Hrvatskoj su učestali parlamentarni izbori, pa neki već osjećaju priličan umor i od kampanja, i od političara, i od glasovanja. U protekle tri godine čak smo pet puta birali. Imali smo predsjedničke izbore, izbore za zastupnike u Europski parlament, dvoje parlamentarne i na koncu lokalne, od kojih se još oporavljamo. A budući da smo u fazi preslaganja saborske većine, pa nisu isključeni ni još jedni parlamentarni izbori, neki nam prizivaju talijanski scenarij, po kojem vlade u prosjeku ne traju duže od godinu dana.
Podsjetimo, susjedi su od proglašenja Republike nakon Drugog svjetskog rata promijenili gotovo 70 vlada. I postalo je općepoznato da su vlade u Italiji potrošna roba. Dapače, to je postao simpatičan detalj njihova globalnog imidža. Razmišljanje prosječnog Talijana jednostavno je – vlade su tu zbog građana i države, a ne obrnuto, pa što ako padnu, posebno ako nisu u stanju ispuniti predizborna obećanja ili skupiti parlamentarnu većinu. To je dio demokracije. Međutim, nestabilnost vlada ne sprečava ih da budu među deset vodećih ekonomskih sila suvremenog svijeta.
Simuliranje politike
Budimo iskreni i priznajmo da je jedno biti nestabilna vlada u Italiji, a drugo u Hrvatskoj. Ako sve drugo više-manje štima i ako institucije uistinu rade svoj posao te ako je država dobro posložena, nije problem ako izgubimo koji mjesec na stvaranje nove većine ili čak na izbore. Uostalom, manje je važno kako se zove premijer i iz koje opcije dolazi ili tko je na čelu ministarstva s marljivom administracijom. Sjetimo se Belgije koja je 2010. postigla svjetski rekord bez vlade – čak 589 dana. Od toga su potrošili 541 dan na koalicijske pregovore pa svejedno država nije propala, već je nastavila proizvoditi, poslovati, razvijati se… Međutim, u državi u kojoj gotovo sve ovisi o politici, a cijeli život staje odlaskom jedne garniture i iznova se pokreće dolaskom druge (uz poneku radikalnu promjenu kao da svijet počinje s njima), česti izbori i promjene vlada postaju pravi luksuz. To tjera ulagače, ruši cijene na burzama, dovodi u pitanje kredibilitet u međunarodnim institucijama, usporava reforme, koči poduzetničke inicijative i normalno odvijanje projekata, zaustavlja procese povlačenja novca iz fondova EU…
Tako su predizborne kampanje i pokušaji preslaganja Hrvatskoj, nažalost, proteklih godina potrošili puno dragocjenog vremena koje smo mogli mudrije iskoristiti na rješavanje nagomilanih problema i ozbiljan posao. Dok je vrijeme predizborno, obično nema vremena za racionalne odluke i rasprave, mudre dalekosežne poteze, zamjeranja biračima i interesima pojedinih društvenih skupina.
Sve se takvo ostavlja „nakon izbora“. A pošto je u Hrvatskoj od 2014. naovamo svaka godina izborna, već dugo nismo vidjeli reformskih državničkih poteza koji bi ugrozili interese pojedinih skupina kako bi svima ostalima u budućnosti bilo bolje. A politika nezamjeranja i „za svakog ponešto“ već nas godinama vrti ukrug, stopira ozbiljan napredak i razvoj, zbog čega se mladi iseljavaju, a oni koji ostaju sve su razočaraniji u politiku i političare. Nekad se vjerovalo da baš predizborne kampanje omogućuju građanima da kvalitetnije upoznaju svoje kandidate, da razgovaraju o viziji budućnosti, prodiskutiraju o temama o kojima se obično ne govori, da otvore pitanja koja ih stvarno zanimaju. Međutim, u vremenu „simulirane demokracije“ i „medijatizirane“ politike, svima je jasno da je riječ o svojevrsnom šou-programu, zabavi za narod… James Robinson piše da se političke kampanje pretvaraju u „orgije emocija sa svrhom skretanja pozornosti sa stvarnih pitanja, a kako bi se paraliziralo i ono malo moždanih sposobnosti za zdravo rasuđivanje“.
