Točno u ovo vrijeme prije 19 godina euforija se mogla rezati u zraku. Taman su završili parlamentarni izbori nakon kojih je na vlast došla koalicija šest stranaka, tzv. Račanova šestorka, autokratska HDZ-ova vlast je završila, narod, glasači bili su puni nade da će krenuti nabolje. I tako je u mnogočemu i bilo. Nakon 3. siječnja Hrvatska se otvorila svijetu, a koaliciji SDP-HSLS na čelu s Ivicom Račanom i Draženom Budišom te tzv. Porečkoj skupini HSS-HNS-IDS-LS, koju su vodili Zlatko Tomčić, Radimir Čačić, Ivan Jakovčić i Vlado Gotovac, ni danas nitko ne može uzeti velike zasluge za učinjeno u izvlačenju Hrvatske iz svojevrsne međunarodne izolacije, za započete reforme i za preobrazbu države u znatno moderniju i demokratskiju.
No, nažalost, ta je Vlada od svog samog starta bila i vrlo heterogena pa joj je jedina zajednička točka i bilo izvlačenje Hrvatske iz izolacije i guranje prema Europi.
– Slično je bilo i kod Vlade nacionalnog jedinstva koja je funkcionirala u trenutku dok je Hrvatska bila izložena ratu. Tako je i šestorka zapravo funkcionirala da pokaže da se cijela zemlja može naći oko jedinstvene ideje, orijentacije prema EU i jednog europskog dijaloga koji u vrijeme 90-ih ne samo da nije postojao nego nije bio moguć jer naš ideološki obrazac, što zbog rata, što zbog sukoba unutar političkih struktura nije davao mentalni, intelektualni prostor za razumijevanje onoga što nam Europa poručuje. Fascinantno je koliko su Ivica Račan i Dražen Budiša svojim političkim iskustvom brzo uspjeli skrenuti Hrvatsku na put prema EU. Mi do trenutka smrti Franje Tuđmana usmjereni na rat i na Srbiju nismo ni primijetili da se svijet oko nas promijenio, da se Europa ujedinila. Šestorka je zato platforma trenutka, dala je svoj izuzetno važan doprinos, ali morala je pokleknuti. I šteta je što Račan nije imao volje i snage, vjerojatno i zdravlja, da još jednom pokuša sastaviti koaliciju koja će odraditi još četiri godine mandata. Možda bi Hrvatska znatnije napredovala i na unutrašnjem planu i možda bismo sada ipak bili u nešto boljem položaju – drži politički analitičar Ivan Rimac.
Video - Evo tko je sve napustio SDP
No to se nije dogodilo, a sve te stranke šestorke, unatoč svem tom doprinosu koji su dale i koji im se ne može osporiti, kao da su „izgorjele“ od te silne euforije. Jedan po jedan krivi potez, kriva odluka, nezgodne okolnosti, loši koalicijski partneri, gubitak lidera, raskoli... i doslovce su sve stranke šestorke, osim IDS-a, ili propale poput Liberalne stranke, koja je 2006. prestala postojati udruživanjem s HSLS-om koji danas jedva egzistira, i to zahvaljujući HDZ-u, ili su na dobrom putu da im se to dogodi kao što je slučaj s HNS-om, ili su potpuno rastrgane unutarstranačkim problemima kao što je slučaj sa SDP-om i HSS-om.
Prvi pukao HSLS
Prvi pravi problemi unutar stranaka počeli su još za vrijeme koalicijske Vlade, koja je na jednom kupu imala vrlo različite stranke koje je bilo teško uskladiti, odnosi su bili vrlo konfliktni, a svaka stranka iz šestorke nakon vlasti nastavila je muku mučiti sa svojom genezom problema. IDS, koji je Vladu šestorke prvi napustio, do danas je, čini se, najbolje prošao, odnosno i dalje je stranka bez ikakve konkurencije na svojem terenu i na koje god parlamentarne izbore izađe, nosi svojih dva posto i osvaja „svoja“ tri željena mandata. A čini se i da joj ni kriza vezana za Uljanik neće puno naštetiti.
Znatno lošije, ako ne i najlošije, prošao je HSLS koji je 2000. bio glavni partner SDP-a i koji je toj koaliciji davao legitimaciju, kaže Rimac, da glasanje za nju nije povratak u socijalizam, a za što je najpresudniji bio lik Dražena Budiše. Njegovim odlaskom stranka je počela, drži, tonuti, a što se samo nastavilo drugim odlascima članova iz stranke koja danas na političkoj sceni praktički egzistira u liku HDZ-ova partnera Darinka Kosora.
