Davor Derenčinović, prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu i kaznenopravni ekspert, bio je, ne jedini, jamac profesionalnog i kvalitetnog rada Komisije za pomilovanja, zbog čega su medijske optužbe, a i rasplet, iznenađenje za upućene.
Rekli ste da je predsjednica države odluku donijela isključivo zbog izjave Šeksa da je utjecao na rad Komisije. Želite reći da je to njegov dojam, a Komisija Šeksova žrtva?
Žao mi je da se cjelokupni rad Komisije sagledava isključivo u kontekstu navodnog utjecaja gospodina Šeksa i ni s čim potkrijepljenih javno zagovaranih vrijednosnih sudova o “skandaloznosti“ naših prijedloga. Naglašavam da su članovi Komisije imenovani upravo zbog stručnosti i ugleda koji uživaju u javnosti pa se pitam je li se zbog svojevrsnog medijskog linča kojem smo izloženi, a kojim se dovodi u pitanje moralnost i zakonitost našeg postupanja kao i naš osobni i profesionalni ugled u cjelini, oni koji to orkestriraju osjećaju barem malo odgovornima u smislu osobne i profesionalne etike. Kada smo preuzimali ovu savjetničku poziciju bili smo svjesni da će se naš rad preispitivati, što je i u redu jer javnost to ima pravo znati, ali takvo što nismo očekivali niti smo zaslužili. Ponovit ću, Komisija nije bila ni pod čijim utjecajem i odluke smo donosili isključivo na osnovi činjenica koje su nam bile dostupne iz izvješća Ministarstva pravosuđa. Točno je, međutim, da je navedena izjava bila povod da predsjednica donese odluku o prestanku važenja odluke o imenovanju članova i predsjednika Komisije. Predsjednica je ocijenila da daljnji rad Komisije zbog implikacija navedene izjave više nije bio moguć.
Kad bi na mjestu Komisije bilo sudsko vijeće, bi li iskaz sličan Šeksovu bio razlog za ukidanje presude i novo suđenje pred novim vijećem?
Takva izjava sama po sebi ne bi bila dovoljna jer se pretpostavlja da su, sve da je do pokušaja utjecaja i došlo, suci osobe visokog moralnog integriteta za koje se po definiciji njihove funkcije može razumno očekivati da takvi eventualni pokušaji na njih ni u kojem slučaju ne utječu. Premda Komisija nije sud jer ne odlučuje o krivnji niti donosi konačne odluke već samo savjetuje, čini mi se da se takva analogija može primijeniti i na eventualne pokušaje utjecaja na njezin rad.
Je li stvoren presedan temeljem kojeg svatko može kompromitirati rad nekog tijela?
Ne bih išao tako daleko s konstatacijom da se radi o presedanu koji će uvjetovati daljnju praksu, no svakako nije dobro da se na ovaj način dovodi u pitanje izvršavanje važne ustavne ovlasti kao što je davanje pomilovanja. Sutra se to može dogoditi i u odnosu na neke druge ustavne ovlasti, što bi moglo imati dalekosežne negativne posljedice.
Ako Komisija stoji iza svojih odluka, a i predsjednica drži da ste radili časno i pošteno, je li mogla i drukčije odlučiti?
Sad je, s vremenskim odmakom, lako procjenjivati kako je predsjednica trebala postupiti. Kod nas svi vole biti generali poslije bitke. No, odluku je trebalo donijeti tada i ona je takva kakva jest. Time što nas nije razriješila, predsjednica je potvrdila ispravnost svih prijedloga na temelju kojih su donesene odluke o pomilovanjima, što nam je kakva-takva satisfakcija.
Je li njezina odluka plod dogovora ili sugestije Komisije?
Članovi Komisije bili su pozvani na razgovor s predsjednicom na kraju kojeg je donesena odluka.
Na HTV-u ste rekli da ste odlučili o 46 pomilovanja, što je s još 21 pomilovanjem?
