Igre za hrvatsko prijestolje mogu početi, nakon što je dosadašnja „kraljica“ otklonila posljednju dvojbu što se njezine kandidature tiče, ako je ikakva dvojba ikad i postojala.
Hrvatski birači dobili su, očekivano, i drugog, ili prvog, zvučnog kandidata s desnog političkog spektra – Kolindu Grabar-Kitarović nakon Miroslava Škore: i on je dijete HDZ-a, iako se rano odrekao roditelja, tako da nema više prema njima neke posebne obveze. I zbog toga Kolindi Grabar-Kitarović može biti teže obraniti naslov nego što ga je osvojila prije pet godina, kad nije bila favorit.
Kako stvari stoje, da bi ostala na Pantovčaku, trebat će pobijediti dva puta: prvog bi izazivača Škoru morala pojesti za doručak, a potom drugog protukandidata, vjerojatno Zorana Milanovića, progutati za ručak ili večeru. Gladna je vlasti, to se lijepo vidjelo; jesu li joj oči veće od želuca, to tek treba vidjeti.
Zna se dobro što razlikuje Grabar-Kitarović od Milanovića; njih dvoje ni u crkvu ne bi mogli zajedno poslije neslavne kohabitacije. Ali, što razlikuje dosadašnju predsjednicu od njezina glavnog izazivača s desnice? U tome bi mogao biti ključ izbora. Ona, naime, nije raščistila nedoumice koje je prate, osobito u posljednje vrijeme, oko razine njezine odgovornosti za državu, ni oko politike koju bi vodila, ostane li na Pantovčaku. Stoji li na pozicijama desnog centra, gdje je službeno i stranka koja je podržava, ili je opet desnije od stranačke linije, na terenu na kojem je Škoro politički izrastao? Sama kaže da bi htjela biti, ili da jest, iznad stranaka i ideologije, iako nije bilo evidentno da se u prvom mandatu baš tako postavljala da ne dijeli naciju, da ujedinjuje građane, da smiruje atmosferu, da oslobađa zemlju tereta prošlosti i da je (u)vodi u 21. stoljeće.
U tome je zapravo sva predsjednička vlast: predsjednik, ili predsjednica ne upravlja zemljom, nema za to ustavne ovlasti; vodi zemlju, to je njegova ili njezina moralna odgovornost. Za takvu ulogu ne treba biti ni lijevo ni desno, nego iznad ljevice i iznad desnice. Dok je vlast zacementirana na Markovu trgu, šefu države ostaju samo mrvice. Fikus raste na Pantovčaku samo u slučaju da ne može prepoznati svoje ustavne, a pogotovo moralne ovlasti. I ako ne djeluje politički neutralno, kao predsjednik svih građana, nego se upleće, zapravo zapleće, u dnevnu politiku. Za Škoru se zna da simpatizira političku desnicu i da njeguje tradicionalno hrvatstvo, koliko god se on branio da je socijalno osjetljiv, da razumije manjine i da ima Srba među prijateljima. To su sasvim legitimne pozicije s kojih može i pobijediti.
Činjenica da baš njega najviše podržavaju mladi, koji se još nisu odselili iz zemlje, svjedoči o tome da postoji dobro raspoloženje za promjene i da on kod dijela stanovništva figurira kao kandidat promjena. Njegovi politički prioriteti uklapaju se najviše u politološki opis „nove desnice“: zauzima se za moćnu državu, zagovara kult jakoga čovjeka, brani kontrolu ekonomije i društva, zastupa konzervativna svjetonazorska gledišta u pitanjima prava na pobačaj, mješovitih brakova i homoseksualnosti.
Ni on neće na prvo mjesto staviti individualne slobode i pravnu državu, niti će Europu staviti prije Hrvatske. U svemu, on je tipični kandidat hrvatske nacionalističke desnice. Ni dosadašnja predsjednica nije politički, a osobito svjetonazorski, daleko od Škore; za to se teško suočava s njegovom konkurencijom ili se čak boji.
