Dok čekamo da iz Beograda stignu u Zagreb navodno “duboko problematična” pisma blaženog kardinala Alojzija Stepinca papi - Piu XII., koja je u rukama imao patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfrije, još uvijek u zraku vise motivi zbog koji je Njegova Svetost uopće spomenula tako nešto. Bez pisama možemo samo nagađati. Jedna od najvjerojatnijih pretpostavki ona je da se htio svidjeti srbijanskoj javnosti u koju je sada kao patrijarh uronjen do kraja, a koja, kao što je poznato, ne odustaje od mita koji Stepinca prikazuje kao ratnog zločinca. Druga pretpostavka može biti da su Porfrija optužili da je svoju prvu liturgiju i posjet kao patrijarh upriličio u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, pa je ovom izjavom želio popraviti i izbalansirati svoju poziciju. Treća pak da se radi o krivotvorinama, koje on nije mogao provjeriti pa je u rukama imao “fake pisma” koja se pripisuju kardinalu Stepincu, a što ne bi bilo prvi puta u Stepinčevu slučaju, jer se krivotvorine, poput one Draganovićeve, vuku još od Stepinčeva sudskog procesa, a sve ih je osporio povjesničar dr. Jure Krišto.
Dok čekamo da se otkriju motivi i izvori Porfirijeve izjave, pažnju treba usmjeriti prema nečemu drugome. I Stepinac i Porfirije su crkveni pastiri. I jedan i drugi su živjeli tj. žive u svome vremenskom kontekstu i dijeli ih mnogo toga. No zajedničko im je jedno, a to je briga za njihovu pastvu, za njihove vjernike. Biskupu je najvažnija zadaća biti pastir svojim vjernicima i svećenicima.
I to se najčešće zaboravlja kada se govori o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu, koji je, poput današnjih biskupa i nadbiskupa, bio i javna osoba i svojevrstan politički lik na općoj političkoj sceni, ali prije svega bio je pastir svoje Crkve i kao takav odgovoran za duše svojih vjernika. Dakle, morao je prije svega brinuti za vjernike svoje Zagrebačke nadbiskupije, za svoje “dijecezane”, kako ih je volio zvati.
Kada se iz te perspektive promatra Stepinca, onda se relativiziraju listom sve optužbe koje mu se prišivaju. Od onih da je mogao spasiti više Srba i Židova do onih da je surađivao s endehazijskom vlašću. Njegovi ga kritičari, naime, zamišljaju kao jednu od polugu vlasti, koja je mogla upravljati ondašnjim političkim i društvenim procesima, što je potpuni nonsens. Stepinac je bio pastir svojih vjernika, no i kao takav nije mirovao, pa je, po cijenu vlastitog života i života svojih svećenika, spasio na tisuće i tisuće pravoslavnih Srba i Židova, pa i neke komuniste. Oni su za njega također bili njegovi “dijecezani”, premda formalno nisu bili vjernici Zagrebačke nadbiskupije.
S druge strane, ništa nije radio bez dogovora s Vatikanom i redovito je, svim mogućim kanalima, slao informacije u Rim o onome što se događa u Zagrebu i Hrvatskoj, a prije svega u njegovoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, u kojoj ga je poglavar Katoličke crkve ustoličio upravo zbog skrbi za katoličke vjernike te biskupije.
U svemu tome, Stepinac je bio i kritičan prema vlasti, njezinim zakonima i potezima i nekim društvenim pojavama te nije bio omiljen lik na Pavelićevu dvoru. Stoga bi doista bilo dragocjeno da patrijarh Porfirije objavi pisma koja je spomenuo, kako bi povjesničari mogli razmotriti eventualno nepoznate detalje iz njegova rada i života, prema tvrde da takvih dokumenata više nema. Ali iako blaženik, ni Stepinac sigurno kao čovjek nije bio savršen, jer to ljudima nije dano. No tražiti neke sporedne mrlje iz njegova života i generalizirati ih kako se stvorila opća slika o njemu samo da bi se hranio neki mit, potpuno je kontraproduktivno.
To je na sebi mogao osjetiti sam patrijarh Porfrije kada su, nakon dolaska u Zagrebu, portali objavili video gdje u Chicagu u veselom društvu pjeva četničke pjesme. No ta mrlja iz njegova života nije dovoljna da bi javnost o njemu samo na osnovu nje mogla dati generalnu ocjenu o njemu i njegovu poslanju kao crkvenog pastira, kojemu je, kao i Stepincu, prva zadaća brinuti za povjerene mu duše vjernika.
Odnosno, ovakvim nedorečenim izjavama o “duboko problematičnim” Stepinčevim pismima daje vjetar u leđa onima koji ga gledaju isključivo kroz prizmu toga spornog video uratka. Pa na svojoj koži vrlo dobro može osjetiti Stepinčevu sudbinu i bilo bi jako dobro da što prije otkrije motive koji su ga ponukali na takvu izjavu, koja je s velikim negodovanjem dočekana u hrvatskoj javnosti.
Pravoslavce je nazivao šizmaticima...toliko o pastirskom poslanju među kršćanima...