Posljednji dan ove godine s Rebra odlazi jedna medicinska sestra. Ne ide u Irsku ni u Njemačku kako smo, nažalost, naučili slušati i pisati posljednjih godina, nego odlazi u itekako zasluženu mirovinu – nakon 46 godina provedenih u toj bolnici. Svaki svoj radni dan provela je brinući se o pacijentima u našem najvećem kliničkom bolničkom centru još od svoje devetnaeste godine.
Završivši srednju medicinsku školu u Slavonskom Brodu, došla je na Rebro, čiji svaki kutak poznaje u dušu, gdje je provela život, stekla prijatelje, proživjela smijeha i suza. O tih gotovo pola stoljeća u istoj bolnici svjedoče brojni ljudi, ali i fotografije nad kojima se, dok ih pregledavamo, emocije same izmjenjuju, evociraju tolike uspomene, šefovi i kolege kojih više nema, ratna vremena, veliki pothvati poput prvih transplantacija… Na vratima glavne sestre Zavoda za hepatobilijarnu kirurgiju i transplantaciju abdominalnih organa s novom godinom stajat će neko drugo ime, no svi znaju sestru Vesnu Đurić. Nitko je, kaže, ne zove drugim imenom, Katarina, koje nije voljela od trenutka kad je za njega doznala.
Video - Liječnica savjetuje kako spriječiti nastanak raka
Život zbog prsta
– Ni sama nisam znala do prvog razreda škole da imam i ime Katarina, svi su me zvali Vesna, a tata, kad me išao prijaviti, dodao je i ime Katarina. Kada me učiteljica u prvom razredu prozvala, ja sam ostala sjediti. U to vrijeme se, znate, i za uši natezalo pa je ona tako došla, uzela me za uho i dignula da – zašto se ne ustajem kad me prozvala. Počela sam plakati jer ja nisam Katarina. A što ti je sudbina: tada sam, onako dječje zločesto, jednu djevojčicu Katarinu bezobrazno iza tarabe zvala: “Katarina, Katarina”. I onda saznam da se i ja tako zovem. Jedva sam prihvatila to ime, ovdje me nitko ne zna kao Katarinu osim profesora Jelića koji je otišao u mirovinu, pa i kad se u gradu sretnemo zove me: “Di si, Kato” – prisjeća se ova medicinska sestra koja je na Rebro došla 1. rujna 1972. godine.
Počela je na vaskularnoj kirurgiji odakle odlazi na traumu i potom u šok-sobu. Na intenzivnoj je radila neprekidno od 1973. do 1988. kada ju je, prisjeća se, prof. Borčić kad je preuzeo abdominalnu kirurgiju, zamolio da tamo dođe raditi kao glavna sestra. I ostala je do današnjeg dana.
– Mogu reći da sam godinama žalila za šok-sobom jer sam voljela onaj tempo, mada je ovdje još temperamentnije. Ali ondje sam imala sve bolesnike na oku pa su mi trebale godine da se naviknem da, kada dovezu pacijenta iz dvorane, prestanem hodati po tim sobama i gledati dišu li. Ajde, nekako sam se uspjela opustiti i shvatiti da dišu. Ili kad je dolazio prof. Sokolić pa su me vrbovali za glavnu sestru za kardiokirurgiju: “Hajde, Vesna, ti to možeš.” Tada još nije bilo transplantacije, to su bili počeci i ja sam od dosade poludjela nakon mjesec dana i tražila nazad svoju šok-sobu. Rekli su mi tada da nisam normalna – opisuje sestra Vesna svoj put do abdominalne, s koje odlazi u mirovinu nakon gotovo pola stoljeća rada na Rebru i, kako će reći, ne zna još hoće li zaplakati jer nije ona žena od suza. Uostalom, tijekom svih tih desetljeća plakala je jedanput, dodat će.
– Kada su me poslali na onih obveznih mjesec dana rodiljskog! Tada sam zaplakala jer sam htjela raditi i mogla sam raditi. Zasad sam nekako mirna, možda ću tek poslije osvijestiti da se ne moram ustajati, da ne moram dolaziti raditi. Razmišljala sam što bih vam rekla kad dođete jer su mi sve ove godine proletjele i toliko toga se dogodilo. Šok-soba, ubitačna dežurstva, tolike prometne nesreće u bivšoj Jugoslaviji pa puno stranaca – kaže sestra Vesna koja je među pacijentima stekla i prijateljice.
S dvije pacijentice danas je, što se kaže, kućni prijatelj. Uvijek je nastojala dati sve od sebe i biti prisutna za svakog pacijenta, ali ne vezati se. To nije lako, a niti baš uvijek moguće kao što je nemoguće opisati tolike detalje proživljene na ovom radnom mjestu gdje je ljudska tuga i sreća svakodnevica. Jedan će nam događaj ipak izdvojiti.
– Moje najupečatljivije sjećanje je kad smo oživjeli jednu gospođu, to je bilo fenomenalno, tada sam rekla kako stvarno postoji taj nekakav život poslije ovoga, kamo svi idemo. Žena je umrla, monitori su pokazali ravnu crtu. Doktorica je uskočila, počela je reanimirati, kada je naišao jedan profesor, pogledao je i rekao joj da prestane jer je žena mrtva. Kako sam stajala ženi pored vene, vidim da se počeo micati njezin mali prst, profesor kaže da su to živci, a liječnica je bila uporna i dobrih pola sata smo je reanimirale.