Nenarodni režimi
Stvari su čiste: dobije li novi mandat, Kolinda Grabar-Kitarović također bi u sljedećih pet godina bila predvodnica konzervativne, a ne liberalne Hrvatske. Ona govori o državi, ne o republici; o identitetu, ne o različitosti; o naciji; ne o pojedincu; o vjeri, ne o slobodi; o nenarodnim režimima, ne o ustaštvu i komunizmu.
Opet je, i teorijski i politički, podbacila u odnosu na predsjedničku obvezu da u zemlji koja se poslije velike pobjede u Domovinskome ratu suočila s krizom orijentacije, bude težište moderne, tolerantne, pluralne i pravne hrvatske države koja će rješavati stare napetosti, a ne proizvoditi nove. Koja će konačno zaključiti 41. i 45. godinu, kako je nedavno smjelo pozvao jedan hrvatski poduzetnik, u ime javnosti, ne samo poslovne, koja je umorna od prošlosti. Za takvu predvodničku funkciju nije potrebna dodatna vlast, dovoljan je moralni autoritet.
Šef države ga ima; treba ga znati dobro koristiti, da bi služio stvarima od općih i zajedničkih interesa, kao što su sigurnost, sloboda, ravnopravnost građana. Kako kandidatkinja Grabar-Kitarović misli pobijediti udaljavajući se od centra kad desnica – kao ni ljevica – nema sama dovoljno potencijala za pobjedu? Čini se po svemu da se više plaši Škore nego Milanovića: nije više sigurno koliko se sama prilagođava stavovima koji se pripisuju pjevaču, a koliko stvarno vjeruje da se izbori dobivaju na temama koje pripadaju prošlosti a ne budućnosti.
Teoretski, može se dogoditi da desnica dobije oba mjesta u finalu, ako ljevica ne prepozna, ili ne prizna, Zorana Milanovića kao svoga kandidata ili ako bi ga bojkotirala zbog starih premijerskih grijeha. Ili ako bi on sam opet promašio temu. Ali, i da politička desnica izgubi izbore, zato što Škori nedostaje iskustva, a Grabar-Kitarović vjerodostojnosti, ne bi to značilo da su u Hrvatskoj odrasle socijaldemokratske i liberalne snage, nego da je desnica ostarjela. Na tipično desnim temama obitelji, domovine, nacije, vjere izbori su se i dobivali i gubili. Kolinda Grabar-Kitarović vjeruje i dalje da je to dobitnički, pobjednički put: zato ga brani agresivnije i od Škore. Iako se rastala od Mate Radeljića, kojemu je bilo pripisivano njezino desničarenje, iako se približila Plenkovićevim pozicijama desnoga centra, kojega zbog toga sumnjiče za ljevičarenje, zadržala je desniji politički diskurs, uvjerena da narod ionako zna da ona nije daleko od centra.
Škoro, pak, prakticira umjereniji ton, uvjeren da mu desni bok čuvaju Božo Petrov, Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović i Ladislav Ilčić, i sve druge žrtve HDZ-ova (s)kretanja prema centru. Između njih je manja razlika nego što to izgleda. Da se Škoro upustio u predsjedničku borbu u De Gaulleovo vrijeme, francuski bi mu predsjednik rekao pokroviteljski da mu nedostaju dvije elementarne stvari – da nije šef i da nema države. U međuvremenu su se dogodile velike promjene u samome biću politike na štetu političkih profesionalaca: prednost kod birača dobivaju nova lica koja mogu dokazati da su politički virgo intacta. Stvorene su dvije predrasude: prema jednoj, tko s politikom liježe u krevet, čist ne ustaje, a prema drugoj, tko se bolje udvara razočaranom ili nestrpljivom narodu, lakše će namamiti vlast u svoju postelju. Iako je na lošem glasu da je fikus, predsjedničko radno mjesto neće ostati prazno.
