U trenutku kad se nad zagrebačkom crnom noći koncertno zavijorila “Bandiera rossa” pale su i prve kapi kiše na pozornicu. Simbolika ili ne, ali učinilo se kao posveta jednoj generaciji koja se izgubila u čekanju. No, bio je to i veliki finale koncerta Pankrta, i najava ono u Puli 14. srpnja, koji slave 40 godina od osnivanja, ali i povod za razgovor s Petrom Perom Lovšinom.
Kako, kad se okrenete, izgleda 40 godina na sceni?
Ne okrećem se puno jer sad smo na novoj turneji, imamo i nove pjesme, ali ako se i pogleda malo unatrag, onda je to zato da vidimo stoji li koja naša stara pjesma možda bolje danas, možda je aktualnija nego u godinama kad je nastala. Izdao sam ove godine novi album, prije dva mjeseca s Pankrtima, i s njima sam napravio prvi singl nakon 30 godina. Ovdje u Zagrebu bila je prilika, ova izložba (fotografije u MSU-u op.a.), da se prisjetimo tih dana kad je, u usporedbi s ovim danas, mnogo toga bilo drugačije, a mnogo toga je bilo i slično.
Što je bilo drugačije, a što slično?
Slična je naša strast za sviranjem, strast za otkrivanjem novih prostora, novih društava, bilo kojih godišta, jer nikad se nismo osvrtali na godišta (smijeh). Strast za novom zabavom, ali i strast da popizdiš kad ti se nešto ne sviđa. Kada me netko kod kuće pita zašto se uzrujavam, neka živim svoj život, mora znati da ja nisam tako naučio. Ne želim nešto mijenjati kroz politiku, ja to pokušavam raditi pjesmom, kroz nju reći ono što mislim o stvarnosti. Danas se događa previše toga što se ne bi trebalo događati, a slično je onome prije 40 godina. U političkom smislu puno je stvari slično i to što je sad kapitalizam zamijenio socijalizam, to je samo krinka. U početku smo mislili da je bolje da se svake četiri godine mijenja vlast, ali nakon nekog vremena, a posebno u zadnjih 12 godina u Sloveniji, vidiš da više skoro i nemamo izbora. I nije to samo u Sloveniji, pa ni Amerikanci gotovo i nisu imali izbora, to je očito trend u svijetu.
Ali demokracija je bila cilj i smisao izlaska iz totalitarizma.
Točno. Gledajte, ironija je, iz moje perspektive, da su se recimo Sex Pistols bunili protiv društva u koje smo mi željeli doći, mi smo htjeli parlamentarnu demokraciju. I mi i oni kritizirali smo društva u kojima smo živjeli, ali smo mi došli u društvo koje su oni kritizirali. No kad sve posložiš sa stanovitim odmakom i još većim iskustvom, vidiš da su mnoge stvari bile, ako ne baš potpuno iste, ono vrlo slične u oba sustava. Radi se o tome da je svaka vlast izgubila doticaj s realnošću. Jednostavno ne zna točno više što se događa među ljudima. Fascinantno je da je Trump znao više od drugih što se događa među radnicima pa danas imate to što imate. Nakon 40 godina dogodilo se i to da je medijski prostor zamijenio školski sustav, zamijenio je obrazovanje. Ljudi se u biti obrazuju i možemo reći uče iz najglupljih medija i preko njih promatraju svoju stvarnost. Nekada se u školama pretjerivalo, govorilo se o zlatnom vremenu samoupravljanja, ali se ipak držala neka uravnoteženost u bitnim znanjima, pa makar i ideološka, a danas je ideologija isključivo medijsko pitanje. Sve se pomiješalo u novu stvarnost, u principu otuđenu od ljudi, od normalnog čovjeka kao što je bila i ona prije.
Je li ta totalitarna stvarnost prije 40 godina onda ipak bila dobra podloga za nastanak Pankrta?
