Korporacija – to je rudnik, to više nije bila opcija. Odlaziti na posao svakog jutra s čvorom u želucu, nije to više vrijedilo nikakva novca. Shvatiš u jednom trenutku da tako svoj život trošiš prebrzo, da vlastite vrijednosti nemaju cijenu.
Dvadeset godina radila sam u nekoliko međunarodnih organizacija i korporacija. U jednoj sam korporaciji provela dugo vremena, došlo je vrijeme kada sam morala napraviti promjenu. No samo kako bih shvatila da je korporacija – korporacija, od tebe se uvijek traži isto, uklopiti se, što često podrazumijeva i napustiti pravila struke, da o osobnim vrijednostima i ne govorimo. No opet, korporacije nisu nužno zle i loše, jako puno ovisi o šefovima. Kada su šefovi ljudi koji cijene svoje zaposlenike, prepoznaju njihove potencijale, znanja i vještine i potiču njihov razvoj, korporacija može biti jako ugodno mjesto za rad. Srećom, imala sam i takvih iskustava. Međutim, u slučaju kada tome nije tako, korporacije postaju generatori izrazitog stresa od kojega se treba maknuti. Zato sam otišla s posljednjeg radnog mjesta, ali ne isključujem mogućnost povratka u korporativno poslovno okruženje – kazala nam je Petra Švarc. Neki će se Petre sjetiti i kao ugodnog glasa s radija.
– Moja prva i najveća ljubav je novinarstvo, radijsko. Tko se jednom inficira radijem kao medijem, teško da će se ikada “izliječiti”, pa tako i ja. Vjerujem da ćemo se opet jednom negdje sresti – govori.
Dalje u karijeri nije otišla predaleko od medija, nastavila je raditi u odnosima s javnošću. Sada je na redu jedan novi smjer u karijeri. Gospođa Švarc novi je zagrebački brend za kolače.
– Uopće ne mislim da je to degradacija iako će tako neki zaključiti kada čuju da sam se školovala u Beču, magistrirala tamo novinarstvo i medije, u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i talijanski jezik te književnost. Pečenje kolača iznimno je kreativan posao, uz to je meni trebalo i nešto što nije vezano za uredski stol, nešto gdje se radi rukama, oblikuje i stvara. Kuhanje i priprema kolača moj su hobi već dugi niz godina i uvijek su mi frendovi i obitelj govorili da moram otvoriti nešto svoje. Tako sam, u trenucima kada sam razmišljala što bih radila, nekako prirodno krenula s tim. Veseli me, kreativno je i opuštajuće. Osim toga, fina hrana i fini kolači ljudima donose veselje, konzumiraju se uglavnom u radosnim prigodama. Zašto ne prije? Pa čovjek radije igra na sigurno, iluzija redovne plaće još je kod mnogih jača od ideje o poduzetništvu, samostalnom poslu. Ja ovo doista smatram novom prilikom, nikako nazadovanjem.
Logično, bilo je otpora u obitelji, upravo iz takvih razloga. Kredit, školovanje sina, sve su to obaveze koje se u današnje vrijeme pretvaraju u izazove. Jasno je zašto ljudi teško donose takve odluke, no Petra je na kraju prelomila.
– Mislim da sam već uspjela jer nemam više onog stresa s kojim sam godinama živjela radeći u korporaciji. Od pečenja kolača ne namjeravam se niti se mogu obogatiti, bit ću zadovoljna ako mi taj posao omogući da od njega živim. Na kraju, nisam profesionalka, prema nekim našim poznatim slastičarima sam amaterka, niti sam prva koja se kolačima bavi, no mislim da se može – govori nam Petra.
Vrijeme adventa testni je period, sada poklone svi traže, kolači dobro prolaze kod svih.