Država je takva kakva jest: lijepa, a unakažena; bogata, a siromašna; toliki je ipak žele u ruke makar ne znali što bi s njome. Povesti narod u novi život, bez opterećenja; to je šansa za velikog predsjednika. Hrvatska vrijedi puno više nego što pokazuje; oslobodi li se svih okova, mogla bi biti zemlja prosperiteta. Ali, to ona još nije, svim obećanjima usprkos. Da nema sukoba na desnici, ne bi se moglo zaključiti da se državna vlast kotrlja prema biralištu.
Kako sa žetonima i satelitima drži u rukama svu vlast i kontrolira sve državne institucije, onda ona na izborima može više izgubiti nego dobiti. Može čak izgubiti sve, a ne mora dobiti ništa; uzmu li se u obzir gibanja u vladajućoj stranci i sve žešći sukobi na desnici, neizvjesnost je veća nego što se na površini može činiti. S ljevicom stvari stoje sasvim drukčije: ona ne vlada državom, ne drži u ruci poluge vlasti; na izborima nema što izgubiti, može samo dobiti.
Na drugoj strani, HDZ može izgubiti više, i to na dva načina: da njegova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović ne dobije novi mandat, i da njezin neuspjeh otvori krizu stranke, i to u najgorem trenutku, pred stranačke i parlamentarne izbore, ili da pobijedi konkurent s desnice Miroslav Škoro i izazove još veće potrese, ako ne i podjelu. Ne zna se što bi bilo gore za Andreja Plenkovića: ostao bi, u svakom slučaju, na brisanom prostoru, kao da je i sam na listiću. Ako bi gubitak vlasti HDZ-a počeo od samoga vrha države, teško je reći gdje bi se mogao zaustaviti. Ništa još za budućnost HDZ-a ne mora značiti podatak da je Tuđmanova stranka bogata takvim primjerima srušenih bogova koji ne ulaze u politički Panteon.
Mogu služiti jedino kao upozorenje Andreju Plenkoviću da je ušao u najdelikatnije, vjerojatno i najteže razdoblje svoje vladavine kad će morati braniti sve ono što je napravio, a pogotovo ono što je propustio napraviti. Uspješnom i vještom karijernom diplomatu pošlo je za rukom da okrene i umiri stranku kad ju je Tomislav Karamarko navukao na tanki led – radikalnom ideologijom i smušenom politikom. Plenković je stranačkim lordovima osigurao produžetak sinekura i tako kupio – s nekim izuzecima – podršku u vrhovima za politiku nevidljivih reformi.
Estradna predsjednica
U „bazi“ je bilo mirnije dok se predizborne agitacije nisu zaoštrile i proširile na šutljivu HDZ-ova većinu; pred borbe koje ga očekuju na svim frontama, šefu stranke i Vlade trebat će, u pravoj šekspirovskoj drami, puno vještine da se održi na vlasti. Što je zemlja siromašnija, to je oportunizam veći.
Nije lako Andreju Plenkoviću u koži najmoćnijeg čovjeka u državi: iz stranačkih ga redova napadaju da tolerira “antiustavnu agresiju”, saveznici iz koalicije ne pomažu mu kad zaoštravaju koalicijske odnose na pitanju Domovinskog rata, a politički protivnici čekaju da završi njihov rat pa da proglase svoju pobjedu. Od dva amblematska grada iz hrvatske borbe za državu, u Kninu se – ne dođu li nova „navijačka pojačanja“ sa strane – ipak ide naprijed, pa makar i puževim korakom, a u Vukovaru stoji na mjestu, ili ide natraške. Rat je tamo (naj)teže završiti jer su i stradanja bila najveća.
Kad Ivan Penava kaže da se „srami hrvatskih institucija i ljudi koji ih vode“, budući da je i sam nositelj vlasti, upada u tautološku poziciju Krećanina koji kaže da svi Krećani lažu. Politički, rat se jednom mora završiti; svaki je iza sebe ostavio veće ili manje nepravde.
