Najteže je ostati bez glasa. Ne moći doći do riječi i doprijeti do javnosti. Osobito u trenutku kada se portalima i društvenim mrežama proširi neka informacija, kao što se to desilo nedavno varaždinskoj župi sv. Vida, koju vode franjevci kapucini, a koji su, usprkos tome što su poznati po svojoj širini i dobrohotnosti, optuženi da su jednu djevojčicu potjerali s prve pričesti.
Nakon što je informacija zaposjela veliki dio medija i zagadila javni prostor, župnik fra Mirko Kemiveš otkrio je da se ne radi o propustu Crkve ili nedajbože diskriminaciji djeteta, kako su pljuštale optužbe, nego o pukoj činjenici da djevojčica nije pohađala župni vjeronauk, koji je obvezan kao priprava za prvu pričest. To bi bilo, otprilike, kao da izađete na vozački ispit, a da niste ni upisali auto-školu.
Ona uopće, kako je naknadno objasnio fra Mirko Kemiveš, nije išla ni na župni ni na školski vjeronauk, nego se priključila ostaloj djeci na probama u crkvi tjedan dana prije svete pričesti. Fratri je, da cijela stvar bude kompletna, nisu niti primijetili, nego su se na nju potužila sama djeca iz razreda, buneći se na djeci primjeren način protiv nepravde da zašto su oni morali ići cijele godine na pripremu (koja je u župi obično nakon škole, tj. u slobodno vrijeme), a ona će za svoj nedolazak biti “nagrađena” pričešću kao i oni.
Fra Mirko Kemiveš navodi kako su je onda odlučili pozvati i provjeriti vjeronaučno znanje, tj. je li možda sprema primiti prvu pričest, bez obzira na nedolaske na redovne kateheze.
“Ona nije znala baš ništa – niti Vjerujem (apostolsko), niti deset Božjih zapovijedi, niti što primamo u svetoj pričesti, niti je znala sedam glavnih grijeha i formulu pokajanja na svetoj ispovijedi”, naveo je on, dodavši kako su zaključili da s takvim neznanjem nema smisla pristupati prvoj pričesti ni sakramentu svete ispovijedi te su pozvali majku da joj to sve kažu i preporuče da na pričest ide sljedeće godine, nakon redovite priprave.
I da to neće biti “kraj svijeta”, jer upravo su u njezinoj grupi ove godine imali jednog vjeroučenika iz četvrtog razreda, a u prvoj grupi bila je jedna djevojčica iz šestog razreda i nije bilo nikakvih problema. Odnosno, da su bili i prije spremni na razgovor s majkom, kako bi se izbjegle bilo kakve neugodnosti za samu djevojčicu i njezinu obitelj. No, neki su današnji roditelji zbog vlastite oholosti i uime tobožnjeg kršenja ljudskih prava, spremni žrtvovati i vlastitu djecu, kako bi dokazali svoju “ispravnost”.
Cijeli su slučaj, tj. svoju verziju “cinkali” medijima, koji su jedva čekali da raspale po Crkvi. Iz župnikovih riječi (do kojih nije pravodobno mogao doći u javnosti, nego tek kasnije) jasno je da bahatoj majci nimalo nije bilo stalo do interesa vlastitog djeteta, nego nekih njezinih “prava”. Kao da je Crkva samoposluga ili birtija u kojoj postoji knjiga žalbe, pa kada ti se čini da te trgovac ili šanker zakinuo, istreseš sve unutar korica plave knjige istoimenog naziva.
Dakako, sve fotografiraš i objaviš cijelome svijetu svoju “nepravdu” na društvenim mrežama ili je jeftino prodaš medijima koji ne provjeravaju drugu stranu. Iz cijelog ovog slučaja, osim što je dobrim varaždinskim kapucinima nanesena nepravda i sramota, a djevojčici sigurno nemjerljiva bol, očigledno je kako neki ljudi ne shvaćaju ni značenje ni ulogu crkvenih sakramenata. Prva pričest k tome nije niti sakrament, ali slične se priče ponavljaju redovito kod krizmi, ali i krštenja, vjenčanja i sprovoda, odnosno u slučajevima kada se netko sjeti da bi mu trebala i crkvena “usluga”, pa za njome posegne kao za proizvodom u nekom supermarketu. Dakako, u sjeni toga fenomena je i omasovljenje potreba za crkvenim “uslugama”, za što svoj dio krivice snosi i sama Crkva, jer nedovoljno educira površne vjernike o važnosti sakramenata i njihovoj ulozi kako u zemaljskom, tako i u budućem nebeskom životu.
Zato se i govori o “crkvenim razvodima”, otvaraju teme o pričešćivanju razvedenih i ponovno vjenčanih… I nepotrebno stvaraju afere u kojima se javnost u pravilu okreće protiv Crkve kao nedemokratske institucije, premda ovo ni s demokracijom ni s ljudskim pravima nema apsolutno nikakve veze. Što veliki dio naše javnosti nikako ne može shvatiti, jer je Crkvu svrstala u isti rang sa supermarketom u kojemu misle da bi im ispunjenje svake njihove želje i željice trebalo dostupno od 0 do 24.