Nastali smo prije svega iz strasti za rock and rollom. Stonesi, Dylan pa Buldožer i rock je za nas bio način života i prije no što smo se okupili. Drugi okidač bio je punk koji se pojavio tih godina. Ja sam tada kao kantautor radio i pjevao „otrgane“ pjesme, više punkerske nego folk i kad sam prvi put čuo za punk, dok smo se zajebavali s traženjem vlastite poetike, rekli smo si to je to, zajebancija, rock, nema svetih tema. Ja i Grega Tomc pokrenuli smo Pankrte, a studirali smo sociologiju na Fakultetu političkih znanosti i nama je sve to što smo učili odudaralo od onog što se doista događalo. Teorija je odudarala od prakse i nama je u tom trenutku bilo potpuno jasno da baš zato moramo početi pisati o realnosti i da o politici pjevamo na naš način. Nama je to bio punk kao nešto što otvara prostor i mogućnosti da se izrazimo. Bilo nam je novo, svježe, a dečkima starim 20 godina važna je provokacija i da njome dopru do publike. I do djevojaka, naravno. To su dva najveća motiva. (smijeh)
Jeste li mogli govoriti o stvarnosti bez pritisaka?
Naravno da smo imali problema, kada se stvar razvila, ali najprije se dogodilo oduševljenje publike i kritike. Znate, te 1977. Jugoslavija nije bila dobra samo u sportu nego je bila užasno jaka i na području kulture. Bila je drugačija i od istočnog bloka i od Zapada. Imala je jak film, crni val, imala je profesore, filozofe, jaku književnost i imali smo se na čemu primiti.
A ipak ste prvi album nazvali „Dolgcajt“, što znači da vas je dosada doista mogla kreativno motivirati?
Iz toga smo nekako doista i izašli. Bio sam na trećoj godini fakulteta i znao sam da ću ga završiti, ali me klasičan, uobičajeni posao nije zanimao, niti sam želio biti politički novinar i sve mi je to izgledalo passe, sve sivo. I načini zabave bili su potpuno drugačiji, što danas mnogima, pogotovo mlađima, nije jasno. Lokali su se zatvarali već u devet ili deset navečer, glazba se nije nigdje vrtjela, televizija je program završavala rano i za nas je to bilo premalo. Tražili smo puno više; više boja, više slobode, više ludosti. I kad to naše vrijeme usporedimo s ovim što sada živimo, dolazimo do druge krajnosti. Danas je svega previše; imaš 200 kanala na televiziji, a sadržaja manje nego što smo onda imali na samo onom jednom ili dva kanala. Imate sto radijskih kanala i vrlo teško čuješ poštenu stvar. Imaš Youtube, internet, samo moraš znati što tražiš jer je tu milijardu stvari. Imaš 200 lokala, a sve je to neka druga šminka pa smo se po toj osnovi vratili onom našem „Dolgcajtu“, našoj dosadi jer imati toliko toga, toliko previše, nije prava stvar, pravi smisao. Ali, možda je to samo moj pogled, pogled starijeg čovjeka.
Kad danas sve to znamo, čini se kao da su vaše pjesme u ono vrijeme stizale iz budućnosti.
Pankrti sviraju po cijeloj Europi, a i ja sam poslije Pankrta napravio 15 solo albuma. Pa Pankrti su točno nakon deset godina postojanja vrlo jasno i otvoreno rekli da je to to, da smo rekli sve što smo imali i razišli smo se, jer smo to tako osjetili. Sad, nakon svega, da opet krenemo raditi, recimo album ljubavnih pjesama, ne znam kako bismo to izveli, ali znam da to ne bismo bili mi. Zato i postoje solo karijere, da se na neki način odmakneš od kolektivnog sjećanja benda. Kada smo dobivali ponude za sviranje i kad su nam neki govorili da je to pitanje nostalgije, jer što novoga možemo reći, sami smo došli do toga da naše stare pjesme govore baš o ovom vremenu.
Prije svega „Rdeči album“?
Da, i kad i vi to mislite, to je još i puno bolje (smijeh). Ali ta aktualnost i jest ono što nas pomalo i plaši. U stvari, ako pogledate do 2000. godine, još se i činilo da stvari idu u dobrom smjeru, sve je izgledalo i previše idealno, prema progresu, gospodarskom stvarnosti, ali nakon toga stvari su se počele toliko komplicirati i pogoršavati da neoliberalizam izgleda previše sličan svim drugim totalitarizmima i na neki način fašistički. I komunizam je bio totalitaran, a mi smo nekako više vjerovali u anarhosocijalizam.
