Izbor rektora Sveučilišta u Zagrebu za visoko školstvo u Hrvatskoj je potpuno nebitna (ne)promjena koja se dogodila. Ponovnim imenovanjem Damira Borasa neće se dogoditi nikakva veća šteta, nego je činjena svih ovih godina, niti bi izbor njegovog protukandidata Damira Bakića napravio ikakve značajne promjene, na bolje ili na gore. Niti jedan Damir nema mogućnost suštinskih promjena, niti je 4-godišnji mandat dovoljan da visoko školstvo iz pepela poleti u znanstvene visine.
Zagrebačko sveučilište je po uspješnosti u neslavnoj skupini 800 – 1000 fakulteta, prema nekim pokazateljima ne ulazi niti u top 1000 svjetskih sveučilišta. Ne zato što ima lošeg rektora, ne zato što, kako to neki fakulteti i mediji izvrnuto prikazuju imamo „klerikalnog i konzervativnog“ rektora, nego zato što je sustav suštinski izgrađen i zaštićen tako da su promjene gotovo nemoguće, a većini nepoželjne. Sam rektor Boras je prilikom objave za medije nakon reimenovanja govorio mnogo, a najviše o nužnoj brizi za kadrove, uposlenike, dekane i „najvažnijoj zadaći“, kako je to nazvao Boras - utjecanju na političke kadrove kako bi se povećala sredstva iz državnog proračuna i poboljšalo ulaganje u znanost. Kontradiktorno tomu, zatražio je i „neuplitanje politike u znanost“ te najavio povećanje svojeg radnog tima.
Ulagati u znanost treba, kadrove treba adekvatno platiti i bez toga nema naprijed, no u našem slučaju je svaki ovakav vid „ulaganja“ kontraproduktivan, štetan i nepotreban. Kod nas „ulagati“ u visoko školstvo najčešće znači tražiti novac poreznih obveznika za bezvrijedne projekte od kojih koristi imaju samo oni koji ih provode. U ovakvom sustavu državnog i „besplatnog“ školstva veće izdvajanje iz proračuna i povećanje plaća znače jednako povećanje svima – onima koji u svojim studentima (i učenicima) bude interes za određena područja i inovativnost te potiču kreativnost, kao i onima koji svoj posao godinama ne rade kako treba nego ga – odrađuju! Fakulteti i škole su prepuni ljudi koji svoj poziv shvaćaju kao nešto što im omogućava puko odrađivanje radne satnice koja je u njihovom slučaju puno manja nego u drugim zanimanjima, koji kroz razne odbore i sindikate čijih su članovi održavaju status quo te podržavaju pregršt klijentelizma i korupcije. Čak 77 posto glasova senata koje je jedan Damir dobio idu tomu u prilog jer se većina slaže upravo s takvim načinom funkcioniranja.
Također, povećanje izdvajanja iz proračuna za ovakav sustav znači povećanje izdvajanja za sveučilišne elite koje godinama koče svaku promjenu i vrište na pozitivne mjere za rast ekonomije, u prvi red guraju ideološke rasprave kako bi zamaglile ono što je nužno i bez čega nikad sveučilište neće postati uspješnije. Rast gospodarstva direktno utječe na uspješnost sveučilišta jer znanje i kapital idu zajedno. A država koja je po ekonomskim slobodama predzadnja u EU, odmah iza Grčke, guši se u etatističkom i intervencionističkom blatu i ne dozvoljava zdrav razvoj gospodarstva pa tako i sveučilišta.
I onda imamo grebanje i podmetanje za svaku kunu iz državnog proračuna, pristajanje na klijentelizam i korupciju te kočenje inovativnosti i napretka, plagiranje i zloupotrebe pozicija koje nisu dostupne svakome. Kod nas doktor znanosti može postati svatko, a ne može postati nitko. Odnosno, na nekim fakultetima podobni i poslušni dobivaju projekte i doktorate, dok oni koji to nisu budu izbačeni iz igre. Kriterij napredovanja jednak je onome u politici. Nema odgovornosti za najbanalnije stvari poput ne upisivanja ocjena studentima u indekse i ocjenjivanje ispita na vrijeme pa do višegodišnje znanstvene neaktivnosti. U osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju kvalificirani i kvalitetni kadrovi ostaju na burzi ili odlaze iz države, dok se natječaji namještaju za „nečije“ ljude nedovoljnih referenci. S jedne strane sveučilišta bi autonomiju, a sveučilišni kadar se predstavlja kao elitistički dio društva.
Rješenja postoje, no ona bi za elite bila pogubna. Vaučerizaciju školstva ne ćemo doživjeti za našega života, koja bi omogućila izbor i konkurenciju i dovela do ukupnog poboljšanja kvalitete školstva te pročišćavanja loših kadrova i programa. Uključivanje gospodarstvenika i poduzetnika u visoko školstvo kočit će se dokle god će spomenute elite žariti i paliti sveučilištima, a to neće promijeniti niti jedan Damir, niti jedan rektor ili dekan. Brojne generacije moraju se izmijeniti da dođe do neke promjene, a do tada bi izdvajanje za takav sustav trebalo biti jednako nuli.
Fakulteti bi trebali doživjeti korjenite promjene, a prvenstveno organizirati privatno visoko školstvo. Nema smisla i zločin je da narod plaća toliko studenata koji nikada ne završe ili da nakon studija odlaze u inozemstvo. Samo čist račun obećaje korjenite promjene i napredak visokog školstva.