U trenucima kad je dobar dio Hrvatske, osobito od centra na desno gdje je i HDZ, blago rečeno, okrenuo leđa Miloradu Pupovcu zbog njegovog političkog ekshibicionizma te kad su se ponovno probudile antimanjinske strasti, premijer Andrej Plenković je rekao: “Da, jučer s manjinama, da, danas s manjinama i da, sutra kad opet dobijemo povjerenje, opet s manjinama. To je nužno i ključno za hrvatsko društvo, da bude zdravo i tolerantno, da teži istini i ide naprijed”.
Takav karakteran i državnički vrijednosni stav nikad nismo čuli ni od Milanovića, jer je Plenković, iako je branio i opstojnost koalicije, branio naizgled neobranjivo. Tko bi to očekivao od “anemičnog političara”, kako su ga zlonamjerno karakterizirali. Manjine i svi koji do njih drže, teško će mu to zaboraviti, kao što mu Pupovac, Furio Radin i ostali teško mogu zaboraviti kakvim ih je sve sredstvima branio od referendumske inicijative. I pod cijenu vlastitih gubitaka. To je veliki Plenkovićev adut i u europskom kontekstu, uz to što je relativno bezbolno, opet i na vlastitu štetu, a isključivo njegovom zaslugom ratificirana Istanbulska konvencija. S tim da je uz pomoć aktivizma Jelene Veljače, i kroz zakonsku intervenciju protiv nasilnika, rodno-ideološka zastrašivanja potpuno izbacio iz fokusa javnosti. U svakom slučaju protivnici svakog oblika nasilja teško će mu zaboraviti što je učinio za žrtve, a postupivši “muški” u Veljači, htjela ona to ili ne, dobio je još jedan adut.
Plenković je ušutkao i sve svoje kritičare po političkoj funkciji i slijeva i zdesna, koji su ga posprdno nazivali eurobirokratom, jer je svoju tobožnju manu pretvorio u prednost, kapitaliziravši to svoje “eurobirokratstvo”. Kako kroz svoju nedavnu ulogu glavnog pregovarača Europske pučke stranke za institucije EU-a, tako i kroz imenovanja na visoke funkcije u EU i Vijeću Europe naših dviju političarki. Na koncu i to što je Karlo Ressler prije nego je postao europarlamentarac po drugi put izabran za potpredsjednika Mladeži EPP-a, i Plenkovićeva je zasluga. Premda su na mjestu propitivanja kakve će koristi od svega toga imati prosječni Hrvat, jer nas ipak zbog toga neće obuzeti osjećaj sreće kao kad smo postali viceprvaci svijeta u nogometu, ipak i to što smo kao mala i mlada članica nešto debljim slovima upisani na političku kartu Europe, dobra nam je reklama, indikator kako u ovoj zemlji ima sposobnih ljudi, što god tko mislio o Plenkoviću, Dubravki Šuici ili Mariji Pejčinović Burić.
Osim toga kad se njima pridoda da je za sutkinju Revizorskog suda EU izabrana Ivana Maletić, a od 2012. sutkinja Europskog suda za ljudska prava je prof. dr. sc. Ksenija Turković, koja je naslijedila prof. dr. sc. Ninu Vajić, to sve skupa čini jednu vrlo poticajnu priču o sposobnostima i mogućnostima hrvatskih žena koja bi se pozitivno trebala odraziti na opće ambicije hrvatskih žena, olakšati im ravnopravnije učešće u politici i gospodarstvu pa i unaprijediti nastojanja konačnog razbijanja “staklenog krova”. No, vratimo se Plenkoviću koji je postao općepoznato ime europske politike, i to važno je istaći, u pozitivnom smislu. To što mu je dana funkcija pregovarača EPP-a govori i o njegovim sposobnostima, ali i o tomu da uživa povjerenje europskih političara.
Uz sve to, sjećate li se kako je većina analitičara Plenkovićevoj Vladi i koaliciji s HNS-om predviđala opstanak najkasnije do kraja 2017. a sada je očito kako je nije rasturio čak ni zapaljivi Pupovac.
“Tapšanje po ramenima”, sva ta medijska pažnja, svi ti politički uspjesi koji ga uzdižu, sva ta ulizivanja kojima je okružen, sa svime time nije se lako nositi, a osobito ne nekome tko poput Plenkovića, nikad nije imao problema s viškom samopouzdanja. Sve to počinje uzimati danak. Vidi se to po sve nadmenijem govoru tijela Plenkovića u kontaktima s novinarima, kao i po “satu politike” koji je u intelektualno nadmenom stilu održao na posljednjoj sjednici vlade.
Ali, što je pogubno i za njegov europski imidž i za demokraciju u Hrvatskoj, na nedopustiv način pokazuje moć i u odnosu prema saborskom tijelu koje rješava sukobe interesa u predvorju korupcije, kad im se drsko obratio: “Ništa neću dostaviti. Nacrtali smo sve”. Kao i način na koji je preko Mire Kovača ponizio svakog člana HDZ-a. Ako je to način na koji odbija objede o “političkoj anemiji”, pogrešan je.
Nakon nezasluženih hvalospjeva, malo drugarske kritike i članak spreman za VL- jadno!