Vjerovali ste „bandiera rossi“?
U njoj se na svaki način može čuti da je to prije svega radnička pjesma, da je to iz vremena kada je komunizam obećavao napredak, dok su postojali neki ideali. U vrijeme onog sustava obrada ove pjesme, naravno, bila je provokacija, a danas je to isto tako dobra zajebancija kao kontra neoliberalizmu i za rock-bend je, da samo to kaže, potpuno dovoljno. Uopće, čini mi se da je nekakav zdrav socijalizam, baš zbog neoliberalističkih medija i svih današnjih pritisaka, prebrzo otpisan. To je posljedica velikog utjecaja kapitala, jer mi se itekako čini da bi društvo moralo postati ravnopravnije, da je činjenica da jedan posto ljudi ima 99 posto bogatstva neodrživa, to neće ići. Ne može samo industrija oružja donositi zaradu, to nije smisao svijeta. Mislim da će doći do nekog prevrata, nazovimo to tako, i mislim da će se svijet sve više i više okretati novim duhovnostima.
Je li to neki novi pokušaj traženja ideala i može li ih čovjek 21. stoljeća uopće imati?
Mi smo već za vrijeme jugoslavenskog samoupravnog socijalizma rekli da vjerujemo da kakvo god društvo bilo, čovjek mora pokušati živjeti kroz sebe, kroz svoju obitelj, prijatelje, nogometne klubove, ali to je anarhistička varijanta i koliko god može čudno zvučati, i jedina moguća, jer i onda su ideali bili uništeni, potučeni, zdrobljeni da čovjek prestane vjerovati da će za svog života uspjeti doseći ili doživjeti idealan sustav. No, ja i danas mislim da je moja generacija relativno dobro prošla. Nismo imali rat, imali smo život u Jugoslaviji koja je gospodarski rasla i koja je, izgleda, ipak bila bolja nego što smo i mi tada mislili, imali smo i nadu u nove države i da bi se one izlaskom iz Jugoslavije mogle približiti klasičnom zapadnoeuropskom idealu i sad smo u situaciji kad smo shvatili da to neće ići jednostavno. Ne samo zato što mi u Sloveniji ili vi u Hrvatskoj imamo problem, nego zato što postoji problem u cijeloj Europi, u svijetu. Mislim da Europa ima veće probleme od Slovenije. Ljubljana ima lud porast turizma, sve je puno turista. Među njima ima i Amerikanaca i događa se nešto gotovo nevjerojatno, te ljude je sram reći da su Amerikanci. To je potpuni preokret, gotovo nezamislivo. Kao što je teško zamislivo da čak i Tito od svojih najvećih neprijatelja nije imao takve probleme kakve ima Trump. Mi smo s pasošem bivše države putovali po svijetu bez problema, bili smo cijenjeni i svugdje su te dobro primali. Kad slušam svoju djecu, a sin mi je roker, dok se kći bavi više duhovnošću, otvaraju mi se potpuno novi pogledi i informacije na njihov svijet. Užasno je zanimljivo koliko se djevojke i žene okreću duhovnosti i to je velik proces kojeg možda nismo svjesni.
Okreću se Crkvi? Znači li to da raste utjecaj Crkve u Sloveniji?
Ne, upravo suprotno, zato proces i jest zanimljiv. U Sloveniji utjecaj Katoličke crkve pada jer se pokazalo da je Crkva sudjelovala u nekim od najvećih novčanih malverzacija, zajedno s politikom. Sve manje se Slovenaca izjašnjava kao katolici i puno ozbiljnih ljudi koji jesu katolici su razočarani jer su shvatili da je mnogo onih u samoj Crkvi kojima je važan samo novac, kao kapitalistima i tajkunima. Crkva djeluje korporacijski. Ali tu se pojavljuje nova duhovnost koja se veže uz budizam, jogu, jer ljudi kroz to traže vlastiti izlaz i oslonac. Sve više ih shvaća da je društvo orijentirano previše materijalno i nama se materijalizam doslovno popeo na glavu, dosegao je kritičnu točku. Sve se gleda kroz kapital. Kod nas su tajkuni, koji su poduzeća kupovali kreditima za koje su znali da ih neće moći vraćati, a onda su iz njih na ulicu bacali 500, tisuću radnika, oni su tada govorili da to što su napravili možda i nije moralno, ali da je pravno sve u redu! To je potpuni skandal. Morala nije bilo u tim državama, ali nije ga bilo ni u Zapadnoj Europi, jer rokeri su se još ‘60-ih borili i pjevali o istim problemima s kojima se i danas suočavamo.
