Vjerujem da je to sve počelo i prije nego što sam ja to uočio. Spisateljica Joan Didion bila je upozorila da Amerika gubi smisao za humor i da je malošto opasno kao gubitak smisla za humor. 2016. godine živio sam u Berlinu u jednom od liberalnih kućanstava s međunarodnom kombinacijom prezimena na portafonu. Noć uoči američkih izbora moja je cimerica lijepila slike Hillary Clinton i motivirajuće feminističke poruke po zidu naše blagovaonice. Pripremala se za novu budućnost. Prije spavanja rekao sam, blago cinično (i/ili supijano) da će izbore dobiti Trump. Ona se počela derati na mene, blago mi prijetiti, optužila me da provociram i da se zbog takvog stava nacizam i vraća u dnevnu politiku.
Upozorio sam ju da ni jedan ni drugi nismo iz SAD-a i da nemamo pravo glasa. Isto tako, da sam ja iz Hrvatske, iz zemlje gdje fašizam nije ni otišao kako spada da bi se vratio. Moje predviđanje shvatila je kao osobnu ugrozu i provokaciju. Pokušao sam joj objasniti da to nema veze s njom osobno ili njenim dekoracijama, već da je to moj zaključak. Otišao sam spavati. U Berlin sam se odselio kako bih napokon prestao pričati o takvim temama. Ujutro smo saznali da je Trump pobijedio i to me, iako sam to pretpostavio, ustrašilo. Trump je odraz vremena, superheroj industrije bijesa i društvenih mreža koji na podjeli društva najviše zarađuju. Svijet se raspodijelio. Svaka tema ima dva stava i svaki sugovornik ulazi u diskusiju s jasno određenom stranom. Poanta razgovora nije više nešto naučiti, već tvrdoglavo ostati na mjestu i nikako ne poslušati drugu stranu. Centar smo negdje izgubili i naši su predstavnici sada ovdje da se deru, optužuju i urliču.
Potom ćemo bijes proglasiti ili inspirativnim ili diktatorskim, ovisno koju smo stranu zauzeli ili kako smo odgojeni. Siva zona je postala toksična. Možda je bogohulna riječ. Pola puta ostavljeno je Nedi Ukraden i njenom ljubavniku. Od tog postizbornog (mamurnog) jutra tema za razgovor bilo je sve manje, a stavova sve više. Zadnje tri godine, za raznim stolovima mi je uz desert bio poslužen bijes i od mene se očekivalo da stanem na jednu stranu. Čini mi se jednostavnije na druženje doći s prethodno ispunjenim upitnikom. Recimo treba zaokružiti Louis CK je za tebe: a) silovatelj, b) muškarci imaju prirodno pravo drkati kada, gdje i pred kime požele. Ili, za počinjen prijestup prije dvadeset pet godina treba: a) uništiti karijeru, b) nacizam je odličan. Već godinama javna diskusija zauzima samo najekstremnije stavove, kao da nema ništa i nikoga između, nikakvih ideja ili sugovornika. Izgleda mi kao da podjela na nas i vas, ta jasna distinkcija više nije metoda konzervativne dogme, totalitarnih diktatora i ratnih propagandista. U ovim kriznim (ah, vječita kriza) vremenima, nestalo je poziva na empatiju, suradnju i pokušaj sloge.
Svijetu bi možda stvarno trebalo pokazati film “Vlak u snijegu”.
Zadnja velika svađa između svih mojih (mega)liberalnih prijatelja dogodila se zbog Grete Thunberg, djevojke o kojoj sam već pisao. I zaista, entuzijazam i posvećenost ove šesnaestogodišnjakinje su impresivni. No kako je njen pokret rastao, ona je postala više od uporne djevojke koja sjedi ispred švedskog parlamenta s važnom misijom. Ona je postala politička figura, simbol o čijim bi se značenjima trebalo moći razgovarati u širim, kompleksnijim i globalnim okvirima. Uostalom, i njena se publika promijenila. Više se ne obraća samo švedskim zastupnicima, već odašilje poruku čitavom svijetu. I da, njena je poruka bijesna, njeni govori vrlo jasno određuju neprijatelja koji nisu samo političke elite, pohlepni industrijalci i znanstvenici koji za novac negiraju klimatske promjene. To smo potencijalno i svi mi.