Komisija je od imenovanja u srpnju 2015. održala četiri sjednice na kojima je razmotrila 354 molbe za pomilovanja. Ukupno je 46 osoba pomilovano, što je u postotku manje od pomilovanja u prijašnjim predsjedničkim mandatima (oko 13%). Najviše pomilovanja odnosi se na prijevremene rehabilitacije nakon izvršenja kazne (nešto manje od 80%) s posljedicom brisanja osuđenika iz kaznene evidencije radi omogućavanja zapošljavanja u državnoj službi i slično. Nismo predložili pomilovanje osoba osuđenih za teška kaznena djela (ubojstvo, silovanje, ratni zločin, kaznena djela na štetu djece i slično) jer bi to bilo u suprotnosti s usmenim naputkom predsjednice, ali i s našim stavom o tome da za neka kaznena djela ne bi trebalo davati pomilovanja. Predsjednica je donijela dvije odluke o pomilovanjima, jednu 30. rujna 2015. kojom je dodijeljeno 21 pomilovanje, a drugu 25. siječnja 2016. kojom je pomilovano 25 osoba.
Je li među molbama bila i ona Veljka Marića, branitelja koji izdržava kaznu izrečenu mu u Beogradu za ratni zločin?
Među molbama odnosno izvješćima koje je Komisija primila od Ministarstva pravosuđa nije bila molba gospodina Veljka Marića.
Mediji su prvotno izvijestili da je Vanja Goldberger pomilovan od osude na dvije i pol godine zatvora zbog dilanja droge, što bi bilo šokantno? Što ste odlučili i zašto?
Gospodinu Goldbergeru, koji je izdržao 19 mjeseci kazne zatvora, neizdržanih 11 mjeseci zamijenjeno je uvjetnom osudom s rokom provjeravanja od tri godine. To znači da mu kazna zatvora nije, kako se pogrešno prezentiralo u medijima, samo tako oproštena jer je on i dalje, i to na dosta dugo razdoblje, pod prijetnjom izvršenja kazne ako ponovno počini kazneno djelo. Da je podnio molbu za uvjetni otpust i da mu je nadležno tijelo to odobrilo, za što je bilo osnove, prijetnja izvršenjem odnosila bi se samo na dio neizdržane kazne, što je znatno kraće. Osim toga i zakonska rehabilitacija će sada nastupiti kasnije nego da je kaznu izdržao do kraja. Drugim riječima, neki aspekti pomilovanja i nisu sasvim povoljni za osuđenika i to stoga što smo nastojali pomiriti interes za davanje milosti s interesom zaštite društva. Time smo se rukovodili i kod svih drugih odluka. Predsjednici smo odlučili predložiti pomilovanje jer kazneno djelo za koje je gospodin Goldberger osuđen ne sadrži elemente organiziranosti (radi se o situacijskom deliktu dotad neosuđivane osobe), iz spisa ne proizlazi da je drogu koja je pronađena u njegovu stanu prodavao, izdržao je veći dio kazne, uzdržava kćer iz prvog braka, dok iz sadašnje izvanbračne zajednice ima dvogodišnju kćer a primanja supruge nisu dostatna za podmirenje njihovih egzistencijalnih potreba i kronični je bolesnik, a kao ovisnik o teškim drogama podvrgnuo se liječenju i završio rehabilitacijsko-edukacijske programe. Sve je to konstatirano u zapisniku sa sjednice na kojoj je, nakon argumentirane rasprave, donesena jednoglasna odluka da se predloži pomilovanje osuđenika.
Je li Komisija znala da je Leon Sulić bio donator HDZ-a, a Danko Seiter oprostio kredit poduzetniku Nikoli Hanželu koji je bio najveći donator predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović? Bi li ti podaci bili relevantni?