Moralni predsjednički autoritet mogao bi više od ijedne druge svjetovne vlasti služiti stvarima pomirenja, zaokretu od teške prošlosti prema boljoj budućnosti. Jedni su razočarani predsjednicom zbog njezina desničarenja, drugi zato što je napustila desničarenje; jedne ubija njezin stil, druge odbijaju njezini stavovi; jedne privlači njezino domoljublje, druga odvlače sektaštvo i jednostranost; jedne osvaja glasom i stasom, druge zbunjuje nedostatkom autoriteta i površnošću.
Na biralištu, i prije toga u kampanji, moći će se vidjeti hoće li se, i u kojem broju, nezadovoljnici vratiti, a koliko će njih tražiti azil u susjedstvu kod Škore. Ona jest u centru izbora, najbolje plasirana jer ima iza sebe najmoćniju stranku. Ali, desnica ima barem dva ozbiljna kandidata, koje i nije uvijek lako razdvojiti; i sami HDZ je oko njih podijeljen, pa nisu bila sasvim neopravdana upozorenja da se predsjednica treba čuvati „sabotaže“.
Ako bi to bio poraz od Zorana Milanovića, HDZ bi se poslije toga mogao lakše oporaviti, jer bi, vjerojatno bez Plenkovića, mobilizirao svoje redove na programu borbe protiv „državnog neprijatelja br. 1“. A ako bi se Miroslav Škoro uselio na Pantovčak, tektonika bi bila žešća, oporavak teži, a opasnosti puno veće, sve do toga da se HDZ raskoli po liniji koja razdvaja Škorine pristalice od ostalih u stranci.
Druga je opasnost za HDZ-ova šefa da pobijedi Kolinda Grabar-Kitarović i da se prometne, odnosno nametne, kao dominantna figura u hrvatskoj politici. Između šefice države i šefa stranke nije od početka vladala idila: Plenković je liberal koliko i konzervativac, a Grabar-Kitarović je znala biti i pučanka i nacionalist, kako joj je trebalo. Dok nisu ušli u predizborni pakt, na koji predsjednica nije pristala iz uvjerenja nego iz interesa, on je bio ljevica HDZ-a, a ona HDZ-ova desnica.
Plenković je ostao na pozicijama desnoga centra, a Grabar-Kitarović nikad nije napustila svoja uvjerenja, iako je znala kombinirati retoriku da je mogu prisvajati različite političke grupacije. Predsjednica je bila drukčija od svojih prethodnika: kad je htjela biti ozbiljna, nije imala Tuđmanovu ozbiljnost; kad je htjela biti zabavna i komunikativna, nije to činila na Mesićev način; a kad je htjela ispasti učena, bježala je od Josipovićeve učenosti.
Ona je predsjedničkoj funkciji davala estradni karakter, ali joj nitko ne može pripisati zasluge, ili krivicu, za tu vrstu skretanja. Nicolas Sarkozy govorio je kako „nema ni jednog Francuza koji misli da je to normalna funkcija“, Donald Trump je takvu „nenormalnost“ razvio do neviđenih razmjera; hrvatska predsjednica može biti njihov šegrt u prakticiranju predsjedničke vlasti koja sliku preferira tekstu.
Od budućeg predsjednika ili predsjednice, došao s lijeve ili s desne strane, Hrvatska ima pravo očekivati barem jedno – da radi na tome da zemlja bude normalna, da bi mogla biti prosperitetna.
Već kad se napiše da “desničar Plenković strahuje od desničara Škore” jasno je da se netko posvadio sa logikom. Još kad se doda “Plenković je liberal koliko i konzervativac” onda zabune uopće nema. Piscu ovih redova, kao uostalom i cijeloj Hrvatskoj javnosti, bar onoj koja zna zaposliti moždane vijuge, potpuno je jasno da su Plenković i desnica dva suprotna pojma, unatoč tome što se on silno trudi uvjeriti nas u suprotno. Isto vrijedi za predsjednicu. Jedino točno u ovoj analizi je to da je Plenković liberal. Predsjednica ni sama ne zna što je, ali mi ostali jasno vidimo što nije.