Kapitalizam je definiran kao klasno društvo. U klasnom se društvu status osigurava rođenjem, političko-vojno-pljačkaškim podvizima, božanskim blagoslovom i nenahranjivom ambicijom. U takvoj zajednici potpuno je normalno, očekivano i predestinirano da svi ljudi nisu, ne mogu i ne smiju biti jednaki. Jedni vladaju, drugi služe, treći nestaju. Jednostavno rečeno, za takav vid društva smo se izjasnili 1990. i s time nitko ne bi trebao imati problema. Jedni imaju, drugi nemaju, ali se svi okupljamo oko nekolicine paraideoloških alibija i pravimo se da je to najbolji od svih sistema koje smo kušali i koje namjeravamo probati.
Oni koji su ovladali novcem služe se politikom da bi vladali ljudima, a oni koji naoko vladaju ljudima trude se udovoljiti onima koji su ovladali novcem i doći u njihovu poziciju upravo preko politike. Svako drugo objašnjenje romantična je priča u poetici „bila jednom demokracija...“, da bi otvrdnuo legitimitet države kao aparata i sustava kao njegova sadržaja. Međutim, onda se dogodi pandemija, bolest koja nas obuzme strahom za sebe i u toj fobičnoj sistematičnosti postanemo apsolutni licemjeri na pitanju cjepiva. Kao nevini u ludnici počinjemo se masovno čuditi i buniti kada se neki cijepe preko reda, kada svoju društvenu stratifikaciju, koju im nikada ni u čemu nismo osporili, počinju praktično primjenjivati na nečemu što se zove zdravlje.
A zdravlje je, ruku na srce, najvažniji ljudski resurs i otkuda nam hrabrost pomisliti da na njega imamo jednako pravo svi u hrvatskom društvu, da u klasnoj podijeljenosti možemo uspostaviti parcijalnu ravnopravnost, a da je globalno i ne spominjemo. I svi se okome na jadnog Borasa, kao da je uzeo nešto što mu ne pripada, kao da nije bio dosljedan u primjenjivanju kapitalističkog modela u kojem već odavno zdravstvo nije svima jednako dostupno. Uskoro to neće biti ni škole, malo dalje od toga dočekat će nas pitanje vode i tako redom, prema svim onim resursima unutar kojih ćemo graditi klasne odjeljke pripadanja i otpadanja. Kada se otimalo društveno vlasništvo, malo tko je pitao što to radite s našim, s onime što su zajednički stvarale dvije generacije da pripada svima.
Odabrani su ga pobrstili, dok je većina neselektiranih za to vrijeme iz petih žila pjevala himnu. Obračunavali smo se s Jugoslavijom i socijalizmom tako da smo priblesavo puštali da prisvajaju naše i agresivno prekidaju svako suvislo pitanje s kojim pravom pretvorbu proglašavaju naddomoljubnim činom, a svaku sumnju u njezinu ispravnost nacionalnim izdajništvom. Stvar je hodala. Bili smo prilično sretni u tom sinopsisu hrvatske životinjske farme sve dok jednog dana oku nevidljiva stvorenja nisu izmamila licemjerni jauk da se neki cijepe preko reda. A kako bi se pozicionirani, bogati i bahati trebali cijepiti? Čekajući u koloni s najnižim ljudskim razredima, s klasnim neprijateljima, s onima čiju su imovinu proglasili svojom?! Ne, ništa se tu ne događa čudno, osim samog čuđenja koje emitiraju ili budale ili sadisti. Zar je logično pomisliti da će nam u svijetu bez jednakosti svima jednako biti dostupan lijek protiv korone?
Zar je isto tako logično da će se u svijetu bez solidarnosti bogati solidarno odreći mjesta u redu u korist starih, nemoćnih i nesretnih, uz napomenu da su ih nemoćnima i nesretnima ionako baš oni ranije učinili? Svijet ne može postati dobro, pravedno i solidarno mjesto na trenutak, nemamo pravo od njega to tražiti nakon svega na što smo pristajali, kako su mu okrutno pred našim očima brusili fizionomiju. Sada već desetljećima slušamo kako je pohlepa dobra, kako je to motor koji nas vuče u budućnost i da je gramzivi pojedinac oličenje uspjeha, zbog čega oni koje proguta i ispljune i nisu nikakav emocija vrijedan gubitak, nego slabija strana hranidbenog lanca, razumljivo i opravdano poražena u evolucijskoj utakmici u kojoj pravo na produljenje vrste ostvaruju samo najsnažniji i najgrabežljiviji. Ideja da bi s cijepljenjem moralo biti drugačije krajnje je bezobrazna jer zar netko stvarno može pomisliti s ovim iskustvom da će danas-sutra, kada bude pronađen efikasan lijek za tumore, on biti jednako dostupan svima?
Već sada lijekove koji djeluju parcijalno plaćate milijunskim iznosima pa, ako poželite spasiti život vlastitom djetetu, morate posljednje zrno ponosa žrtvovati moleći nepoznate ljude da vam udijele novac kako biste djetetu osigurali da mu srce kuca. Ne treba ni sumnjati da će jednom, vjerujem ne baš tako u dalekoj budućnosti, kad budemo dovoljno duboko ušli u manipulaciju s genetskim kodom i DNK i kad nam to omogući približavanje besmrtnosti, taj resurs biti široko otvoren na dobrobit samo nekih od nas. I tada će se pojaviti Borasi, zateći će se slučajno u nekoj ordinaciji da dobiju poneko stoljeće više, dok će oni neznatni skončavati i preko reda, ako bude potrebno i ako bude interesa. U igranju boga malo tko će se odreći potencijalne diviniziranosti u korist običnog smrtništva. Trajat će oni koji će imati, koji će si novcem, položajem i silom osigurati vječnost. Pogledamo li istini u oči, slučajevi s cjepivom samo su prilično plastično pokazali kakav je sustav prema nama i tko smo mi sustavu. Iz pozicije nemoći, u koju smo se sami i dobrovoljno doveli, infantilno je iščuđavati se nad onime što se događa jer riječ je o kontinuitetu, možda malo drastičnijem, ali ipak kontinuitetu, a ne o iznimci. Kapitalistički mehanizam radi svoje, precizno i bez skrupula, onako kako je programiran, hladno i selektivno.
On nema motiva ni potrebe trošiti potencijale na neproduktivne dijelove stanovništva koji su izgubili potrošački entuzijazam. Kad malo bolje sagledate cijelu priču, stvari se odvijaju u podnošljivim razmjerima, ali s ogromnim potencijalom da se zaoštre. Da je svijet pravedan, cjepivo bi bilo besplatno, ono bi se dijelilo svima i svugdje, pandemija ne bi bila posao, a zdravlje privilegij.
Živjet će odabrani, oni koji ne čekaju pristojno, nego grabe beskrupulozno i neće imati milosti za neznane junake koji će padati žrtvom, kad svako zastajanje u tuzi ima za posljedicu gubitak vremena u kojem će nas pregaziti tisuće bržih strvinara. Odahnuti možemo jedino zbog toga što je ova civilizacija odavno imuna na patnju, na suosjećanje, što je cijepljena protiv sistemske solidarnosti i što je održavotvorena u konceptu aparata koji se pokriva nacijom, umrtvljuje religijom, kupuje vrijeme demokracijom i ušutkava strahovima.
Hajka na bilo kojeg čovjeka koji se cjepio a prebacio je 70-tu godinu je otužno jadna i poluretardirana. No kod nas to ide i preko 85.godine ali to puno više govori o netalentiranosti i bezidejnosti troublemakera u našoj javnosti. AA nije da pravih tema nedostaje.