Komisija svoje prijedloge temelji na izvješćima primljenim od Ministarstva pravosuđa. U izvješćima su podaci o osobi koja traži pomilovanje, podaci iz molbe, kaznenom djelu i izvršenju kazne. Sastavni dio izvješća je mišljenje ministra da se osobi molba usvoji ili odbije, no ono nije obvezujuće za Komisiju, a naravno ni za predsjednicu koja donosi konačnu odluku. U izvješću ti podaci nisu bili navedeni i mi za njih prilikom predlaganja nismo znali. Uvjeren sam da za te podatke nisu znali ni u Ministarstvu pravosuđa kada su sastavljali izvješće. Naime, prema članku 10. Zakona o pomilovanju kojim je propisano što sve izvješće mora sadržavati, Ministarstvo podatke o tome jesu li osuđenici bili donatori nisu dužni provjeravati.
Medijski je sporno i pomilovanje odvjetnika Antonija Zujića, bivšeg dopredsjednika hokejskog kluba Medveščak, jer je alkoholiziran pješakinju učinio trajnom invalitkinjom?
Očito je da nije bilo sporno za sud koji se u konkretnom slučaju odlučio za djelomičnu uvjetnu osudu, a ne bezuvjetnu kaznu zatvora. Međutim, to nitko nije dovodio u pitanje, pa me zanima zbog čega bi naš prijedlog da se neuvjetovani dio kazne zatvora koji osuđenik izdržava u trajanju od 10 mjeseci umanji za tri mjeseca bio “skandalozan“ kako se to u nekim medijima isticalo. Tvrdnja da se time dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka je prilično neozbiljna, pa i kad dolazi iz usta ozbiljnih ljudi, ako se zna da je pomilovanje akt milosti državnog poglavara koji se može dati samo pravomoćno osuđenim osobama. Kada je riječ o obrazloženju našeg prijedloga za neznatno skraćivanje zatvorske kazne (uvjetovani dio je ostao neizmijenjen, kao i izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilima), smatrali smo da osuđenik zaslužuje milost jer je u više navrata kontaktirao s obitelji oštećene te ponudio pomoć u njezinu zdravstvenom stanju, otac je dvoje maloljetne djece o kojima skrbi, te isto tako o majci koja je u poodmakloj životnoj dobi i teško narušenog zdravlja.
Kako objektivizirati pomilovanje političkih pristaša predsjednika države ili njegove nekadašnje političke opcije, jer i oni imaju pravo na pomilovanje, a za javnost su povlašteni?
Točno je da u javnosti može ostati negativan dojam kad se odluka odnosi na osobu koja je interesno povezana s donositeljem odluke.
Obično se u takvim situacijama onaj tko donosi odluku izuzima od odlučivanja. Međutim, kod pomilovanja takve mogućnosti nema jer ne postoji pričuvni državni poglavar odnosno netko tko bi, u slučaju izuzeća, mogao donijeti odluku. S druge strane, donošenje negativne odluke samo zbog postojanja interesne povezanosti, bez obzira na njezin intenzitet i na to kako se ta povezanost definira, moglo bi se negativno odraziti na načela jednakog postupanja prema osobama u usporedivim situacijama. Premda ne postoji pravo na pomilovanje, to bi moglo značiti neku vrstu faktične diskriminacije.
Možda su najproblematičnije odluke o apolitičnim pomilovanjima: Darija Stančića, osuđenog na tri i pol godine zatvora zbog proizvodnje i prometa drogama, kojem je oproštena godina i pol zatvora, te Milana Žilića kojem je kazna od tri i pol godine za napad na službenu osobu smanjena za čak dvije godine?
Funkcija pravednosti instituta pomilovanja ogleda se, između ostalog, i u ispravljanju prestrogih sudskih odluka. Odluka o pomilovanju gospodina Stančića je dobar primjer za to. Osuđen je na tri i pol godine zatvora za kazneno djelo (preprodaja manje količine marihuane s naplatom od oko 4500 kn) za koje se u našoj sudskoj praksi uobičajeno izriču kazne koje ne prelaze dvije godine zatvora (bilo je i primjera djelomičnih uvjetnih osuda za slično činjenično stanje). Nije se radilo o teškoj drogi, te nije utvrđen visok stupanj organiziranosti, kriminalne volje a ni međunarodni element. Također, osuđenik je bio sudionik Domovinskog rata, u kojem je ranjen, ima kronični PTSP i zato ima 20-postotnu invalidnost. Kao liječeni ovisnik, redovito je uzimao terapiju.
