Ima li u Hrvatskoj naznaka neopopulizma internetskog doba koji je u Italiji nedavno zabljesnuo izbornim uspjehom Pokreta pet zvijezda Beppea Grilla? Je li moguće da i kod nas na sljedećim izborima najjača pojedinačna stranka postane antipolitički pokret bez jasnog programa, osim moraliziranja, podilaženja “malom čovjeku” i slanja političara u onu stvar? Za fenomen istih razmjera trebao bi nam neki spoj Predraga Raosa i don Ivana Grubišića, uz potporu križanca Trpimira Macana i Marka Rakara, koji bi odgovarao Grillovom informatičko-promidžbenom guruu Gianrobertu Casaleggiu.

Ako i nemamo internetskog, ne nedostaje nam starinskog populizma. Ruku na srce, koliko je smjena vlasti u demokratskoj Hrvatskoj izvršeno zbog boljeg programa ili dojma o većoj sposobnosti oporbe, a koliko zbog uvjerenosti javnosti kako su vladajući bili lopovi ili izdajice? Populizam u našoj politici ima golemu tradiciju. Najprije se prodavao u ime naroda, radničke klase koja nikako da dovrši put prema idealnom društvu. Onda je populistički poligon umjesto radnog, postao hrvatski narod. Nakon stvaranja i obrane države i taj populizam pomalo gubi osnovu. Koncem devedesetih stari igrači su se reciklirali kroz novu vrstu moralne papice za široku javnost, sada u ime čestite većine protiv tajkuna, privatizacije, pljačke, uz parole “Pošteno”, “vratiti opljačkano”, “pohapsiti pretvorbene kriminalce”, “aktivirati resurse” i slično, a sve na putu prema, ne više besklasnom društvu, već mitskoj Europskoj uniji.

Osnovno obilježje svakog populizma je da se obraća “narodu” (ili “građanima”, čak i “poreznim obveznicima”, ovisno radi li se o desnom ili lijevom) kao cjelini, stvarajući dojam kako je biračko tijelo homogeno i ima iste interese. U populističkom političkom govoru narod je idealiziran, uvjerava ga se kako je radišan, bogat, pošten, ali ga guli i vuče za nos pokvarena politička elita. Kad se ne poziva na narod kao totalitet, populizam se referira na fantomskog “malog čovjeka”. On bi poništio pretvorbu i privatizaciju premda je dobar dio “malih ljudi” za siću otkupio društveni stan i tako stekao privatno vlasništvo kakvom se naredna generacija može nadati samo uz kredit koji će vraćati cijeli radni vijek. Premda je “mali čovjek” iz prethodne generacije u prosjeku otišao u mirovinu s pedeset godina, dok će mu djeca raditi do sedamdeset ako ne i duže, uvjerava ga se kako je stvarao silna bogatstva, kako se ovdje radi i proizvodi puno, samo što to netko stalno krade, Srbin, Hercegovac ili političar, svejedno.

Postoji i jedna vrsta pervertiranog, populističkog elitizma koji mazohistički ponavlja kako smo mi Hrvati stoka, neradnici, bagra kojoj treba čvrsta ruka i sl. te priziva nekakav prosvijećeni apsolutizam, pri čemu svaki konzument takve priče sebe zamišlja kao dio apsolutističke svite, dok su rulja, naravno, oni drugi.

Populist je nadasve neodgovoran. Prodaje sliku pojednostavljenog, bajkovitog svijeta, sipa laka obećanja i spektakularna rješenja. Grillo je tako obećavao svakom talijanskom državljaninu, bez obzira radio ili ne, tisuću eura mjesečno. Tipičan populistički potez su predizborne mrkve – otvaraju se radovi, narodu se daju na povoljan otkup atraktivne dionice, udjeljuje se koja stotinu kuna penzionerima. Populist govori ono što publika voli čuti, ne obraća se razumu već manipulira osjećajima, prije svega strahom i mržnjom, stoga je vrijeme krize njegovo idealno tlo. Nema argumenata niti dokaza izvodivosti svojih obećanja, nema nikakvih konkretnih planova, već se uglavnom drži moraliziranja. Tako je npr. srž programa don Ivana Grubišića u tome da će on biti pošten, neće krasti, neće koristiti političku funkciju da bi zadovoljio svoje materijalne potrebe. Kao da ne postoje i drugi, jednako snažni i egoistični porivi poput častohleplja, megalomanije, egzibicionizma. I kao da je za upravljanja složenom strukturom kao što je grad ili županija s tisuću problema dovoljna kvalifikacija osobno poštenje, dok znanje, iskustvo, energija i program nisu važni. Očito je da još živimo u društvu u kojem se nepoštenje, s pravom, ne tolerira, ali se stoga nesposobnost i nekvalificiranost začuđujuće olako prašta. Prostor lunaticima se u vrijeme krize dodatno otvara zbor narušenog povjerenja u političare, stranke, politiku općenito. Antipolitika je dodatno naglašena u zemljama s kratkom i krhkom demokratskom tradicijom. Tu i nastaju idiotske mudrosti kao “politika je kurva”, “svi su političari isti”, “treba ukinuti politiku” i slično. Ali tko će se onda baviti državnim i javnim stvarima? Antipolitički impuls može biti koristan kao korektiv političke scene dok ostaje izvan nje, ali problem nastaje onda kada se antipolitka politički angažira i instrumentalizira, kad pokreti ili osobe koje svoj program temelje na moraliziranju i kritici politike kao takve izađu na izbore i bore se za vlast.

Grillo odbija sudjelovati u formiranju vlasti jer mu je očito udobnije izbjeći odgovornost i biti dio političke kaste iz udobnije, oporbene pozicije. To je još manje zlo. Veći su problem oni koji povjeruju u vlastite demagoške obmane i koji doista misle kako je svijet vrlo jednostavan i sva magla koju prodaju ostvariva. Nevolja je u svemu ovome što je i kritika populizma vrlo skliska igra jer može postati vrlo populistički kritizirati populizam. No to je faza do koje još nismo došli.

Video sadržaj

10

STRAŠNA NESREĆA

Albanka (29) koja je skrivila prometnu nesreću u kojoj su poginuli brat i sestra jurila je 170 km/h?

nisu zdrave

Izbacite ih iz jelovnika: Zbog ove 4 namirnice teško gubite kilograme

2

'NE MOŽE DETONIRATI'

Policija blokirala ulicu nedaleko od centra Zagreba: Nekome je na auto bio postavljen eksploziv

Zahtijeva strpljenje

Jedan standard koji je vrijedio prije 30 godina sad je nezamisliv, kod mnogih izaziva sijede!

Neugodni simptomi

Čak 95 posto djece barem jednom oboli od zaraze koja se upravo širi brzinom svjetlosti

Iz trgovina se povlači brašno: “Kupcima ćemo vratiti novac”