Kim Jong-un i Moon Jae In, čelnici Sjeverne i Južne Koreje, sada su u nježnijim odnosima nego državni vrh Hrvatske i Srbije. Korejcima ide bolje nego Hrvatima i Srbima, premda su potonji krenuli u tzv. povijesni dogovor ranije, još 12. veljače, kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na poziv Kolinde Grabar-Kitarović stigao u Zagreb. Koliko god se Pantovčak od tada trudio opravdati taj susret, pokazalo se da on niti je bio povijesni, niti je bio organiziran na zdravim osnovama, te da neki suvisli međudržavni dogovor Hrvatske i Srbije ne može biti temeljen na lažima. Teatralni Vučić čak je tada, prije 83 dana, svojim suradnicima u Beogradu naredio da u idućih 100 dana ne vrijeđaju Hrvatsku “kako se ne bi otežavalo rješavanje brojnih otvorenih pitanja između dviju zemalja”. S obzirom na to da je u tom periodu službeni Beograd Hrvatsku toliko izvrijeđao da se to ne pamti posljednjih 20-ak godina, pitanje je što nas tek čeka kada za dva i pol tjedna istekne taj Vučićev “embargo” na vrijeđanje Hrvatske. Kako je Vučićev ljubimac ministar Vulin izbačen iz igre jer ga je vlada RH proglasila nepoželjnim, igru je preuzeo kronični Ivica Dačić. Dačiću, koji ni boju čarapa ne bira a da o tome ne pita Vučića, trebalo je samo par dana da hrvatskog premijera Andreja Plenkovića nazove “anemičnim”, da sve Hrvate nazove nacistima koji su služili Hitlera, da kaže da će u Zagreb poslati popis 20 tisuća djece ubijene u Jasenovcu, te da mu Plenković oprosti što ne zna pjevati Lili Marlen i klicati Thompsonovo “Za dom spremni”. Odgovor službenog Zagreba, nakon svega, sveo se na poruku da se sa Srbijom u nekulturi neće nadmetati.
Bez obzira na to što će samosvjesniji Hrvat hrvatsku vanjsku politiku ovdje proglasiti anemičnom, izgledno je da će Hrvatska u budućnosti naplatiti takvo ponašanje susjeda. Beograd je, naime, došao do kraja priče kad je uveo Dačića koji nije bilo tko, nego prvi potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova. Svojim uvredama u očima državnog vrha Hrvatske Dačić je de facto postao persona non grata, nepoželjan, i teško je zamisliti situaciju u kojoj bi on bio član nekakve državne delegacije Srbije koja bi trebala o bilo čemu razgovarati s Hrvatskom. Nadalje, svojim uvredama na račun Hrvata i Hrvatske Dačić je stvorio situaciju u kojoj je uzvratni posjet hrvatske predsjednice Beogradu sada nemoguć. U tim okolnostima ne vidi se kako bi ona mogla politički preživjeti odlazak Vučiću a da se prije toga Dačić debelo ne pospe pepelom. Kako je Srbija u međuvremenu potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića proglasila nepoželjnim, nemoguć je bilo kakav sigurnosni kontakt dviju država na najvišim razinama. Politički bi bilo neodrživo da u Beograd svom kolegi u posjet krene, na primjer, načelnik Glavnog stožera HV-a general Šundov, pogotovo jer su njegovi kolege snimljeni da na službenoj obljetnici kopnene vojske Srbije pjevaju četničke pjesme. Mnogo je onih u Hrvatskoj koji bi, nakon posjeta Beogradu u ovim okolnostima, zaželjeli hrvatskim dužnosnicima da se i ne vraćaju u Zagreb.
Dačić je već dugo konstanta one politike koja je bila usmjerena na uništenje Hrvatske. Još 1990. postao je bliski suradnik Slobodana Miloševića, a od 1992. do 2000. bio je njegov glasnogovornik. Dačić je ne samo svjedok, nego i provoditelj ekspanzionističke politike, on je sudjelovao u ostvarenju plana podjele bivše Jugoslavije, on je crtao karte s granicama krnje Hrvatske, njegov je posao bio opravdati rat u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu. Nakon što je 1999. NATO bombardirao Srbiju, ubrzo je pao Milošević, no Dačić je, za razliku od svoga vožda, politički preživio i opet je na vrhu. On je, dakle, posljednji koji bi u Hrvatsku trebao slati popise ubijenih, naprotiv, njemu bi trebalo predati popis sa 130 do 140 tisuća imena poginulih u ratovima devedesetih jer je za njih suodgovoran. Nadalje, nije on taj koji može Hrvatima predbacivati da su bili uz Hitlera i provodili holokaust, jer se Nedićeva Srbija u tome ni po čemu nije razlikovala od Pavelićeve NDH, a u holokaustu bila je rekorder jer su Nijemce obavijestili da je Beograd prvi “judenfrei” grad u Europi. Ne može se pred Hrvatima busati ni u antifašistička prsa jer je u partizanskim jedinicama bilo najviše Hrvata, a i najviše ih je izginulo u bitkama na Neretvi i Sutjesci, gdje su izbrisali četničke postrojbe i Draže Mihailovića i ostalih. A ako ga zanima revizija povijesti, nek se primi posla u Srbiji, gdje su četnici postali “antifašisti”. I neka pogleda filmove o Neretvi i Sutjesci, možda mu “zazvoni”.
Nebitan je taj drugi svjetski rat. Ta bitka na Neretvi je bajka Veljka Bulajića i ništa više od toga. Prava bitka na Neretvi se dogodila 1993. godine kad su Srbi i Muslimani zajedničkim snagama napale Hrvate, od rujna mjeseca paa na dalje. Muslimani dali pješaštvo a Srbi topništvo. Međutim, ta gola istina i činjenica ne smije se reći i sakriva se, a mi koji smo živi to smo svojim očima vidjeli. Sad zamislite kako nam tek krivotvore onu povijest od prije 70-80 godina kad nas ovako lažu o povijesti kojoj smo svi mi bili živi svjedoci?