Svi znamo za onaj osjećaj kada ne možemo vjerovati što vidimo svojim očima, a mediji i javnost uvjeravaju nas da je to nešto sasvim drugo. Ako postoji neka dvojba, tu su stručnjaci koji će nam ubrzo objasniti u što gledamo. Oni bolje od nas znaju što točno trebamo vidjeti. Umjesto da se držimo razuma i činjenica, nudi nam se neka univerzalna stvarnost u kojoj moramo prihvatiti nametnute stavove da ne bismo ispali budalama.
U susretu s medijski oblikovanim holističkim istinama, ako dobro ne protrljamo oči, ne možemo biti sigurni je li nebo plavo, a trava još uvijek zelena. U svijetu univerzalne laži i najobičniji truizmi postaju sumnjivi. Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice, što svatko zdravorazuman smatra okrutnom praksom. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s novoproklamiranom religijom progresa završit će na lomači javnog mnijenja. Ako za njegovu krivnju nema dokaza, to gore za dokaze.
Bog progresa srušio je autoritet istine. Nekada je u svijetu postojalo pravilo presumpcije nevinosti, kada se svaku optužbu moralo potkrijepiti dokazima i svjedocima. Ali onda smo zagazili u doba “presumpcije krivnje”, u kojem mediji stvore atmosferu javnog linča, a optuženi mora dokazivati svoju nevinost. To je danak življenju u vremenu osjećaja, u kojem pozivanje na činjenice izgleda kao ruganje istini u lice.
Nije važan smisao, već vlast nad jezikom. Svaki put kada nešto izgovorite, pojave se oni koji će vam protumačiti što ste time htjeli reći i kako biste trebali misliti da ne biste povrijedili njihove osjećaje. A kada osjećaji uzmu primat razumu, onda više nema kočnica koje će naš vlak zadržati na tračnicama i gotovo uvijek zalazimo u područje manipulacija i ekstrema, gdje fanatizam postaje naše novo normalno.
S druge strane narod je pokazao visoku razinu tolerancije za sve te abnormalnosti. Ali u posljednjih mjesec i pol kao da se nešto prelomilo te eskalira nezadovoljstvo prema vladajućima. Tako smo mogli pročitati da su “bijesni građani zasuli Ministarstvo zdravstva jajima”, “zabrinuti roditelji Bandića gađali jajima”, “radnici župana zalili pivom i vrijeđali ga”, “štrajkaši na Markovu trgu ostavili govno u peleni, a Sabor gađali jajima” te kako je “žena bacila kantu govana na zgradu Vlade”.
I onda, na sve to, Vukovarci najave prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, nezadovoljni jer se 27 godina nije ništa učinilo kad je o tome riječ. I umjesto odgovora, rasprava se prebacuje na teren nagađanja o tome tko stoji iza prosvjeda i koji su skriveni motivi organizatora. Tako iz središnjice HDZ-a opetovano slušamo priopćenja da taj prosvjed treba depolitizirati, čime se očito priznaje da su svi prethodni braniteljski prosvjedi bili politički i da je ovo prvi takav neovisan, nad kojim središnjica HDZ-a nema kontrolu. HDZ-ovac Đakić zato je odgodio održavanje sportskih igara Hvidre “kako se braniteljima ne bi manipuliralo”, na što su svi njegovi kumovi odahnuli.
U svoj toj atmosferi straha od prosvjeda u Vukovaru mediji su nas izvijestili o “fizičkom napadu na Milorada Pupovca”. Poslije smo doznali da ga netko gađao ostacima hrane. Napad hranom, što je u zapadnoj demokraciji uobičajen oblik iskazivanja nezadovoljstva glasača prema političarima na vlasti, medijski je unaprijed okarakteriziran kao mržnja. To je poslužilo svoj sili mudroslova da utvrde da je “napad na Pupovca logična posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream”.
Netko ciničan rekao bi da je razlika između bijesa i mržnje u tome što je bijes moguće uslikati. Valjda su zato sve naslovnice odmah zaključile da je bila riječ o gorkom limunu međunacionalne mržnje, a na kraju je ispalo da je riječ o skupoj limunadi naplaćenoj 1431 kunu. Uz sve to, kažnjeni tvrdi da je bijes navodno posljedica davnog Pupovčeva seksualnog uznemiravanja njegove mlađahne supruge.
Medijski je važne osobe dotakao prst sudbine pa su se našli u SMS problemu. Dok Seve Nacionale muku muči s izgubljenim mužem, Nacionalov Vaso ima problem s izgubljenim spisima. Mislim, nema on, nego državni odvjetnik, kojega nitko ne smije pozvati na odgovornost. On je dao sasvim razumno objašnjenje da mu je pas pojeo zadaću. Ali ništa zato jer, sve što izgubi državni odvjetnik Jelenić, pronađe Nacionalov glodur Jelinić.
Bio je ovo tjedan političke prostitucije u kojemu su oni koji su sebe prekvalificirali u potkapacitirane političare sve nas prekvalificirali u magarce. Oni nas jašu, a mi se tješimo da živimo u cirkusu. Ispada da onda nismo obični, već smo valjda cirkuski magarci.
Koliko su se samo Tome, Puljićke i Šege raspisale o limunovom korici kao smrtonosnom oružju i o Puppyu kao još jednoj žrtvi povampirenog ustaštva. A okrutan zločin nad staricom u Maloj Subotici, počinjen ne limunom nego toljagom, prestao je biti vijest kad je otkriveno da su počinitelji pripadnici nacionalne manjine.