Moramo li biti zabrinuti za budućnost svijeta?
Moja prijateljica koja se bavi računovodstvom i brine se o našim financijama, premda ih nema toliko da se o njima mora nešto posebno brinuti (smijeh), stalno mi govori da trebam kupiti što više zemlje jer jedino to dugoročno ima smisla i može nas spasiti. Tu ćeš imati svoj mir, odmaknut ćeš se od svega. Ali do kuda se povlačiti? Ma sve je manje mjesta gdje možeš vidjeti smisao, bez obzira na to koliko pokušavao. Ja po dva-tri tjedna ne odem na internet, više ni sport ne mogu gledati jer i ondje, u nogometu recimo, pobjeđuje bogatiji, pa sučeve odluke vrlo često odu u korist onome tko ima pet milijuna više, a to nije fer. Imate Ligu prvaka, najveći showbiz događaj koji, po meni, nije regularan sve dok Real onako pobjeđuje Bayern. Pogledajte kako danas nastaju prvaci. Možeš imati klub i sto godina raditi s mladima, a onda dođe milijunaš, pokupuje 20 najboljih igrača i napravi prvaka. Ima, nasreću, i časnih iznimaka, poput vaše Rijeke, gdje se četiri-pet godina radilo da se dođe do cilja. A Rijeka je blizu Istri i zato sam ja stalno tamo, to je nešto sasvim drugo, fenomen. Istra je jedna od rijetkih pozitivnih točki u cijeloj Europi.
To su iskustva s vaših nastupa?
Pa ako bih teritorijalno definirao gdje nastupamo, mogu reći da razbijamo stereotipe i ne odlazimo samo na Balkan nego i na područje Austro-Ugarske (smijeh). Imali smo odličan koncert u Beču, ali svirali smo i u Crnoj Gori, velik koncert imali smo u Beogradu. I nakon svega, i danas mislim da mi je Makedonija bliža nego Austrija, iako mi je Austrija zemljopisno udaljena samo 100 kilometara. Ali oni su njemačka kultura, a makedonska je kultura slavenska. Mi Slovenci smo mješavina različitih kultura i to je sjajno. Imamo mediteranske, panonske, njemačke, balkanske i razumijemo prostore obje bivše države, ali ono što se možda i premalo zna i ističe jest da je u zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije dosta intelektualaca otišlo. Pogotovo iz Srbije, za vrijeme zadnjeg rata. I to se osjeti. Slovenci odlaze u Kumrovec, odlaze u Kuću cvijeća, na Kozaru, odlazimo gledati Rijeku i to je dobro, ti kontakti s drugim sredinama.
Pa takvi kontakti su svojevremeno stvorili i novi val, a svi „kroničari“ upravo Pankrte ističu kao bend s kojim je novi val i počeo. Može li danas nastati neki novi glazbeni val i treba li nam uopće?
Mislim da bi dobro došao. I danas imate jakih glazbenih imena na ovim prostorima, ali to još nije val, što se osjeti. Tih ‘80-ih Ljubljana, Zagreb, Beograd pa kasnije i Sarajevo imali su svaki po pet-šest vrhunskih ekipa koje su u isto vrijeme, približno i u istom smjeru, oslobađali cijelu scenu, otvarali prostore. Danas bi nam trebala osoba koja će u sebi združiti osobine Jamesa Deana, Dylana, Lennona, Marleyja i da bi tom svojom karizmom pokrenula stvar. Netko tko bi bio tako jak u duhovnom pa i u političkom smislu da udruži sve u sebi. Uzmite Pankrte, mi jesmo bili jako politični, ali nismo bili toliko duhovni. No, mi smo svoju slobodu morali, htjeli, a, neka ne zvuči neskromno, i znali osvajati, dok mi se sada čini da se sloboda vrlo često ne zna ili ne želi uživati. Samo onda se tu više i ne radi o slobodi, nego o golom životu.
