Kada god najintimnije vrijednosti postanu manifestacija, izgube svetost i budu profani izrazi kolektivne legitimiranosti. Banalno je to natjecanje u dokazivanju osobne ispravnosti da bi se uklopilo u bezličnu masu istih.
Nekad se hrlilo na sletove i na parade, danas su to neke druge sletske vježbe i sve je naizgled različito da bi moglo ostati isto, da se struktura vjerovanja u nevjerojatno ne naruši. Mi smo dosljedni sljedbenici svojih ograničenosti i strahova od osvajanja slobode. Mi smo pritvorenici egzistencijalnih dvojbi.
I onda gledam tog uspravnog bijelog čovjeka kako s balkona, urbi et orbi, vlastitu crkvu svodi na pravu mjeru ljudske pogrešivosti, dokidajući joj zadnje pravo dogmatske neupitnosti i central-komitetske rigorozne pravomoćnosti. Bergoglio je okomica svijeta, jedna od zadnjih šansi da bog preživi licemjerje svih koji su od njega napravili manifestaciju, jer jedino unutar takvog koncepta može postojati naš i njihov bog, naši i njihovi ljudi.
Bergoglio zna da je to duboko pogrešno i zbog takvih svećenika bilo bi puno teže biti ateistom nego što je to kad vas zaskoče domaći filofašistički vračevi i žele vas zatvoriti u tor autohtone i tradicionalne šovinističke mržnje. U konceptu u kojem nas se uvjerilo da se budućnost svijeta iščekuje u ekvivalentu intenziteta iščekivanja spasitelja snašla nas je predrasuda prema kojoj budućnost nikako da stigne kao što se ni spas ne nazire.
No, suštinski, budućnost je već odavno počela, ona je svaka sljedeća minuta jer, dok dođete do kraja ove rečenice, već ćete, istovremeno, doseći onu točku u kojoj misao prošlosti definira zaključak futura. Stoga se budućnost ne čeka, ona se oblikuje svakotrenutnim djelima, ona nije odraz onoga što je moglo biti da je bilo, ona je vrlo evidentan i praktičan odraz onoga što ste činili i onoga što ste propustili učiniti.
Nemojte biti pasivni promatrači svojih života koji putuju paralelno s njime uvjereni da su bez stvarnih moći prema svijetu u kojem postoje. Više nego što mislite i što su vas razuvjerili u vaše snage možete postati netko sa samo malo vjere u sebe same.
U konceptu u kojem vam se deklarativno najavljuje budućnost, a stvarno vas se bremza u prošlosti nema dugoročne sreće ni istinskog oslobođenja, zato što se iskustveno najemocionalnije i najneuralgičnije točke prošlosti bezočno koriste da bi vam se suzila perspektiva budućnosti.
Gledao sam to i u izbornoj noći. Iz jednog stožera, u kojem je sve mirisalo na provincijalni, malograđanski, gotovo pa krležijanski okvir pijane zagrebačke noći a. d. 2019., u kojem je budućnost bila retorička, a povijest politička kategorija, nostalgično me se vratilo u mladost, u vrijeme kada se s govornica grmjelo o narodu, braniteljima, zajedništvu, ponosu, pobjedi pa opet i opet o narodu.
Još kad je na kraju prigodnog sletskog programa, stilske vježbe koje će se igrati puno dulje od one Margitić – Kvrgićeve varijante, dakle kad je na kraju još iz zvučnika zatutnjala „Moja domovina“, sasvim prigodno i anakrono, osjećao sam se kao da počinje Program za slobodu i samo sam očekivao kada će na ekranu krenuti „rola“ s hrvatskim gradovima u kojima je označena opća opasnost.
Pogledao sam na stepeništu da vidim jesu li susjedi krenuli u sklonište i sijevaju li haubice, minobacači i vebeerovi iznad krovova, ali na sreću rata doista vani nije bilo, on je odzvanjao u nekim glavama. I tako raznježen i sretan, poput svih mojih znanih i neznanih sunarodnjaka koje su stoljećima ubijali za ovo sveto tle, pitao sam se možemo li stvarno, u filozofiji koja nam nameće krivnju što smo živi, u toj viktimološkoj nacionalnoj paradigmi, biti sretni i bez grižnje savjesti ako dočekamo sutra.
U Programu za slobodu ima još mobilizacijskog potencijala neophodnog da se na noge dozove “pričuva revolucije”. Poigravanje emocijama i njihovo pregrijavanje recept je po kojem se svijet danas dijeli. Stalna potreba za deklarativnošću u kojoj nas se proziva da se odredimo komu ili čemu pripadamo odvodi nas u ostrašćenost gdje nema ni sekunde vremena za razgovor.
Iz pozicija zauzimanja busija riječi imaju svrhu jedino pri razmjeni zarobljenika ili pregovora o taocima. Ne brinite se, budućnost neće početi 1. siječnja sljedeće godine. Bit će to dan kao svaki drugi, možda malo mamurniji, ali to je uglavnom sve. Vaša budućnost ne samo da već traje, nego prolazi uz i oko vas.
Koliko ste godina izgubili, koliko ste „Mojih domovina“ odslušali prije tri desetljeća da bi vas vratili na isto. Ne vjerujte spasiteljima, pogotovo lažnima. Punih ih je svijet. Svi se oni toliko bore za narod da bi, da je to točno, svim na Zemlji doista moralo biti isključivo mira i veselja.
Svijet je potrebno spašavati od samoproglašenih spasitelja, od lažnih proroka, opasnih vođa, nedoraslih karizmatika, nenahranjivih političara. Njihov mandat i vaš “mandat” na ovom Svijetu neraskidivo su obrnuto proporcionalno vezani. Ako se odlučite povjerovati u snagu osobnog integriteta, Svijet će postati bolje mjesto i sada i u budućnosti.
Prošlost ionako ne možemo popraviti. Ona je otisak drugih ljudi za koje nas žele uvjeriti da smo imali nešto zajedničko. Potrudimo se da naš otisak u vremenu bude nešto na čemu se može graditi, a ne na čemu se i dalje krvari, ratuje i plače.