– HSLS je pukao pri odluci o izlasku iz Vlade. Bilo je to 2002., iako se već na početku moglo vidjeti da ta Vlada neće izdržati do kraja. Tada je stranka pukla na dio koji je odlučio napustiti Vladu, a koji se našao na medijskom udaru, i na onaj koji se tada nazivao faktorom stabilnosti i koji je odlučio ostati uz Vladu. Stranka se od toga nikad nije oporavila – kaže Đurđa Adlešič, bivša šefica HSLS-a koja je tada bila šefica Kluba zastupnika HSLS-a u Saboru. U tu Vladu, prisjeća se, svi su se do njezina kraja u HSLS-u bili razočarali.
A prvu izdaju, dodaje, shvatili su već odmah na samom početku mandata kada je izostala prava potpora SDP-a Draženu Budiši kao kandidatu na izborima za predsjednika države na kojima je pobijedio Stipe Mesić.
– Bila je to prevelika izdaja, prijevara. Tu je cijela stranka shvatila što se dogodilo i tu se već dogodilo prvo ozbiljno pucanje u koaliciji. Iako je meni od samog početka bilo jasno da to ne može izdržati do kraja. Nepovjerenje je bilo golemo. Pri svakoj odluci koja bi se donosila doslovce se gledalo tko je koga prevario, a mi se svi nismo znali nositi s time – tvrdi Adlešič i otkriva da je Ivica Račan njoj nudio mjesto potpredsjednice Vlade, no odbila je upravo zato što nije vjerovala da takva vlast, u kojoj nitko nikome ne vjeruje, uopće može funkcionirati.
Već do kraja mandata te Vlade bilo je potpuno jasno da su baš sve stranke iz koalicije oslabjele, kaže, a nakon čega je HDZ i dobio iduće parlamentarne izbore.
– Neke stranke šestorke poput HSLS-a i HSS-a više se nisu oporavile od toga. Mislim da smo svi zajedno platili cijenu činjenice da nismo uspjeli ostvariti ono što su građani od nas očekivali – smatra Adlešič, koja danas jedini spas za svoju stranku vidi u okupljanju liberalnog centra, prije svega stranaka HSLS i HNS koje, drži, mogu imati budućnost, ali samo ako promijene svoja vodstva.
Najjača stranka šestorke – SDP posebna je priča. Socijaldemokrati su od 2000. godine do danas još samo jednom bili u prilici da vode državu. Iako se očekivalo da vlast osvoje i 2007., to se nije dogodilo, nego su Vladu formirali tek 2012. u trenutku kada je HDZ bio potpuno devastiran korupcijskim aferama. Kao i 2000., na izbore su sa SDP-om u tadašnjoj Kukuriku koaliciji izišli HNS-ovci i IDS-ovci, a društvu se ovog puta priključio i HSU.
Danas politički tajnik SDP-a, a u Račanovoj Vladi ministar rada i socijalnog sustava Davorko Vidović kaže da je mnogo vremena prošlo i da su se okolnosti i izazovi od 2000. do danas promijenili, a što sve treba uzeti u obzir kada se gledaju razlozi zbog kojih su stranke šestorke počele gubiti potporu.
– Izborni porazi tih stranaka u dva sljedeća ciklusa u velikoj su mjeri pridonijeli smanjenju potpore svim strankama. Posebno je važno to da su se promijenila vodstva tih stranaka koja su dovela i do radikalnijih ideoloških zaokreta što je za rezultat imalo smanjenje vjerodostojnosti i identiteta svake od njih. Najstabilnijim se pokazao IDS, dok je SDP zahvaljujući široj, jasnije profiliranoj bazi nakon korupcijskog pada HDZ-a uspio još jednom u širokoj koaliciji osvojiti vlast. Nažalost, to razdoblje nije iskorišteno za konsolidaciju stranaka koalicije pa su uskoro uslijedili višestruki izborni porazi – smatra Vidović.
Budućnost svih tih stranaka, dodaje, ovisi o mnogočemu. No politički prostor i za socijaldemokrate i za liberale, uvjeren je, nije izgubljen i ovisno o kvalitetama svojih vodstava one imaju vrlo dobre izglede u suprotstavljanju konzervativnim i populističkim opcijama.