Zbog tog prsta smo inzistirale i nakon tih silnih lijekova i masaže uspostavio se ritam na monitoru. Ta je žena nakon toga završila na koronarnoj i došla nas je obići i ispričala nam kako je sve čula sve vrijeme, rekla nam je da je lebdjela iznad kreveta i gledala nas, sve vidjela i čula što radimo i govorimo, da nam je pokušavala reći da je živa, no glas joj nije izlazio i tada je uspjela pomaknuti prst – opisuje jedan od događaja iz svoje karijere sestra, dodajući da to što nekad čuje da ljudi govore, kako oni po bolnicama oguglaju na ljudske sudbine, nije istina.
Štoviše, s godinama joj je postajalo sve teže podnijeti kada netko umre. I tuga i sreća, smrt i spašavanje nečijeg života njihova su svakodnevica, a u medicinskom smislu ono što se promijenilo tijekom svih tih godina sestre Vesne na Rebru jest sve više mladih ljudi oboljelih od raka koje susreće daleko više no prije. Kada se, kako će reći, vrati unazad, nekoć su bili u šoku kada bi im stigao pacijent s karcinomom, a danas su sretni kada dođe netko tko ga nema. Promijenilo se puno toga i u smislu napretka, ponosna je na odjel koji je prvi napravio transplantaciju jetre kod nas.
Ponosna je sestra Vesna s pravom na puno toga, svaki dan, a na svoje mlade kolegice koje, reći će, gotovo cijelu godinu rade po dvije u smjeni na 25 bolesnika. Mnoge su otišle u inozemstvo pa tako i one s 20 godina staža iza sebe.
Kući idemo izmorene
– Normalno da odlaze, pogotovo mladi kada im uz ovu plaću, dok plate stan i hranu, ne ostane praktički ništa za život. Odlazi ih toliko da je to sad prešlo svaku mjeru. Ne vjerujem da će se uskoro nešto popraviti, tako da si s te strane kažem “hajde, odmori se malo”. Pacijenti ne osjete da nas nema jer se trudimo, ali kući idemo izmorene i na izmaku snaga – govori Vesna koja će bez sumnje nedostajati i svojem šefu, prof. dr. sc. Mati Škegri. Predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a Zagreb cijenjeni je kirurg čiji iznimni zahvati nerijetko osvanu i u široj javnosti, ali je puno toga još iza ovih ljudi koji svakodnevno rade “neka čuda”, a za koje većina ljudi ne zna. Pa su tako i nedavno transplantirali jetru iz druge države djetetu koje nije imalo mogućnost da dobije organ od živog donora jer je napušteno dijete, ali je ova ekipa to riješila uz potrebna odobrenja institucija, te je dobilo jetru iz Belgije.
– Ono što se može stvarno reći za sestru Vesnu jest da je život posvetila struci i bolesnicima, to je najkraća rečenica. Radno vrijeme počinje u sedam sati, a ona je cijeli život ovdje u šest sati. Ne sjećam se kad je bila na bolovanju – govori prof. Škegro, a sestra Vesna dodaje da je osim onog obveznog rodiljskog bila jedanput na bolovanju, kad joj je prozor pao na glavu.
Život je doista čudo
Jedna je to u nizu uspomena tima, a upravo je timski rad ključan za uspjeh i ovakvu atmosferu, reći će i prof. Škegro.
– Fokusirani smo na bolesnike i meni je osobno lako raditi kada znam da će na odjelu, što se tiče njege, liječenja, brige, sestra Vesna sve prekontrolirati i da se na nju mogu osloniti. Ne bismo bili dobri učitelji kad ne bismo naučili svoje nasljednike – imamo odlične medicinske sestre i ekipu mladih liječnika i kirurga – govori prof. Škegro i sa sestrom Vesnom gleda fotografije iz desetljeća unazad. Nešto što je danas praktički rutina, kao što su transplantacije koje ova ekipa radi, nekoć je bilo nezamislivo.
Najdulje živući pacijent transplantirane jetre u nas operiran je na Rebru 1999. godine, profesor Škegro i sestra Vesna detaljno se sjećaju svih pojedinosti oko tog, ali i mnogih drugih zahvata i pacijenata. Tako i prve transplantacije jetre sa živog donora koju je bebi od deset mjeseci dao otac. Dijete je rođeno, opisuje prof. Škegro, bez razvijenih žučnih vodova, napravili su operaciju da bi se oni pronašli, no dijete je umiralo jer je jetra zatajila. Tada su se dogovorili pokušati napraviti transplantaciju, otac je pristao i njemu su uzeli četvrtinu jetre i venu s ruke kako bi “našili” na arterije…
– To dijete od deset mjeseci danas je dečko od 18 godina. Život je čudo – daje nam prof. Škegro najjednostavniji i najtočniji zaključak ove priče. Priče koju sa sobom na Staru godinu sestra Vesna nosi s Rebra.
VIDEO: Simptomi koji će vam otkriti imate li problema sa srcem
Neka joj je sa srećom