Analiza pravne službe Europske komisije o arbitražno-graničnom sporu između Slovenije i Hrvatske, tajni dokument koji je ovih dana procurio do njemačkog magazina Der Spiegel, nije najrelevantnija stvar na svijetu jer, kao i svaki interni dokument neke institucije koji na kraju nije usvojen, jednostavno nije usvojen.
Ali bilo bi loše zabadati glavu u pijesak pred takvom pravnom analizom, koja jest napisana na relevantnoj adresi. Korisno je proučiti što u njoj piše. Taj dokument, zapravo, pokazuje dvije stvari.
Prvo, pokazuje koliki je politički uspjeh zapravo ostvario premijer Andrej Plenković kad je uspio nagovoriti predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera da praktički ignorira relevantno mišljenje svoje pravne službe i donese, zajedno sa svojim kolegijem povjerenika Europske komisije, odluku da Komisija ostane neutralna i da se ne pridruži Sloveniji u slanju tužbe na Sud Europske unije u Luksemburgu.
Nije nimalo lako pridobiti šefa Komisije da između mišljenja svojih pravnih stručnjaka i stajanja na hrvatsku stranu neke važne dileme odabere ovo drugo. Plenkoviću to treba priznati, jer to nije ostvario zbog sebe, nego zbog hrvatskih interesa. Barem onih koje je konsenzualno definirala čitava politička scena u Hrvatskoj, a to je da arbitražu ne priznajemo zbog kompromitiranosti arbitražnog procesa sa slovenske strane i da nam je stalo do toga da europske institucije ostanu neutralne po pitanju priznavanja ili nepriznavanja ishoda te arbitraže.
Drugo, to pravno mišljenje iz Komisije ipak, ma koliko bilo nebitno jer nije usvojeno, pokazuje da su šanse da Slovenija dobije tužbu pred Sudom EU veće nego što mi to u Hrvatskoj mislimo. Nažalost, ali to je tako. Jer, prilično je vjerojatno da će neovisni odvjetnik i suci na Sudu EU ići linijom i pravnom logikom koja ja napisana u toj analizi pravne službe Komisije. A to je linija i logika sažeta u ovoj rečenici: “Relevantno pitanje za svrhu prava Europske unije nije ima li EU ovlasti u određivanju granica niti procjena temelja za raskid arbitražnog sporazuma, nego jednostavno treba li EU poštovati takvu međunarodnu presudu i treba li je uzeti u obzir prilikom primjene i tumačenja pitanja vezanih uz pravo Unije.”
U prijevodu, pitanje za EU institucije nije ima li EU ovlasti rješavati granična pitanja. Nema, ali to nije ni bitno, kažu. Pitanje za EU institucije nije ni zašto je Sabor donio odluku o izlasku iz arbitraže, što se dogodilo u skandalu kojim je kompromitiran proces, niti ima li temelja za naše povlačenje iz arbitražnog sporazuma. Za EU su to irelevantna pitanja jer je sâm ad-hoc Arbitražni sud donio odluku da skandal nije kontaminirao arbitražu i da se proces nastavlja do donošenja presude, koja je i donesena.
Za EU institucije – kaže pravna služba Komisije i, ponavljamo, vjerojatnije je da će tom linijom ići i Sud EU nego da neće – jedino je važno pitanje treba li EU poštovati tako donesenu odluku ad-hoc Arbitražnog suda. Pravna služba Komisije zaključila je, dakle, da treba. I detaljno obrazložila argumentaciju u prilog takvom zaključku.
Plenković je uspio odagnati neposrednu opasnost koja je mogla proizlaziti iz takvog pravnog mišljenja Komisije. Ali to je pobjeda na poluvremenu, ne i na kraju utakmice. Toga trebamo biti svjesni, i kao šira politička javnost.
Hrvatska ima tri mogućnosti. Ili pojačati svoju argumentaciju jer ovi argumenti i dokazi kojima sada baratamo možda neće biti dovoljni za obranu od slovenske tužbe na Sudu EU. Možda postoje i konkretniji, dosad neobjavljeni dokazi o dubini kompromitiranosti samog arbitražnog sudišta, koje je donijelo presudu.
Možda je Plenković uvjerio Junckera i zahvaljujući tome što takvo što postoji. Ali, problem je što Sud EU možda zaista neće gledati suštinu skandala, nego polaziti tek od činjenice da je arbitražno sudište donijelo odluku. Druga je mogućnost da upravljamo svojim očekivanjima i pripremimo se na stvarnost u kojoj, u slučaju da Sud EU dođe do zaključka do kojeg je došla pravna služba Komisije, za implementaciju arbitražne presude na moru nije ni potrebna nikakva demarkacija ili daljnja regulativa, nego da je onakvo razgraničenje na moru, kako ga je utvrdilo ad-hoc sudište, već sada na snazi.
Treća je, naravno, mogućnost da dođemo do bilateralnog sporazuma sa Slovencima, što je stav koji Hrvatska konzistentno zastupa. No, to je stav u koji nije dovoljno biti samo uljuljan kao u svoju komfornu zonu, čekajući da Slovenci pristupe novim bilateralnim pregovorima, nego stav koji nam valja aktivirati. Ili će on prestati biti realna mogućnost i ostat će nam samo prethodne dvije.
u svakom slučaju bolje vodit nego gubit na poluvremenu, pa ćemo vidjeti kako će završiti utakmica!