Rijetko je koji projekt hrvatske kulture dočekan s toliko neodobravanja pa i mržnje kao projekt Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Stoga su u trenutku kada je objavljeno da tvrtka EPK Rijeka daje otkaz gotovo svim svojim zaposlenicima (koji su, naravno, zaposleni na točno određeno vrijeme, a ne do penzije) te da privremeno prekida s gotovo svim svojim aktivnostima, mnogi otvarali pjenušce i slavili smrt omrznute im riječke i hrvatske kulturne manifestacije u "crvenoj" Rijeci. I je li doista netko nadležan utvrdio kliničku smrt riječkog EPK? Nije. Bez obzira na svu kimilsungovsku nesposobnost krizne, ali i one svakodnevne komunikacije uprave riječkog EPK s javnošću i s novinarima, projekt europske prijestolnice kulture ipak je puno veći i složeniji nego što se to može nekome učiniti na prvi pogled.
Naravno, događanja iz druge polovice ožujka, travnja, svibnja... otkazana su. Neka od njih, među njima i željno očekivana premijera u riječkom HNK Ivana pl. Zajca temeljena na Fabrijevu "Vježbanju života", vjerojatno su samo odgođena, pa će se održati kada na njih dođe red. No radovi na važnim infrastrukturnim projektima koji do sada nisu ni trebali biti završeni, prilično se normalno odvijaju. Ti će objekti, kada budu završeni, ostati na upotrebu i na ponos građanima Rijeke dugo nakon 2020. godine. I to nije novac bačen u vjetar. Dapače. Ako se pandemija smiri (i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire), druga polovica godine mogla bi biti dobro iskorištena i za pametno promijenjen program prilagođen novim okolnostima i novim načinima prakticiranja kulture. A kako se to može prakticirati kultura, čak i u uvjetima strogo kontroliranog socijalnog kontaktiranja, najbolje je ovih dana pokazao riječki glazbenik Damir Urban svojim autobusnim koncertom ulicama Rijeke. Znači, može se. Ali mora se imati ideja, a ne tek birokratski otaljavati posao za mjesečnu plaću. Očito, ekipa koja trenutačno vodi EPK nije se dobro snašla u uvjetima virusne pandemije.
Emina Višnić, direktorica tvrtke EPK Rijeka 2020. nije imala odgovore na pandemiju. Iako je iza nje bogata karijera na neovisnoj kulturnoj sceni pa se silom prilika naučila ponašati i u gerilskim uvjetima u kakvima neovisna kultura i pokušava egzistirati, riječka EPK fotelja očito ju je uspavala, baš kao i riječku gradsku upravu. A princa niotkud. Umjesto da nas zadive virtualnim programima u vrijeme kada su kulturni programi osuđeni na web, oni su jednostavno odlučili nestati i ne pojavljivati se, pa dok ide - ide. Pri tome su za krah EPK, ali što je opreznije moguće, u Zagrebu bi rekli ispod flanjke, optužili ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, jer da im je ona poručila da ne mogu računati na planirana sredstva iz državnog budžeta koja ukupno iznose nekih deset milijuna eura. Dakle, do tog momenta sve je bilo savršeno, ali tek kada su čuli da neće biti novca iz državne kase, odjednom je sve palo u vodu ili, točnije rečeno, u more. Bio sam nekoliko dana u Solunu kada je Solun bio europska prijestolnica kulture. Domaćini su mi platili odličan hotel, avionsku kartu, vodili me po restoranima, a za nekoliko dana boravka u Solunu odveli su me samo na veliku izložbu blaga pravoslavnih manastira s Atosa.
U tih nekoliko dana u Solunu nije bilo drugih programa vezanih uz EPK. Bio sam i u Pečuhu kada je Pečuh bio europska prijestolnica kulture. Primio nas je i više nego simpatični gradonačelnik Pečuha Zsolt Páva, vidjeli smo nekoliko izložbi (među njima i izložbu hrvatske skulpture), posjetili odlične vinarije u regiji Villány, ali taj grad usred prijestolništva bio je veliko gradilište jer se, stjecajem okolnosti, kasnilo gotovo sa svim infrastrukturnim projektima koji su na kraju ipak izgrađeni, ali neki i nakon što je Pečuh predao prijestolničku štafetu drugima. Jedino je u Grazu sve štimalo. I štima i danas. Stoga treba otvoreno reći da projekt EPK Rijeka nije mrtav. Nego je na aparatima. I možda bi ga bilo dobro resetirati, ali i uz pomoć nekih novih (ili čak i starih) ljudi od kojih su neki već bili u projektu, ali su iz njega ispali. A znate kako se to kod nas ispada. Obično na zavojima. Kada vas odvuče sila političke teže. I pretvori u nulu.
Nadam se da će aparatu nestati struje. Znam, nije to lijep komentar ali to je jače od mene.