Prošle godine moj se prijatelj odselio u Poljsku. U Krakovu je dobio stalni posao. U Zagrebu je dobio otkaz, nije baš mogao odmah naći posao, ali ga je vrlo brzo našao u Poljskoj. Po struci je programer, završio je u Zagrebu fakultet s odličnim ocjenama i odličan je u svom poslu. U Krakovu je bio tri mjeseca na probnom roku i nakon toga dobio stalni posao. Pitam ga kako je. Kaže da uopće ne može opisati razliku u odnosu na Hrvatsku. Misli li se vratiti? Nikad, samo u posjet rodbini. Jer nije mu motivacija samo plaća motivacija, nego cjelokupno okruženje, sustav, država, društvo... Gore se radi, diše i živi posve drukčije, daleko bolje.
Prije 30 godina, kad je pao Berlinski zid, Poljska je bila siromašna zemlja. Istočnoeuropske zemlje bile su zemlje velike sirotinje. Danas prođite Poljsku, Češku, Slovačku i druge zemlje bivšeg komunističkog bloka... Samo pogledajte fasade kuća, gradsku infrastrukturu... I pogledajte, recimo, na što sliči Zagreb!? Zadržimo se samo na Poljskoj. Jako je dobro podsjetiti se gdje smo bili mi prije 30 godina, a gdje Poljaci, i gdje su oni danas, a gdje smo mi.
Evo, krećem iz vlastitog iskustva. Moja rodna kuća u Koprivnici bila je u središtu grada, uz gradsku tržnicu. Prije 30 godina tržnicu su preplavljivali Poljaci. Dolazili su masovno, u prastarim ruskim automobilima, s prastarim predmetima, u prastaroj odjeći... Po svemu se vidjelo da su velika sirotinja. Dolazili su k nama kako bi prodali sve što su imali po kućama, podrumima, tavanima, štalama... To je bilo brdo krame na prodaju. A njima je svaki dinar bio dragocjen da se mogu prehraniti. Mi bi im davali jesti, ponudili ih pićem, da se osvježe, koji put nešto i kupili od njih. Bilo je to prije samo 30 godina. Poljska je danas druga zemlja, neprepoznatljiva, jedna od najvećih europskih ekonomija, Njemačka europskog istoka.
Hrvatska danas može se sramiti pred današnjom Poljskom. Hrvatska je prije 30 godina imala daleko bolje predispozicije da se razvije nakon pada komunizma i dolaska tržišne ekonomije. Rat koji je uslijedio, agresija koju smo imali i ratna šteta koja je počinjena nikako ne mogu biti opravdanje danas, 2019. godine, za sve promašaje svih dosadašnjih politika i vlada. Poljska i druge bivše istočnoeuropske komunističke zemlje brzo su nakon pada Berlinskog zida raskrstile s bivšim sustavom i okrenule se višestranačju, demokraciji, tržišnoj ekonomiji, privatizaciji; kod njih država nema dominantno mjesto u gospodarstvu, a glavnu riječ vodi privatni sektor. Sve su to postigle zemlje koje su do pada Berlinskog zida jedva preživljavale pod teškom čizmom staljinističkog ruskog komunizma.
Hrvatska je pak za vrijeme Jugoslavije živjela u režimu Titovog “soft” socijalizma i debelo promašene ekonomske politike koja je sunovratila i uništila bivšu državu, čije ekonomske promašaje još i danas i osjećamo i debelo plaćamo. Ali dok su Poljska i druge zemlje pod staljinizmom brzo s njime raskrstile, dotle Hrvatska danas i dalje živi svoj “soft” socijalizam koji vidimo na svakom koraku, samo što je umiven višestranačjem, demokracijom i nekakvim privatnim sektorom koji glumi tržišnu ekonomiju, pokušava preživjeti, a to mu se dopušta jer netko treba puniti proračun.
Ili kako je to lijepo u subotu rekao predsjednik Sabora Gordan Jandroković, svaki pošteni poduzetnik treba državi platiti porez. Samo što nedostaje nastavak, a taj je da taj isti poduzetnik očekuje i efikasnu državu, efikasnu birokraciju, što manje poreze, što manje nameta, što bolju poslovnu klimu... Prema Jandrokoviću, porez platite i šutite! Dalje mi radimo po svome! Porez morate platiti da bismo mi i dalje zadržali svoje fotelje. Što, da se država smanji? Ma dajte, nemojte biti smiješni!
Znači, prije 30 godina poljska sirotinja dolazila je čak kod nas u Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku, kako bi prodala svoje starudije i pokušala preživjeti od nekih sitnih zarađenih jugodinara. Jugoslavija je njima tada bila neka slamka spasa, čim su mogli izaći iz zemlje. A danas smo došli do toga da ne samo da je Poljska postala velika ekonomska sila, nego su Hrvati počeli odlaziti onamo u potrazi za poslom, egzistencijom i budućnosti.
U Poljskoj danas postoji već podosta velika kolonija Hrvata. Nisu to samo više Njemačka i Irska, kao najrazglašenije zemlje. U trideset godina sve se preokrenulo. Poljska je ekonomski procvala, i raste i dalje, a Hrvatska stagnira. Jer nas na svakom koraku koči taj čuveni “soft” socijalizam! Porazno!
Činjenica je da posljednje dvije sezone upravo Poljaci spašavaju turističku sezonu na zadarskom području. Postali su kvalitetniji gosti za razliku od sirotinje koja stiže primjerice iz Njemačke u špici sezone. Imam osjećaj da nam dolazi niži srednji sloj sa Zapada i viši sa Istoka a tu dominiraju Poljaci. Pišem o zadarskom području.