Vole ljudi smrt. Obično se pokojnik i ne ohladi, a već mu u kvazileksikografskoj bilješci na Wikipediji upišu datum i mjesto smrti. Bogdan Žižić, međutim, hrvatski filmski redatelj i pisac, danima je nakon svoje smrti ostajao živ u tom nepouzdanom virtualnom svemiru, na tom smetlištu čovjekovih znanja. Tako je mrtav među živima nastavljao postojati u svojoj suštinskoj anonimnosti i nepripadanju svijetu iz kojeg je po nalozima biološkog dotrajavanja trebao otići, premda mu kao društveno biće, očito je, odavno više nije pripadao. Jer da jest pripadao, ljudi bi mu, pošto vole smrt, odmah upisali datum i mjesto smrti. Ovako, da Bogdana Žižića više nema, saznavao sam u subotu na čaju, na sunčanoj i pustoj prvomajskoj tržnici u Utrini, iz članka Nenada Polimca, objavljenog u Magazinu Jutarnjeg lista. Bje to za mene konačni kraj jednoga nikad snimljenog filma.
Nakon što je 2008. na opće iznenađenje zainteresiranih u Hrvatskoj, pa čak i uz stanovito negodovanje nacionalnim slavljima vazda sklone ekipe, film Gorana Rušinovića “Buick Riviera” osvojio Srce Sarajeva za najbolji dugometražni igrani film, a nagradom za najbolju mušku ulogu u filmu čašćeni su u Sarajevu Slavko Štimac i Leon Lučev, redatelj je poželio snimiti film i po “Freelanderu”, drugom dijelu moje automobilističke trilogije. Ponovno smo zajednički potpisali scenarij, koji je ovaj put bio do u tančine razrađen. Rušinović je pripremao knjigu snimanja, crtao storyboard i onda ostao šokiran kad su ga hladno odbili. Svoje dugometražne igrane filmove moj drug je, inače akademski slikar, entuzijastično snimao prije ustanovljenja famoznog Hrvatskog audiovizualnog centra dirljivo jeftinim produkcijama. Tako je i “Buick” snimljen za koštanje pola prosječnoga hrvatskog filma. Filmskoj republici Rušinović išao je na živce jer je, iz njihove perspektive, bio samozvani autor i redatelj, a ne bi se baš moglo reći ni da su bili skloni njegovim interesima i temama. Tako je “Freelander” odbijen na HAVC-u, Rušinović je javno izrugan emigrirao iz Hrvatske, čiji se film tako oslobodio jednog samozvanca. Godinama je živio na brodiću usidrenom u nekakvoj njujorškoj luci i slao mi izvanredno zanimljive dnevničke crteže, koje sam objavljivao na Ajfelovu mostu, pri svojoj web-stranici. Nagovarao sam ga, nakon što smo već propali s filmom, da “Freelander” nacrta kao strip. Ideja mi se nije primila.
Karla Aduma, starca koji u svome starom volvu iz Zagreba putuje u rodno Sarajevo, trebao je igrati Bogdan Žižić. Markantne pojave, u kojoj je bilo nečega vrlo drevnog i vremenitog, mnogo starijeg od njegovih zemaljskih godina, Žižić je izgledao kao da je sve što mu se u životu dogodilo upisano u to lice. Lice čovjekovo kao dnevnik svih prethodnih događaja. Pritom, bio je vrlo glumstven, a da nije bio glumac. Savršen Karlo Adum. Rušinović ga je, da stvar na kraju bude neprebolnija, upitao bi li igrao glavnu ulogu u “Freelanderu” i Žižić je lako pristao. Ako bude zdravlja i života. Ali onda su u HAVC-u presudili da od toga ne bude ništa.
Nakon što je Rušinović otišao u Ameriku, Bogdana Žižića nastavio sam, uglavnom slučajno, susretati. Ili bi mi on telefonirao. Doturio bi mi na gledanje neki svoj stari dokumentarac. Na slom “Freelandera” samo je uz smiješak slijegao ramenima. Životna povijest svakoga pravog filmskog redatelja ustvari je povijest odbijanja. Velika antologija nesnimljenih filmova. Samo sretnim se slučajem ponešto snimi. Tek sam s tim svojim kratkim i nesretnim kratkim gostovanjem u hrvatskom filmu shvatio koliko mi je dobro biti pisac.
Drago mi je bilo razgovarati s njim, ali svejedno ga nikad nisam nazvao. I tako je, malo-pomalo, naš odnos odumirao. Posljednji put sreli smo se nekoj pretkoronskoj filmskoj premijeri. Je li to bio Salajev “Osmi povjerenik”? Razmijenili smo nekoliko sadržajnih rečenica – sa Žižićem se nisu morali voditi sitni razgovori ni o čemu – i razišli se sve do Polimčeva izvještaja o njegovoj smrti. U međuvremenu, ničega više. Mnogo mislim o ljudima, ali ne umijem razgovarati. Ili ne želim razgovarati. Lakše mi je sve to napisati. I lakše mi je kada ih u svojoj priči mogu sahranjivati, a zatim oživljavati. I onda su živi kao da nikada nisu bili mrtvi. Samo da stresu zemlju s rukava.
