Reforma svih reformi i dalje je na čekanju, nema političke volje za nju. I kod najnovije rekonstrukcije Vlade slušamo o reformama, o novom zamahu, o osvježenjima, i nabrajaju se reforme ovakve i onakve, ali nitko nigdje ne spominje onu najvažniju – reformu javne uprave! Pitali su novinari novog ministra uprave Ivana Malenicu što će učiniti u svojem resoru, a on je na brojna takva pitanja u mnogo izjava ponavljao samo stalno ofucane fraze, kako je za njegovog prethodnika već krenuo niz projekata, da je potrebna daljnja digitalizacija, da javna uprava treba biti servis građana, i uobičajene fraze. Dobro, nov je, pa treba vidjeti kako će se u svemu snaći.
No bilo je jedno pitanje za Malenicu koje je bilo bit svega. Pitali ga hoće li smanjiti birokraciju, hoće li biti otpuštanja. Odgovor je bio nikakav, jer kao da ne zna, da treba vidjeti ovo i ono… Uglavnom, ništa od toga, iako bi se od stručnjaka za upravu, koji je i pred doktoratom na temu javne uprave, očekivalo da zna što treba napraviti i da će napraviti. On intimno vjerojatno i zna koji je problem s daleko prekobrojnom i najčešće neučinkovitom javnom upravom, ili bolje rečeno birokracijom, ali nema za tako nešto političke volje. Zamislite da je rekao da će do kraja mandata ove Vlade birokraciju smanjiti za desetak tisuća ljudi. To bi nastao metež, pobuna na sve strane.
Ukratko, s ovom smo Vladom izgubili dodatne četiri godine jer se na smanjivanju glomaznog birokratskog sustava nije napravilo baš ništa. Štoviše, on samo još buja, još se dodatno zapošljava, najčešće po partijskim i drugim linijama, izmišljaju se poslovi, namještaju natječaji, jer je u državnoj službi najsigurnije i najkomotnije biti, do mirovine si gotovo siguran. Kome pada na pamet da bi se tako masovno hrlilo privatnicima, ili da se ljudi masovno angažiraju u privatnim vodama, otvore obrt, firmu, bore se na tržištu, zarađuju svoj kruh, zapošljavaju druge…
Ne, kod nas je uvriježeno da je državna služba majka svih poslova i siguran kruh. Zato se i dogodi da se na natječaj za neki posao u državnoj službi za jedno mjesto javi i nekoliko stotina kandidata, a da se privatnicima često ne javi nitko.
Naravno, iluzorno je očekivati da bi Vlada godinu dana prije parlamentarnih izbora išla sama sebi rezati granu na kojoj živi. Jer je birokracija i velika glasačka mašinerija. Stoga ne pada nikome na pamet da uoči novih izbora zavadi s tom mašinerijom i izgubi izbore. Zato će se ići na mekše reforme, s njima nastaviti, zato će se puno uložiti u PR, jer je vladajućima nedopustivo i nezamislivo da nakon izbora ne ostanu na vlasti. To je tako, bez obzira tko bio na vlasti. Međutim, ovoj Vladi i premijeru Andreju Plenkoviću itekako se može debelo zamjeriti i prigovoriti što reformu javne uprave nisu stavili kao jedan od prioriteta odmah na početku mandata. Plenković je mogao sve učiniti, imao je sve na pladnju, postojala su i velika očekivanja, nadanja da će se stvari pomaknuti s mrtve točke.
Umjesto toga, mi dosad od njega nismo čuli ni jednu ozbiljnu riječ i najavu da birokraciju treba srezati, da ne valja, da nas previše košta, previše koči. Propustio je šansu doista postati pravi reformator, jer nisam bez veze napisao da je reforma javne uprave reforma svih reformi.
To što nam i stranci stalno prigovaraju, međunarodne institucije, investitori, a i privatni sektor kod kuće, očito nije dovoljan pritisak da se po tom pitanju doista nešto opipljivo učini. Naravno da je to izuzetno teško. Jer je to jako velika interesna mreža koja je godinama i desetljećima građena. I toj mreži ne pada na pamet da se odrekne svojeg debelog kolača, debele hladovine, velikog novca, moći, utjecaja, a na kraju i veliki broj ljudi ne želi neizvjesnost, želi samo i dalje sigurnu egzistenciju do mirovine, bez obzira na to što je to na tuđi račun, na račun poreznih obveznika.
Puno je motiva zašto se birokracija ne želi mijenjati.
Samo što je nečinjenje lagani put u propast. Badava sve druge reforme, ako se ne provede reforma nad reformama. Prava reformska Vlada provela bi reformu bez obzira na ishod idućih izbora. Jer takva Vlada misli na budućnost zemlje i naroda, a ne samo na svoje parcijalne, kratkoročne interese. Glavno da se od privatnog sektora stalno očekuje ovo i ono, na njega se vrši neprestani porezni i svaki drugi pritisak, dok birokracija lagodno i dalje živi. Ljudi iz zemlje odlaze i zbog takvog nakaradnog sustava, investicije su nam nedovoljne, a privatni sektor sve to masno plaća! Dokad tako?
"Birokracija" na lokalnoj razini izgleda ovako, ekipa koja je tamo uhljebljena i efektivno radi 2-3 sata dnevno, ostalo su pauze i "priprema" uz garantiranih 30 dana godišnjeg, oni proračunavanju kada će tko u penziju iz tog sustava tako da bi dijete od nekog drugog iz sustava završilo faks koji je potreban za to radno mjesto, i to solidarno iz različitih grana javne uprave, bitno da se i djeca zbrinu, uhljebe na dobru plaću za nikako odrađen posao. Obzirom da je hrpa mjesta u javnoj upravi popunjena na taj način, nije nikakvo čudo da funkcionira tako kako funkcionira.