite, vi idete prema…
– Prema Moskovskom kolodvoru.
Stoji zbunjeno, kao da će pitati gdje se nešto nalazi, što se često događa.
– Zašto tamo idete?
– Zato što je hotel tamo.
– O! Govorite engleski? Žurite? Trebate li možda društvo?
A, dakle, ona dama. Ima ih, ne previše, i vrlo su diskretne.
– Ne, hvala, žurim.
– Pa kratko samo. Evo, ja sam Andželina – pruža ruku i upoznaje se.
– Hvala zaista, ali rano ujutro krećem kući.
Standard pao i damama
– A odakle ste inače?
– Iz Hrvatske.
– A da. Vi Jugoslaveni ne plaćate za seks, mislim, vi iz Hrvatske, Srbije… Takav vam je mentalitet.
Za razliku od prosječnog Amerikanca, prosječni Rus nas zna locirati, no ne pravi veliku razliku između balkanskih naroda.
– Pa, kako tko. Evo, doći će vam na ljeto puno navijača na Svjetsko prvenstvo pa možda da tada probate.
– Da, ali oni su ludi. Pa možda ako biste ipak htjeli. Na brzinu. Evo 70 eura, nije puno.
– Zaista, ne hvala.
– Mogu i spustiti cijenu.
– Hvala, više sreće s drugima.
Zaista je standard pao.
Pogledajte i najbolje fotografije Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.:
Zanima me koliko je obisao svijeta ovaj novinar koji je napisao ovu reportazu? U Rusiji je sve divno vjerujte, to odmah uocite cim se susretnete s prvim sluzbenikom pri izlasku. LJudi koji neznaju sto je osmjeh, ljubaznost i slicno. Ipakk znaju kako se provodi teror na onima ispod njih, to specijalno vole pokazati pred gostima. Dali se tu radilo u muzeju, granicnom prijelazu ili bilo gdje. Trolejbusi u St Petersburgu su zahrdjali kao da su bili u slanoj vodi godinama, trava izmedju onih komunistickih stambenih zgrada se nekosi cesto. Jedna stvar koju imaju je lijepo ocuvane muzeje i stare zgrade koje su od znacaja. Ruski narod je i sada uplasen i izbjegava bilo kakav razgovor jednako kao i u vrijeme komunista.