Vic ide ovako. Dovedoše pred Isusa preljubnicu s namjerom da je kamenuju i da vide što će tesarov sin iz Nazareta reći o tome. A on im kaza onu svoju čuvenu rečenicu: "Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ I tek što je izrekao posljednju riječ, kamen doleti iz mnoštva i pogodi nesretnu ženu ravno u glavu. Isus podigne pogled te ugledavši i prepoznavši u gomili ženu koja je bacila kamen ljutito uzviknu: "Mama! Zar te nisam lijepo zamolio da mi se ne miješaš u posao!?"
Taj mi je teološki vic, blago ironičan prema katoličkoj dogmi o bezgrešnoj i bez grijeha začetoj Blaženoj Djevici Mariji, ispričao svećenik, teolog, pobožni i odani poklonik Majke Božje. U načinu na koji mi ga je ispričao nije bilo ničeg podrugljivog ni prema Isusu ni prema njegovoj majci. Taj dragi profesor i pjesnik, u čijem se prebogatom znanstveničkom, književnom i pjesničkom opusu nalazi i pjesnička zbirka "Nasmijani Bog" (DHK, 2009. godine), sa stihovima i na kajkavskom i na latinskom, nije bio sposoban za ruganje, ali je imao istančan osjećaj za humor i vječni dobrohotni osmijeh na licu.
Imao je tih, blag, ugodan, baršunasti glas, bez ijednog oštrog tona, vokala okruglih, toplih i mekih poput paperja na grudima ptice. Gugutao je poput goluba. Ime mu je bilo Ivan, poput nježnog i odanog "učenika kojeg je Isus najviše volio", ali i hrabrog, spremnog da zbog istine izgubi glavu Ivana Krstitelja. Još savršenije pristajalo mu je prezime, koje mu je savršeno pristajalo i možda ga, takvog kakav je bio i oblikovalo – Golub.
Prije tjedan dana, 25. listopada 2018., Ivan Golub otprhnuo je s ove naše zemljice iznad koje je i za života više lebdio nego po njoj hodao, na krilima svoje ljudske i znanstveničke znatiželje, pjesničkog dara koji je utkao i u svoja najozbiljnija filološka i teološka djela, s vazda dobrohotnim pogledom na stvari, događaje i ljude. Naposljetku, golub je u kršćanskoj ikonografiji simbol treće božanske osobe, Duha Svetog, koji sve prožima i sve nadahnjuje, koji puše kad i gdje hoće, ostavljajući trag nevidljivog i jedva čujnog šuma svojih krila u svakom činu ljudskog stvaralaštva. Ime kao znak ostavilo je, uostalom, trag u životu i radu Ivana Goluba već i u izboru filozofsko-teološke discipline kojom se osobito predano bavio.
Bila je to pneumatologija koja se, u širem smislu, bavi proučavanjem duše i duhovnosti, a u užem, teološkom, Duhom Svetim. Susret, razgovor i potom višekratno druženje s Ivanom Golubom jedno je od najdragocjenijih i najplemenitijih iskustava koje mi je podario moj novinarski rad. S Ivanom Golubom, rođenom na prvi dan ljeta 1930. godine, obavio sam veliki razgovor, čije smo dijelove objavili u Obzoru, prvog dana jeseni 2013. godine. Stan u mirnoj i tihoj Ulici Ive Mallina, iznad zagrebačke Zvijezde, bio je pretrpan i zatrpan papirima i knjigama.
A oko stola u kuhinji, u koju se također prelila bogata biblioteka, bilo je pet stolica. Za mene je profesor Golub privukao šestu, jer četiri stolice bile su zauzete. Na svakoj od njih stajao je povisok stup od knjiga, svaki posvećen jednom od njegovih najboljih prijatelja i najdražih sugovornika od kojih se ne razdvaja. Ovako ih je predstavio: "Ovu gospodu ipak ne mogu zamoliti da ustanu jer svaki ima po više stotina godina: to su Juraj Križanić, Julije Klović, Bartol Kašić i Marko Antun de Dominis".
Proučavanje, otkrivanje i promicanje djela i života Jurja Križanića bilo je Golubovo životno djelo i pjesma. Upravo zbog poticaja i neumornog zalaganja Ivana Goluba, dakle jednog katoličkog svećenika i teologa, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti upriličila je 1983. godine, kako ga je sam Golub opisao, veleban znanstveni skup o 300. godišnjici smrti Jurja Križanića. Čovjek budućnosti, ogromnog znanja i hrabrosti, toliko odvažno ispred svog vremena u podizanju mostova između kršćanskog istoka da je iskusio i sibirsko progonstvo i vatikanske tamnice, teolog, filozof, filolog, glazbenik i političar Juraj Križanić, zagovaratelj slavenskog ujedinjenja i kršćanskog pomirenja, bio je Golubov uzor i putokaz.
Očarao ga je taj lik već kao gimnazijalca, kada ga je u školskoj zadaći opisao kao hrvatskog Don Quijotea. Postati tako blizak s Križanićem mogao je samo netko poput Goluba, oboružan ogromnim znanjem, neutaživom znatiželjom, ljudskom i znanstveničkom, krotkošću i hrabrošću. Nije bilo jednostavno katoličkom svećeniku, s preporukom iz socijalističke, ali Sovjetima uvijek sumnjive i komunističke nepravovjerne Jugoslavije, otvoriti vrata sovjetskih knjižnica i akademija u vrijeme čvrste ruke Leonida Brežnjeva. Golub je otvorao i ta vrata. Križanić ga je sprijateljio i s Miroslavom Krležom kojem je bio drag i ravnopravan sugovornik, osobito u posljednjim danima velikog pisca na zemlji. Jedna od Golubovih životnih misli vodilja, koju je često i rado ponavljao, glasila je: "Sve se može raditi na različite načine. Jedan je način prijateljstva. Tako je radio Isus."
Ivan Golub bio je skroman čovjek i samozatajan, ali srećom i vrlo svjestan vrijednosti svog djela i važnosti vremena kojem je bio svjedok, pa je sam napisao ono što nitko drugi nakon o njemu ne bi ni znao, ni mogao: opsežnu i detaljnu autobiografiju pod naslovom "Običan čovjek“ (Naklada Ljevak, 2013.). Iz te riznice vadim njegovo divljenje koncilskom papi Ivanu XXIII. i njegovim zadnjim riječima: "Nismo se zaustavljali da skupljamo kamenje koje su s jedne i s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacili.“
I uz to Golubov komentar, kao poruku toliko potrebnu ovoj današnjoj Hrvatskoj i vremenu: "Bl. Ivan XXIII. nije tratio vrijeme na sabiranje kamenja! A koliko vremena ljudi potrate na sabiranje kamenja. Pa se ogledavam kakvim me kamenom tko ošinuo, pa ga opipavam, pa ga pretvaram u izložak, pa o njemu pripovijedam... Ivan nije sabirao kamenje.“ Nije ni Ivan Golub, koji je prošao zemljom sabirući i dijeleći znanje, prijatelje na svim stranama svijeta i svjetonazora i osmijeh dobrote.
>> Pogledajte gdje je kardinal Josip Bozanić predvodio misu povodom blagdana Svih svetih
Pofuku su mržnja i ogorčenje pokretačke snage iako se deklarativno zalaže za toleranciju, ljubav, zajedništvo.....Neizmjerno mi je žao štogod je Večernji upravo njemu povjerio pisanje članka povodom smrti tako velikog čovjeka kao što je Ivan Golub!