U polemikama oko HAVC-a i hrvatskog filma, koje se vode i na svim mogućim internetskim privatnim, javnim i privatno-javnim kanalima komunikacije, često se može čuti tvrdnja da za hrvatske filmaše ne treba osiguravati javni novac. Nek’ si sami nađu privatne izvore financiranja, kao u Americi, tvrde pobornici tvrdog kulturnjačkog kapitalizma koji žive u europskoj zemlji gdje se uz pomoć državnog novca sadi povrće i voće, uzgaja stoka, grade brodovi, školuju djeca, liječe ljudi, proizvodi struja, vino ili, ako baš hoćete, i rakija...
A što se tiče tvrdog kapitalizma i kulture, ovih je dana objavljena top-lista najbolje plaćenih autora iz svijeta knjige. U kontekstu te vijesti, svijet je zapljusnula informacija da će bračni par Michelle i Barack Obama za pisanje memoara o osam godina provedenih u Bijeloj kući dobiti honorar od šezdeset milijuna dolara, što je iznos koji do sada nije dobio nijedan svjetski političar, tj. politički par. Obame su ugovor potpisali s izdavačkom kućom Penguin.
Usporedbe radi, još jedan bivši demokratski predsjednik Bill Clinton za svoju autobiografiju “Moj život” dobio je petnaest milijuna dolara, a riječ je o knjizi koja je 2004. bila najprodavanija na svijetu. Milijun dolara manje bio je “težak” ugovor koji je prije tri godine potpisala Billova supruga i nesuđena prva američka predsjednica Hillary Clinton i to za knjigu “Teške odluke”. No izdavačkoj kući Simon & Schuster taj se ugovor nije posrećio jer se knjiga nadobudne Hillary nije dobro prodavala te su na njoj izgubili novac iako su joj morali isplati tih četrnaest milijuna dolara...
Na listi najbolje plaćenih autora ne stoji loše ni sv. Ivan Pavao II. Za knjigu razgovora pape i Vittorija Messorija isplaćeno je 8,5 milijuna dolara 1994. godine, no izdavaču je to bio iznimno isplativ posao jer je zaradio dvadeset milijuna dolara budući da je knjiga objavljena u više od pedeset zemalja svijeta i odlično se prodavala. Samo u Italiji prodali su milijun primjeraka!? I nisu na top-listi, naravno, samo političari. Ljudi u svijetu čitaju i autore druge vrste, primjerice Kena Folletta, kojem su platili 16,5 milijuna dolara za trilogiju “Stoljeće”, ili Jamesa Pattersona koji je 2009. godine potpisao rekordno visok ugovor od sto milijuna dolara s izdavačkom tvrtkom Hachette, ali za sedamnaest knjiga koje je morao isporučiti u roku od samo tri godine...
To je, dakle, tvrdi, jednostavni kapitalizam. Uložiš milijune dolara u autore, potom njihove knjige objaviš u milijunskim nakladama, a onda se te enormne naklade prodaju diljem svijeta. A kako to ostvariti u Hrvatskoj u kojoj se ljudi, i to u povećem postotku, ne srame reći da ih knjiga uopće ne zanima. Kako u takvoj zemlji ići u borbu sa svjetskim kulturnjačkim milijunima i to isključivo privatnim kapitalom? Pa to ne može ni jedna moćna Francuska. Kako bi onda mogla Hrvatska?
>>Leon Lučev napisao post o HAVC-u i Hribaru: Imam potrebu ovo napisati kao branitelj
>>HAVC izvan kontrole: Kako je curio novac iz ključne institucije hrvatskog filma