Možemo se i nasmijati na tu tvrdnju, ali kad pogledamo koga birači sve biraju i tko im se sve uspije prodati kao netko tko će ozbiljno zastupati njihove interese u tijelima vlasti, onda nam je jasno da je pri odlučivanju daleko više emocija, nego razuma. A dok iskušamo sve opcije koje nam se prodaju kao nove i treće, pa ih odbacimo za nekoliko godina, ili dok se velike stranke demokratiziraju i reformiraju, život neumoljivo prolazi mimo nas.
Može li si i treba li si Hrvatska priuštiti još jedne izbore u ovoj godini, pitanje je o kojem se danima raspravlja u hrvatskoj javnosti. Da do jeseni i imamo prijevremene parlamentarne izbore, bez obzira na aktualne pregovore, pitanje je što bi oni zapravo promijenili kad smo već vidjeli dobar rejting HDZ-a i visoko povjerenje u Andreja Plenkovića, uz mnoštvo neovisnih kandidata i njihovih lista te rasulo u SDP-u i HNS-u. Bismo li imali bolje startne pozicije da HDZ dobije nešto više mandata u Saboru, a SDP prođe gore nego na lokalnim izborima, odnosno da se u parlamentu pojavi još niz različitih opcija s nekoliko zastupnika!? Jasno je da se ništa posebno ne bi promijenilo (osim kadrovske strukture pojedinih parlamentarnih klubova) i da bi se i nakon izbora nastavila agonija slaganja i preslaganja. Jednostavno su prošla vremena u kojima su vodeće stranke lijeve i desne opcije, odnosno njihove koalicije mogle odnijeti apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru i samovoljno vladati. Isto tako prošla su vremena u kojima samo ideološki istomišljenici mogu složiti jedinstvenu vladu, a da ne surađuju s onima koji imaju drukčiji politički predznak. To je sigurno dobro za demokraciju ako se mudro nosimo s tim izazovima. A ako ne razumijemo nove trendove i prilike, onda ćemo imati glave u pijesku i smatrati da je nama bolje što je situacija u zemlji gora (dok su oni iz drugog tabora na vlasti).
Koalicije svega i svakoga
Neki smatraju da bi se situacija promijenila kad bi Hrvatska promijenila svoj izborni sustav pa možda umjesto razmjernog uvela većinski. To su mislili i Talijani pa su 1993. raspisali referendum s pitanjem – treba li ukinuti postojeći izborni zakon?, što je podržalo oko 80 posto talijanskih građana. Tako su razmjerni izborni sustav zamijenili većinskim, kojim se biralo 75% zastupnika i davala prednost kandidatima, a ne stranačkim listama. To je pripomoglo urušavanju nekada velikih stranaka koje su se izmjenjivale na vlasti, a stasalo je mnoštvo novih i rascjepkanih političkih opcija na ljevici i desnici, te profiliranju mnoštva prepoznatljivih lidera. A budući da nijedno ideološko krilo godinama nije imalo znatniju nadmoć nad drugim, priliku za vladanje dobivali su oni koji su imali veći koalicijski potencijal, odnosno bili umješniji u sklapanju saveza i pregovaranju. Tako smo imali priliku vidjeti uistinu neobičnih i neprincipijelnih koalicija, koje su okupljale sve i svakoga, samo kako bi se dokopale vlasti ili održale na njoj. Takva novonastala situacija povećala je pregovaračke kapacitete malih opcija, koje su svoje ruke mogle utržiti daleko iznad svojih mogućnosti. A na vlasti su se najduže zadržavali ili se na nju vraćali oni koji su najuspješnije pokazivali liderske osobine, uspijevali šarmirati što više političkih opcija i najviše ulagali u svoj imidž. Odličan primjer je Silvio Berlusconi. Nekima od njih talijanska politika poslužila je i kao odskočna daska za europske političke karijere poput Romana Prodija i Marija Montija. A političari bez jake osobnosti brzo su padali u zaborav.