Nastupi Grete Thunberg jasno određuju da se može biti samo s njom ili biti dio problema. I, eto, ponovno siva zona dolazi i polako nas guta kao živo blato. Strane su jasno definirane. Jedna strana zaboravlja da se radi o inspirativnoj šesnaestogodišnjakinji koja upozorava svijet na opasnosti klimatskih promjena i koliko je malo vremena ostalo. Druga strana zaboravlja da iza nje stoje jednako pohlepne korporacije i industrijalci koji probijaju novo, neprocjenjivo tržište i uvelike pripremaju početnu pljačku prirodnih (ovaj obnovljivih) resursa. Obje strane zaboravljaju da ne poznajemo mapu svijeta dovoljno dobro i da je svijet puno veći od ovog kutka (sjeverno i zapadno na nekoj mapi) svijeta. Cijela diskusija je isključila dobar dio ovog prenapučenog svijeta i jasno dala do znanja da je četvrta industrijska revolucija isključivo u rukama razvijenih zemalja, neke nove božice privilegije. I ponovno, na pitanje kako stvarati novi svijet, utopije i budućnost odgovaraju samo oni koji su dovoljno privilegirani da ih mogu zamisliti i/ili uopće doživjeti. Kao što jedan rad umjetnice Barbare Kruger kaže, budućnost pripada onima koji je mogu vidjeti.
Dok ispisujem ovaj tekst, uviđam kako ne znam toliko toga i koliko je pitanja vezano uz ovu temu ostalo neodgovoreno. Ne znaju ni moje kolege, ali nismo nikoga pitali, već smo odmah počeli pisati, bjesnjeti (kao da je Twitter izjednačio ovaj dva glagola). Neki su se kao pravi nasilnici koncentrirali na to da vrijeđaju stanje jedne uporne djevojčice. Drugi da nazivaju njene simpatizere kretenima ili lijenim izvedenicama (iako poneki i jesu naivni) ili da proglase kritičare njenih nastupa seksistima (iako su poneki doista bili čista mizoginija). Isto tako, uviđam i kako sam i ja dio problema jer parazitiram, ispisujem određen broj znakova gdje samo dodajem na lijenu diskusiju, održavam svoju poziciju i toplo se nadam da će centar izdržati još koji dan.
Živimo u vremenu kada se isušuje siva zona jer ona zahtijeva razgovor i razmjenu. Svi koji smo se u njoj našli raspoređujemo se na dvije jasno određene strane. U toj raspodijeli uviđam nelogičnosti. Političari ponovno postaju više rock-zvijezde (a to je još gori znak od gubitka smisla za humor). Sada se od njih očekuje seksepil, karizma, pipkanje, provokativnost. Opraštaju im se prijestupi, ispadi bijesa, pijanstvo, pjevanja i radikalni stavovi. S druge pak strane, osuđujemo rock-zvijezde, ako se počnu ponašati kao rock-zvijezde, ako piju i ako se drogiraju, ako spavaju isključivo s mladim ženama i muškarcima, ako ih nije briga za neke više ciljeve. Umjetnici se sada bave neuroznanošću, a tjeskobne majke s blogova biokemijom i epidemiologijom. Najveći romantici se strašno boje ljubavi. Oni koji toliko vjeruju u instituciju braka nerijetko imaju ljubavnicu. Iz školskih se programa isključuje pismenost. A iz umjetničkih sentimentalnost i duhovitost.
Ja sam cijeli od sivih zona, kontradikcija i paradoksa. Veliki pisac James Baldwin rekao je kako je komunikacija dvosmjerna ulica. To je stvar slušanja jedan drugoga. I uviđam, prisežem i dajem časnu riječ, od danas ću više slušati – ljude!