“Jasenovac” je Bogdan Žižić snimio u godini kada sam se rodio. Crno-bijeli film prikazuje otvorenje Bogdanovićeva spomenika. Nema naratora, nema poučne pripovijesti. Samo ljudi koji se pojavljuju pred kamerom i nestaju. Žamore, nešto govore, kamera ih snima onakve kakvi jesu, obične, svakodnevne, uglavnom seljake, suspregnute socijalističke građane, tu djecu epohe, koja jedva da se odmakla od užasa i od pakla. Ti ljudi izgledaju upravo onako kako su izgledali pomoreni jasenovački logoraši, malo prije nego što su dospjeli u logor. Uostalom, neki od njih iz logora su i potekli. Smrti su pretekli, pa su sad tu živi. U jednom trenutku sva se ta masa stušti prema Bogdanovićevu Kamenom cvijetu. Trče, žure, nadiru da stignu. Kamo da stignu? Scena je neobična, zagonetna i vrlo potresna. Ne znam što me u njoj toliko potresa. Na kraju filma jedan bijeli konj ide u kas pa u galop. Žižića sam pitao za tog konja. Da, stvarno je bio taj jedan konj, tog dana u Jasenovcu. Ne zna se odakle ni čiji je bio. I tako se njime, tim konjem i tom pjesničkom metaforom, sasvim u duhu estetike svoga doba, završio film iz godine kad sam se rodio. Žižić je imao trideset i dvije.
Gastarbajteri su bili njegova velika tema. Snimio je o njima dva igrana filma. Od Ive Gregurevića izvajao je tipskoga hrvatskog gastarbajtera. Bit će to jedna od nekoliko Gregurevićevih filmskih persona, koja će ga pratiti do kraja života i karijere. Imao je Žižić dara za te ljude, premda nikad nije pečalbario. Ali bio je autsajder, s ozbiljnim talentom za autsajdere, i s vrlo snažnim osjećajem duga prema svojim junacima. Jedan od njih, kojeg je kroza život pratio, snimao o njemu filmove, uzdizao ga do njegovih zamišljenih veličina, bio je Drago Trumbetaš. U nekoj mnogo većoj kulturi nego što je hrvatska Trumbetaš bi bio kultna figura autsajdera u umjetnosti i u životu. Bavile bi se njime nacionalne akademije, pisali bi romane o njemu najveći romanopisci. O Trumbetašu bio bi snimljen barem jedan uspjeli cjelovečernji igrani film, koji bi onda zaradio nominaciju za Oscar. U velikoj kulturi, kakva je bila sovjetska, u Gruziji snimio je 1969. Georgij Šengelaja film “Pirosmani”, o Niku Pirosmaniju, gruzijskom naivnom slikaru. Film smo gledali davnih osamdesetih, u nedjeljnom popodnevnom ciklusu gruzijskog filma, i odredio nam je, taj film, i taj Pirosmani, neke mjere u životu i umjetnosti. Trumbetaš je bio naš Pirosmani. Znao je to Bogdan Žižić. I uradio je onoliko koliko je mogao, onoliko koliko je bilo novca.
Snimao je posvetu Vladi Gotovcu. Još jednom autsajderu koji je, kao i Trumbetaš, imao velike i visoke ambicije. Gotovac je imao ambiciju da preobrazi svoj narod, da ga učini čestitim i uzvišenim. Od svih ambicija ta je najuzaludnija, naročito na Balkanu. Uzaludnija i od pokušaja da se čovjek bavi filmom. Međutim, i toj je autsajderskoj ambiciji svoga junaka Žižić prilazio s golemim poštovanjem. Premda Dalmatinac, Mediteranac, duhovit čovjek, u čijem je fizisu bilo i nečega Rušinoviću i meni toliko privlačnog, ekspresionističkog, pomalo grotesknog, karikaturalnog, Žižić nije bio ironičan, nije bio sklon ruganju. Prije bi se reklo da je bio nepomireni idealist, koji je snagom volje suzbijao vlastitu ogorčenost. Po svemu, morao je biti ogorčen, a nije takav bio.
Junak našeg doba, junak tog dugog izgubljenog vremena, pravnik koji je zgrožen prljavštinom ljudskih sudbina upisanih u dnevnu sudsku praksu pobjegao, uz pomoć Marijana Matkovića, na film, gdje se od ljudskih sudbina, vjerovao je, može načiniti nešto dostojnije i dostojanstvenije. Neobično dostojanstven čovjek bio je Bogdan Žižić. Dok bih razgovarao s njim, osjećao bih se kao da me sugovornik upravo izdiže na nekoj nevidljivoj platformi do visine potrebnog ljudskog dostojanstva. Ali nije on bio nikakav pravednik. Politika ga je, kao i tolike druge, raznosila na sve strane. Njezino mu je jugo udaralo u glavu pa se poslije sramio. I imao je strašnu potrebu da o tome govori. O toj svojoj nepromišljenosti.
Kada sam se 2011. zatekao izložen ne posve bezopasnom pogromčiću, telefon je slabo zvonio. Ali nazvao je Bogdan Žižić. “Nikad im ovo nemojte zaboraviti. Molim vas, nikad im ovo nemojte zaboraviti!” Naglašavao je, kao da govori djetetu. Ja sam, međutim, sve zaboravio. Zapamtio sam samo njegove riječi, taj uznemireni glas preko telefona.
