Jedan od najmemorabilnijih doticaja britanske diplomacije s mladom hrvatskom državom 1990-ih bio je onaj trenutak kad britanski šef diplomacije Robin Cook dolazi kod predsjednika Franje Tuđmana i, kako je to kasnije opisao tadašnji britanski veleposlanik Colin Munro, “prijeti Hrvatima da će, ne povuku li neke poteze oko povrata izbjeglica i ljudskih prava, njihove šanse da se ikad pridruže Europskoj uniji biti ozbiljno narušene i ne samo to, nego ćemo udariti i po njihovim trgovinskim preferencijama i tako dalje”.
Nije, naravno, prijetnja Hrvatima taj memorabilni trenutak, bilo je toga napretek, nego onaj drugi detalj, ono kad Cook govori Tuđmanu o medijskim slobodama, a Tuđman mu pokazuje naslovnice Feral Tribunea i pita je li normalno da se predsjednik tako “odvratno” ismijava u medijima. “Nije li to odvratno”, pita Tuđman, a Cook odgovora, citiran prema sjećanjima svog veleposlanika Munroa: “Jest, ali istina je ponekad takva”.
Kad su izašli s tog sastanka, posvjedočit će kasnije, nakon Cookove smrti, njegov tadašnji posebni savjetnik David Clark, Robin Cook je došapnuo suradnicima: “Upravo smo upoznali posljednjeg fašističkog diktatora u Europi”. I Tuđman i Cook su pokojni već dulje od desetljeća, a o mrtvima sve najbolje, ali, kako se to kaže, “pogledaj dom svoj anđele”: prvaci Cookove stranke, britanskih laburista, danas upozoravaju na opasnost od novog diktatora, usporedivog s fašistima, na njihovim obalama. Možda i pretjeruju. I trivijaliziraju stvarna stradanja čitavih naroda i država pod stvarnim fašističkim diktatorima. Vjerojatno pretjeruju ali, kako se to kaže, “istina je ponekad takva”.
Ne evociramo ovu epizodu Tuđman-Cook kako bismo se naslađivali nad ponorom u koji je upala velika britanska demokracija, posebno vidljivim ovih dana, kad britanska vlada tjera parlament u suspenziju. Niti kako bismo davali ideje o tome da današnje, prilično solidne britansko-hrvatske diplomatske odnose treba promatrati kroz stare epizode. Na starim greškama treba učiti, ići dalje pametniji. Britanska je politika, generalno govoreći, pomagala demokratizaciji Hrvatske, premda ima i argumenata za tvrdnju da je katkad i odmagala, i kočila naš put prema Europskoj uniji.
Ali, i ova stara epizoda ilustrira nam često ignoriranu činjenicu da je Hrvatska na svom putu od samostalnosti do ulaska u NATO i EU ostvarila velika postignuća. Hrvatskoj danas nitko ne prijeti. Eventualno će sama uskoro biti u poziciji da, kao predsjedateljica Vijećem EU, podsjeti Britance da će, ne povuku li neke poteze, njihove šanse da se ikad pridruže partnerskom odnosu s EU nakon Brexita ne samo biti ozbiljno narušene, nego će ih EU udariti i po njihovim trgovinskim preferencijama i tako dalje…
Koliko je, zapravo, opasna ova situacija sa suspenzijom rada britanskog parlamenta? Robin Harris, britanski povjesničar koji živi u Hrvatskoj, bivši savjetnik premijerke Margaret Thatcher, dakle iskusan i pametan čovjek, u jednom intervjuu ovih dana kaže kako je suspenzija (“prorogation”) normalna stvar, redovita pojava, ništa šokantno, nikakav državni udar.
Sve to stoji u teoriji, ali u praksi je neobranjiva pomisao da je sasvim normalno da izvršna vlast zatvori parlament kako bi spriječila izabrane predstavnike naroda da odlučuju o političkoj odluci koja će oblikovati živote ne ovog jednog saziva parlamenta, ne ove generacije, nego generacija i generacija građana te zemlje. Nije problem u posezanju za normalnom procedurom kratke suspenzije parlamenta nakon ljetne stanke, problem je u zloupotrebi te normalne procedure na način na koji vjerojatno nikad nije bilo zamišljeno da se ta procedura koristi. Pomisao o suspenziji parlamenta kako bi vlada nametnula odluku koja izaziva duboke podjele u društvu može biti normalna i prihvatljiva samo demagozima i diktatorima.
Da ne govorimo o apsurdnosti činjenice da se to događa u zemlji koja se diči majkom svih parlamenata, da taj parlament guše ljudi koji su vodili referendumsku kampanju sa sloganom “vratimo natrag kontrolu”, dakle povratak u ruke parlamenta, umjesto da sve kontroliraju “neizabrani” dužnosnici u Bruxellesu, i da to konkretno radi premijer kojeg nitko nije birao na općim izborima, nego je sam jedan običan, doduše malo flambojantni, neizabrani dužnosnik.
Ovo što se događa u Ujedinjenoj Kraljevini oko Brexita groteskno je na toliko različitih razina.
Pogledajte video
"Fašizam" je floskula. Danas je upotrebljava za sve one s kojima se ne slažeš. Nema više veze s pameću. Tako je i taj nazovi diplomat u stilu Da, ministe ili Državnika novog kova htio biti "satiričan", a ispao smješan kao i država mu u zadnje vrijeme.