Godine 2005. izglasali su novi izborni zakon koji osigurava čak ekstrabonus relativnom izbornom pobjedniku u zastupničkom domu kako bi dobio apsolutnu većinu te time osigurao stabilnost vlade. Međutim, problemi su i dalje ostali jer se u Senatu bonus dodjeljuje najjačim opcijama na regionalnim razinama, pa ukupnu većinu može dobiti i suprotna politička opcija onoj u zastupničkom domu. A sve to onda vodi prepucavanjima i blokadi sustava ili pak kompromisima i suradnji, s obzirom na to da oba doma parlamenta odlučuju o povjerenju vladi. Dakle, talijanski poučak uči nas da nećemo okrupniti stranačku scenu ni dobiti stabilniju vladu samo promjenom izbornog zakona. Potrebno je promijeniti mentalitet i političku kulturu.
Kako onda do stabilne Vlade u Hrvatskoj i uopće treba li nam baš stabilna Vlada? Neki su skloni mišljenju da Hrvatskom uspješno može vladati i manjinska HDZ-ova Vlada. Dakle, nije nužno da ima apsolutnu većinu u Saboru, nego da može računati na potporu različitih opcija, ovisno o kvaliteti zakona ili projekata koje predlaže.
To bi svakako bilo dobro za demokraciju jer bi takva Vlada imala svakodnevnu kontrolu parlamenta, koji bi tada dobio na važnosti te bi i te kako trebala voditi računa ne samo o vlastitim stranačkim, nego i nacionalnim interesima, pa i uvažavanju drugih i drukčijih. Međutim, to dobro zvuči u teoriji, ali poznajući ucjenjivački potencijal nekih manjih političkih opcija te interese kojima se pojedini zastupnici vode pri glasovanju za ili protiv (od jeftinog populizma, preko ideološke isključivosti do osobnih interesa) bojim se da bi to teško funkcioniralo u praksi ili bi se svodilo na redovito „kupovanje“ ruku prije bilo kakve važnije odluke.
Pretpostavimo da je takva HDZ-ova manjinska Vlada mogla već dobro funkcionirati da je Most imao političke mudrosti pa nije ulazio u koaliciju s HDZ-om, već napravio dogovor da će ostati u Saboru, dati povjerenje Vladi i svim njezinim ministrima, a što se tiče svega ostalog – glasovao bi ovisno o kvaliteti prijedloga. Tako bi mogao biti toliko željena oporba, a istodobno na neki način davati ritam vlasti i podizati standarde naše demokracije.
Funkcioniraju i bez vlada
Ništa ne bi izgubio ni SDP da se odluči za takav potez. Dapače, pokazao bi se kao odgovorna politička opcija kojoj je stalo do stabilnosti zemlje, potrebnih reformi i razvoja. A pritom bi spasio aktualno vodstvo, dobio prostora za vlastito preslaganje i jačanje imidža u svojstvu konstruktivnog kritičara. Istodobno bi spasio Hrvatsku od jalovih ideoloških rasprava te pomogao postizanju konsenzusa oko ključnih nacionalnih interesa. Doduše, pitanje je treba li HDZ-u SDP!?
Dakle, uređena društva mogu funkcionirati i bez vlade, ona gospodarski dobro potkovana i uz česte promjene vlade, a mi koji se učimo demokraciji ipak trebamo stabilnu Vladu ili ozbiljan konsenzus u Saboru u pogledu definiranja i ostvarenja nacionalnih ciljeva. U protivnom očekuje nas nastavak isprazne predizborne retorike i tapkanje u mjestu.
Demagogija,sjedi 1..koštat'će te!