Dio kazne je izdržao i Komisija je bila mišljenja da će se umanjenjem kazne ostvariti svrha kažnjavanja. Što se tiče gospodina Žilića, radilo se o kaznenom djelu počinjenom u Bosni i Hercegovini u kojem je, kako proizlazi iz spisa, nakon vjerskog skupa došlo do opće tučnjave bez namjere nanošenja tjelesnih ozljeda, već su one posljedica okolnosti. Komisija je uzela u obzir: nezaposlenost supruge, sudjelovanje u HVO-u te protek 12 godina od djela. Tijek resocijalizacije je ocijenjen kao “osobito uspješan“, a radi se o osobi koja prije toga nije bila osuđivana.
I oskudnost objavljenih informacija dovela je do pogrešnih tumačenja. Zašto bitne okolnosti, vodeći računa o zaštiti privatnosti, nisu navedene u odluci koja se objavljuje?
Prema rješenju Ustavnog suda iz 2011., ne postoji obveza obrazlaganja odluke o pomilovanju. No, iz zakonske odredbe o javnoj objavi odluke (ne i obrazloženja) slijedi da bi objavom odluka odnosno obrazloženja javnost mogla izgraditi stavove o radu državnog poglavara.
Ja sam kao predsjednik Komisije inzistirao na vođenju zapisnika s obrazloženjem svakog prijedloga, izuzeću u nekim predmetima i slično. I danas smatram da bi bilo dobro osmisliti način objave obrazloženja prijedloga odluke upravo kako bi se izbjegle dezinformacije i pogrešno razumijevanje.
Je li institut pomilovanja sada trajno kompromitiran? Čini se da je pojačan dojam da je to atavizam zaostao iz kraljevskih vremena kad su državni poglavari uživali neograničenu moć i nikome nisu polagali račune? Treba li zakonski definirati koga se, kada i kako može pomilovati?
Mislim da će se posljedice ove situacije i dosad nezabilježene negativne medijske kampanje, nažalost, osjetiti u budućim postupcima pomilovanja. Ne znam tko će se pod ovakvim medijskim pritiskom, bez obzira na argumente, više ikad usuditi predložiti pomilovanje neke osobe. Točno je da je institut pomilovanja nastao kao izraz suverene volje vladara, a kako je suveren predstavnik Boga na zemlji, smatralo se da on nije u mogućnosti pogriješiti kod davanja milosti. U demokratskim je državama izvor suvereniteta državnog poglavara sasvim drukčiji, no to ne znači da bi tu važnu ustavnu ovlast samo tako trebalo napustiti. U većini suvremenih demokracija pomilovanje je važna ustavna ovlast državnog poglavara.
Pojedina bi pitanja trebalo regulirati zakonom, s time da zakonska rješenja ne bi smjela ograničiti tu ustavnu ovlast. Postojeći Zakon o pomilovanju iz 2003. godine je u većem dijelu neprimjenjiv, ali iz meni neshvatljivih razloga novi, vrlo kvalitetan prijedlog zakona koji je izradila radna skupina na čelu s profesorom Ljubanovićem, bivšim predsjednikom Komisije, prethodna Vlada nije uputila u daljnju proceduru. Mislim da bi se time mnoga otvorena pitanja riješila, a možda i razjasnio status Komisije koji sada nije reguliran nijednim propisom.
>>Vladimir Šeks: Ako se Vlada ne posloži, Karamarko će imati protukandidata
>>Raspustila Komisiju, sporne odluke važe
"...dosad nezabilježene negativne medijske kampanje..." - Na žalost, jedino što "naši" mediji čine negativna je medijska kampanja o SVEMU što je za ovu državu i njezine ljude zaista bitno i dobro. Kao i općenito o svemu što je vrijedno. Rijetki su glasovi razuma u toj medijskoj harangi koja nam malo-pomalo rastače zemlju.