U bojica je ušao u kuću, prišao starijoj gospođi i bacio se na posao. Ona se opirala, ali priskočili su članovi njezine obitelji, svladali je i sedirali. Ubojica joj je potom dao smrtonosnu injekciju. A možda i nije ubojica? Slučaj se dogodio prošle godine u Nizozemskoj i izazvao senzaciju jer je prvi put liječnik optužen za zloporabu eutanazije. Točnije, liječnica, koja se brani time da je usmrćenica – kako bi se hrvatski nazvalo eutanaziranu osobu – ostavila potpisani i ovjereni zahtjev da je se eutanazira u slučaju da postane posve dementna. Budući da je demencija pokojnice bila medicinski potvrđena, liječnica je smatrala da su njeni protesti prije usmrćivanja bili irelevantni. Zbog tog je jezivog slučaja prošle godine u Nizozemskoj opao broj eutanazija, prvi put otkad je legalizirana, i to za čak 9 posto. “Licence to kill”, kako se to kaže u filmovima o Jamesu Bondu, nizozemski su liječnici dobili 2002. za slučaj da se suoče s pacijentima koji trpe “nepodnošljive patnje bez izgleda za oporavak”.
Eutanazija je, dakako, bilo ondje i prije, kao i potpomognutih samoubojstava, ali radilo se o kažnjivim djelima koja su se činila potajno, rijetko i nad bolesnicima u terminalnoj fazi. Otkad je “dobra smrt” – što je točno značenje riječi eutanazija – postala legalna, iz godine u godinu povećava se broj slučajeva. Ono što je bilo namijenjeno pacijentima u zadnjem stadiju karcinoma, sada se primjenjuje na ljude koji bi poživjeli još koju godinicu – na oboljele od mišićne distrofije, na dementne starije osobe pa čak i na mlađe ako su duševno bolesni. Godine 2007. bilo je eutanazirano 2000 Nizozemaca, a 2017. 6600, s tim da je još toliko zahtjeva odbijeno. Eutanaziju legaliziraju malo-pomalo po svijetu – u Belgiji, Kanadi, Kaliforniji i australskoj državi Viktoriji – ali prava je meka Švicarska jer ulaznu vizu za smrt daju svim strancima (izlazna ne treba). Onamo se sprema poći Slovenka Alenka Čurin-Janžekovič, o čijoj su nesretnoj sudbini ovaj tjedan izvijestili i hrvatski mediji.
Umirovljena učiteljica čitav život pati od Morquieva sindroma, vrlo rijetkog autosomnog recesivnog nasljednog poremećaja, zbog kojeg je dosad prošla desetak operacija. Operacije joj, međutim, ne mogu više pomoći, teško je pokretna i trpi bolove. Kako sama kaže, odlučila je trpjeti koliko može, ali ne preko granice, a granicu je ocijenila kao “ležanje u krevetu i čekanje odlaska.” Alenka Čurin-Janžekovič prošla je sve procedure u švicarskoj klinici Dignitas, skupila novac i sprema se na put bez povratka. Nazvati Dignitas klinikom malo je pretjerano jer ondje ljude ne liječe nego ubijaju. Dignitas je utemeljio 1998. švicarski odvjetnik Ludwig Minelli, a bave se i savjetovanjima oko palijativne skrbi. Zainteresiranima omogućuju višekratne konzultacije s osobljem i neovisnim liječnicima, a većina ih kontaktira “za svaki slučaj”, ako tegobe postanu nesnosne te nikad ne podnesu zahtjev da ih se kokne. Izjava da se pristaje na eutanaziju potpisuje se i ovjerava u nazočnosti svjedoka, a 70% onih kojima se udovolji zahtjevu nikad se ne vrati. Stoga Dignitas i nema baš veliki promet – u 30 godina izveli su samo 2100 eutanazija.
Cijena je 7000 franaka minimalno, a s troškovima skrbi oko tijela 10.000. Prije smrtonosne čaše višekratno se provjerava pristanak korisnika usluge te se uvijek može odustati. Čaše su zapravo dvije: u prvoj je sredstvo protiv povraćanja, dok je u drugoj 15 grama pentobarbitona, razmućena u vodi – on izaziva respiratorni arest, a u SAD-u njime pogubljuju kriminalce. Petina usmrćenih u Dignitasu nije bolovalo ni od terminalnih ni od progresivnih bolesti nego su se žalili da su “umorni od života”. Većina mušterija Dignitasa su Nijemci i nitko se dosad nije žalio. U vezi s medijskim napisima o gospođi Čurin-Janžekovič zabrinjavaju dvije stvari – i sadržaj izvješća, i komentari ispod njih. Izvješća su načelno neinformativna i bleskasta, bez ikakve želje da se fenomen eutanazije ispita pobliže. Iz njih proizlazi da je poželjno usmrtiti ženu umjesto da bude “nepokretna i ovisna o nekome”, pri čemu se otrov eufemistički naziva “koktelom” (valjda vam stave kišobrančić u Švicarskoj). Komentari na internetu još su gori. Jedan je dio zloban pa nesretnoj ženi preporučuje metak ili drogu kao jeftinije rješenje – zaboravljajući da tijelo samoubojice uvijek netko nađe, u pravilu bližnji, što izaziva teške duševne posljedice, a da i ne govorimo o slučajevima kad se ljudi bacaju pod vlak, pa duboko traumatiziraju nedužne vlakovođe.
Dublji je problem da se mnogi komentari i komentatorice povoljno izjašnjavaju o eutanaziji, nazivajući je “humanom”, “jako kratkom”, “pametnom”, “hrabrom”, “dostojanstvenom” i općenito “velikim dostignućem čovječanstva” kojem se mogu protiviti “samo religijski fanatici”.
Eutanazija nije, dakle, postala samo normalna, nego čak i poželjna. Pravne i moralne posljedice guraju se pod tepih. Kako procijeniti da pacijent “nepodnošljivo pati” ako je dementan i to nam ne može suvislo objasniti? Kako mirne duše usmrtiti teško bolesnu osobu kad je poznato da su se mnogi teško oboljeli prilagodili novom stanju i podnose ono za što su nekad mislili da je nepodnošljivo? Obveza društva da štiti svaki život došla je u sukob s voljom pojedinca da mu to isto društvo organizira smrt. Osjećaj samodostatnosti – da ne kažem samoživosti – jak je i sve jači. Ljudi navikli da sve dobivaju na zahtjev ne shvaćaju zašto na zahtjev ne bi mogli dobiti i smrt. Ako se u kuću dostavlja pizza, zašto ne bi i smrtonosni koktel? Želite li i maslinu? Kuća časti.
Zlocin je omoguciti nekome odluku o vlastitoj smrti? A nikada nitko ne spominje zlocine zapostavljanja starih osoba od strane njihove djece koja zaborave postojanje svojih roditelja i bliznjih. Ne posjecuju ih, ne pomazu, ne mare. Sve do trenutka kada dodju na ostavinsku i krenu se lesinariti da "svoj dio kolaca". Takvih zlocinaca je bezbroj,a o njima nitko ne govori. Samo se prica o paklenoj smrti,a nitko ne mari za Covjeka dok je Ziv! Bitno da je forma zadovoljena; brinemo o zivotu a ne o zivima!