Iako je Europska pučka stranka (EPP) i dalje najsnažnija politička grupacija koja već nekoliko desetljeća nesporno vlada Europom, i ta stranka dijeli sudbinu tradicionalnih stranaka i posljednjih godina proživljava svojevrsnu krizu identiteta. Stranka je suočena sa sve slabijim izbornim rezultatima na europskim i nacionalnim izborima. O tome zorno svjedoče i rezultati nedavnih europskih izbora, na kojima je EPP, iako je ostao pojedinačno najsnažnija grupacija, izgubio 34 mandata u Europskom parlamentu, dok su pučani i socijaldemokrati, dvije tradicionalno najjače grupacije, izgubili većinu, koju im sada osiguravaju liberali nepredvidljiva i hirovitog Emmanuela Macrona. Posljedice su se vidjele već na prvom koraku, pri raspodjeli vodećih funkcija u EU. Iako su pučani u dramatičnom kadrovskom ruletu uspjeli zadržati najvažniji položaj u EU, onaj u Europskoj komisiji, na koji je nakon teških pregovora izabrana njemačka pučanka Ursula von der Leyen, i to na Macronov prijedlog, pučani su morali prepustiti ostale vodeće funkcije socijaldemokratima i liberalima, ali i odustati od principa spitzenkandidata, na kojemu su upravo pučani najviše inzistirali.
Gubitak potpore EPP može zahvaliti činjenici da ta stranka nema odgovarajuće politike za ključne probleme današnjeg svijeta, bez obzira na to je li riječ o problemu ekonomskog raslojavanja što ga je ubrzala posljednja velika ekonomska kriza, što je nametnulo pitanje pravednije distribucije bogatstva i očuvanja ugrožene socijalne države – a to je prostor što su ga pučani prepustili populistima – pa sve do problema povezanih sa spasom planeta, na čemu ponovno rastu zelene stranke, koje opet postaju relevantna politička snaga na europskoj razini.
Europski pučani pritom imaju sreću što sve snažnije populističke i desničarske stranke, koje im oduzimaju birače, na europskoj razini nisu jedinstvene. Iako zajedno kontroliraju znatan broj zastupnika u Europskom parlamentu, populisti i euroskeptici ne nastupaju kao jedinstven blok, s obzirom na to da je više onog što ih dijeli nego povezuje, o čemu svjedoče i međusobni animoziteti njihovih stranačkih lidera. Iako je bilo nekoliko pokušaja ujedinjavanja populističkih i desničarskih grupacija na europskoj razini, u praksi se pokazalo da je euroskeptičnim i populističkim biračima vrlo teško objasniti zašto bi se njihove stranke trebale povezivati sa sličnim europskim strankama, jer nacionalisti na Europu gledaju isključivo iz nacionalne perspektive.
No to ne znači da pučani nemaju problem s populistima, pogotovo u vlastitim redovima, iz čega proizlazi i jedan od ključnih problema EPP-a. Naime, EPP je široka koalicija međusobno raznorodnih političkih opcija, koje je nemoguće svesti pod zajednički okvir desnog centra i demokršćanstva. Jer, primjerice, kakve to zajedničke političke vrijednosti i ideje baštine CDU Angele Merkel i, recimo, Orbanov Fidesz? Treba li posebno objašnjavati kakav odnos Orbanova stranka ima prema slobodi medija, neovisnom pravosuđu, migrantima, manjinama i svima koji se ne slažu s njezinim stavovima?
Naravno, sve je to jedan od razloga zbog kojih Orban nije dobio pozivnicu za EPP-ov zagrebački kongres. EPP je nedavno suspendirao Orbanovu stranku, koja je izgubila pravo glasa sve dok EPP-ovo “vijeće mudraca”, koje čine Herman Van Rompuy, Hans-Gert Pöttering i Wolfgang Schüssel, ne dovrši svoj izvještaj o stanju demokracije u Mađarskoj, na temelju čega bi se trebalo odlučiti ispunjava li Orbanova stranka uvjete za povratak u EPP. Kakva god odluka na kraju donesena, to neće riješiti problem, s obzirom na to da ovdje nije više riječ samo o Orbanu i Fideszu, nego o vjerodostojnosti EPP-a.
O Orbanovoj autokratskoj i nedemokratskoj “iliberalnoj” vladavini, njegovu nasilju nad Srednjoeuropskim sveučilištem (CEU), antisemitskim porukama, teorijama zavjere i kampanjama protiv Georgea Sorosa govori se već godinama, no problem je za EPP nastao onog trenutka kad je Orban, uoči prošlih europskih izbora, lansirao kampanju protiv Jean-Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije i istaknutog dužnosnika EPP-a.
Svaki put kada Bruxelles krene nešto poduzeti protiv Orbana, EPP se podijeli na “stari” i “novi”, istočni i zapadni, tako da je u tom slučaju opravdano postaviti pitanje čiji je EPP? Je li EPP stranka kancelarke Merkel, Jean-Claudea Junckera i Donalda Tuska, koji u Zagrebu preuzima stranačko kormilo za sljedećih pet godina, ili pak stranka Viktora Orbana i brojnih drugih “Orbana” u drugim zemljama? I kako će se to EPP “boriti protiv nacionalizma”, kao što to obećava Angela Merkel, s Orbanom, Tajanijem i drugim nacionalistima i populistima u svojim redovima?
EPP se nema snage obračunati s populistima i radikalima u vlastitim redovima, čija politika nema nikakve veze s demokršćanstvom, jer je u svoje redove pragmatično primao raznorodne stranke od kojih mnogima tamo nije mjesto. Kada su svojedobno austrijski pučani prvi put koalirali s ekstremnom desnicom početkom ovog stoljeća, europski su pučani oko austrijskog ÖVP-a uspostavili sanitarni koridor. Kada je aktualni lider ÖVP-a Sebastian Kurz prije dvije godine također formirao koaliciju s istom onom ekstremno desničarskom strankom zbog koje je Austrija prije gotovo dva desetljeća bila pod sankcijama, kako je reagirao EPP? Je li bilo govora o sankcijama ili izolaciji? Nije, naravno. EPP je u međuvremenu postao stranka paradoksa: iako se načelno bori protiv populizma i nacionalizma, istodobno ih i potiče, čime i sama snosi veliku odgovornost za uspon nacionalizma i populizma u Europi.
Pučani nemaju veze sa onim što su ranije predstavljali, oni su se sada pomaknuli na čisti lijevi centar, a ljevica tj zeleni (ista ekipa) se pomakla ultraradikalno na lijevom spektru. Oni koje oni nazivaju populistima drže stajališta koja su pučani nekada njegovali. Situacija je za ljevičare Win-Win u njihova dva slučaja.