– Eto, i to dugogodišnje iskustvo u korporativnom svijetu pomoglo je. Jako mi je puno značilo kada sam vidjela koliko je bivših kolega i prijatelja naručilo moje kolače. Znači da vjeruju u mene i u potencijal onoga čime se sada bavim. No, ima tome i jedan prozaičniji razlog, ljudi imaju sve manje vremena, taj užitak često prepuštaju nekome drugome. No opet mi je drago i što su odabrali baš moje – kaže gospođa Švarc. Brend je to koji je Petra osmislila sama.
– Srećom pa mi je to i prezime, kada se doda gospođa, dobije se taj neki agramerski štih prošlih vremena. Gospođa Švarc sam ja, ali Gospođa Švarc su zapravo sve one zagrebačke bake, tete, mame koje su uvijek pripremale najfinije kolače, od vanili-kiflica koje su moj svojevrsni “signature” kolačić pa preko najfinijih prhkih butter teigova, domaćih štrudla i sacherica... Kada razmišljam o svojim kupcima, mislim uglavnom o suvremenim i zaposlenim ženama i mamama koje jednostavno ne stižu peći kolače jer jure između sastanaka, dječjih aktivnosti, prometnih gužvi i slično, a ipak žele na svoj stol staviti nešto domaće i jako fino. Željela bih svojim primjerom potaknuti i druge žene na odluku da u svoje živote unesu promjenu, da napuste poslove na kojima su omalovažavane i ponižavane. Žene su doista u daleko težem položaju nego muškarci kada se o poslu radi. Nevjerojatno mi je što sve žene podnose da bi ostale na poslu gajeći iluziju da nema drugog izbora. No treba reći i da mi je najbolje razdoblje bilo kada su mi šefovi bili muškarci, najteže mi je bilo kada su mi šefovale žene – tu se definitivno potvrdila ona stara “žena je ženi vuk“. Naravno, i tu ima iznimaka, ali nažalost, samo iznimaka. Mislim da se moramo ohrabriti, probati same, ne bojati se neuspjeha jer i ako se to dogodi, stvari idu dalje, život teče. Moramo vjerovati da može biti drugačije, ali i da je ta karta u našim rukama – govori Petra koja nam je otkrila i tajnu svojih recepata.
– Različitog su porijekla. Jako čuvam i njegujem recepte svoje none, Dalmatinke iz Komiže od koje sam naučila spremati rožatu, najmirisnije biscotte, ali i mnoga nezaboravna slana jela poput viške pogače sa slanim srdelama ili artičoke s bobom i bižima. Inspiriram se i prokušanim receptima Dike Marjanović Radice i Mire Vučetić, dvije legende kulinarstva s ovih prostora. Na mojim policama nalazi se ozbiljna kolekcija kuharica koje mi uglavnom poklanja suprug, a među njima bih izdvojila one Julije Child, Davida Lebovitza, Deb Perelman s bloga Smitten kitchen, Nigelle Lawson i Dorie Greenspan. Među domaćim chefovima izdvojila bih Anu Ugarković čiji su recepti prekrasni, kreativni i vrlo pouzdani. Osim toga, nadahnjuju me i kolači i slastice koje kušam na putovanjima pa ih kod kuće nastojim rekonstruirati – govori nam. Svi su sastojci birani.
– Kolače pripremam od najkvalitetnijih sastojaka do kojih mogu doći. Tu nema mjesta margarinu, isključivo maslac, prava vanilija ostrugana iz mahune, korica nešpricanih limuna s Visa, domaći pekmezi i najfinija čokolada. Orahe nabavljam iz Slavonije, lješnjake s Kalnika. Moj blagdanski asortiman vrlo je klasičan – nezaobilazne vanili-kiflice, linceri, husari, biscotti ili po dalmatinski panduleti s bademima, stollen, odnosno božićni voćni kruh. Sve se radi ručno, ali s puno pažnje i ljubavi – kaže gospođa Švarc.
Vidi se na njoj da peče kolače, sva je nabuhla u licu. Dijabetes je sigurno na pomolu ako nije već..