Izgubili intelektualnu bazu
Politički analitičar Ivan Rimac drži, pak, da je veliki problem SDP-a i taj što je za vrijeme dok mu je na čelu bio Zoran Milanović izgubio intelektualnu bazu, što je prestao konzultirati savjete koji su bili intelektualna podloga djelovanja.
– SDP možda nije toliko programski odstupio od načela, ali program nije provodio ni dok je bio na vlasti. Približavao se HDZ-u, a programska načela ostajala su programska načela. Danas nemaju ni ideju ni vodstvo i, ako se osvrnemo na zadnju godinu njihova mandata u Vladi, ne bi ni bili u poziciji da opet uopće i razmišljaju da bi mogli osvojiti mandat da nije bilo izbjegličke krize u kojoj su ozbiljno zaigrali na kartu svog ideološkog identiteta, a u čemu je veliku ulogu odigrao tadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Bez toga SDP bi se oprostio od mogućeg mandata i prije nego što bi kampanja za izbore i započela – drži Rimac.
Emisija o političkim prebjezima - Gosti Nikola Grmoja, Fred Matić i Zorislav Antun Petrović
Problem HSS-a s druge strane, dodaje, taj je što je do danas ostao u nejasnom prostoru, odnosno između ideološke ljevice i desnice iako mu na koncu nije presudilo ideološko prevratništvo (izlazili na izbore i sa SDP-om i s HDZ-om), već gubitak čelnika s prepoznatljivom osobnošću. Danas HSS vodi Krešo Beljak kojemu se ne može prigovoriti da nije vidljiv, a ključni problem stranke nije što je opet skrenula potpuno ulijevo, nego nezadovoljstvo članstva s obzirom na to da su se time odrekli pozicija koje im je „stari partner“ HDZ nudio za ulazak i podršku Vladi.
– Stanje je katastrofalno. A ključna greška napravljena je 2011. kada nam je Jadranka Kosor nudila osam sigurnih mandata da HSS ide s HDZ-om na izbore. Tadašnji šef HSS-a Josip Friščić poslušao je Marijanu Petir i Damira Bajsa, odbio ponudu i odlučio da HSS ide samostalno. Završili smo sa samo jednim jedinim mandatom – kaže Božidar Pankretić, bivši ministar u Vladi Ive Sanadera koji se nakon loših rezultata stranke na izborima 2011. povukao iz politike.
Za današnjeg šefa HSS-a Krešu Beljaka Pankretić kaže da ne trpi nikoga osim poslušnika i da tako i vodi stranku.
– Nama nije problem kada promijenimo politiku od centra lijevo do centra desno jer mi imamo i jedne i druge. Sve ovisi o tome koja je struja unutar HSS-a jača u kojem trenutku. Danas je glavni problem u rukovodstvu i kadroviranju, nedopuštanju da prođu nove ideje. Prolaze samo poslušnici i klimavci – kaže Pankretić i dodaje da neku veliku perspektivu za stranku ne vidi.
Zaokret ulijevo koji radi Beljak razumije jer jedino se na centru lijevo nešto može pokušati u danim okolnostima, ali za sve, pa i za to, treba imati ljude. A HSS je danas spao, dodaje, na jednog jedinog čovjeka – Krešu Beljaka.
U još težoj, čini se bezizlaznoj situaciji je HNS koji je godinama sličio na privjesak SDP-a. I na zadnjim izborima išli su zajedno, osvojili su kao stranka devet mandata, a u trenutku kada je HDZ-ova Vlada odlučila izbaciti iz igre partnera Most, pola HNS-a odlučilo se na politički „harakiri“ i uletjelo je u Vladu, a pola stranke osnovalo je novu stranku – GLAS i sada okuplja stranke lijevog centra u Amsterdamsku koaliciju. Što će biti s GLAS-om, tek će se vidjeti, a zahvaljujući Anki Mrak Taritaš određenu šansu ima, dok je HNS izgubio svaki smisao i danas, zaključuje Rimac, još postoji kao papirnati partner HDZ-a.
Tko je ono donio naredbu o razoružanju teritorijalne obrane Hrvatske i tako hrvatskom narodu oduzeo elementarno pravo na samoobranu? Za povratak u sjećanje - bio je to Ivica Račan! Ne neki drugi Ivica Račan - baš taj isti Ivica Račan koji je u članku gotovo epski opjevan.