Svi je vriti, kak vele jezuiti”, tako su stari Zagrepčani nekad govorili kad su stvari pošle u krivo. Najpoznatiji jezuit na svijetu – jer papa Franjo je isusovac – opet je izazvao senzaciju. Na Blagovijest 25. ožujka posjetio je svetište Loreto kraj Ancone i tamo bio snimljen kako uporno i spretno izmiče ruku onima koji mu žele pobožno poljubiti prsten.
Njegov glasnogovornik Alessandro Gisotti nakon toga bio je zasut pitanjima iz cijelog svijeta, a objašnjenje nije baš uvjerljivo: “Sveti Otac mi je rekao da je njegov motiv bio vrlo jednostavan – higijena.” Nažalost, snimka nije dovoljno jasna da se vidi je li mu na ruci Ribarov prsten, ali možda čak i nije.
Iako je prsten od pradavnih vremena simbol biskupske časti, da pape nose Ribarov prsten pouzdano se zna tek od 14. stoljeća. Njime su kao pečatom ovjeravali svoje dokumente, a nakon smrti pape prsten bi se uništio kako bi se izbjeglo krivotvorenje.
Novi papa dobio bi novi prsten, ali s istim motivom: likom apostola Petra u čamcu. U 19. stoljeću prsten je prestao služiti izvornoj svrsi, utiskivanju u vosak, pa su pape Ribarov prsten pomalo prestali nositi. Pio IX., Pio X. i Pio XI. nosili su malene prstene, doduše s dragim kamenjem. Ipak bi na uvođenju u službu dobivali Ribarov prsten, nešto prošireni kako bi se mogao navući preko rukavice koju papa u tom trenutku nosi. Pavao VI., prvi papa koji je letio avionom i prvi koji je putovao izvan Europe, prekinuo je i taj običaj.
Ivan Pavao II. nosio je prsten s križem. Benediktu XVI. također je na ustoličenju camerlengo uručio Ribarov prsten, ali ostao je u kutiji. Nakon što se povukao s položaja, prsten nije bio uništen nego su u nj urezane dvije duboke crte u obliku križa, znak poništavanja. Franjo je za svoju službu dobio identičan Ribarov prsten, ali tijekom obreda nosi jednostavan prsten od pozlaćena srebra, a privržen je običnom srebrnom prstenu kakav je nosio i kao kardinal.
Nestanak Ribarova prstena poklapa se s drugim simboličnim gestama kojima se pape predstavljaju kao obični ljudi.
Monarhe cijeloga svijeta okružuju brojni tabui i rituali, zato danas vidimo pripadnice britanske kraljevske obitelji kako tipično drže torbice objema rukama – da im ne bi prilazili nepoznati i rukovali se s njima mimo protokola. Kraljici Elizabeti nikad ne smijete okrenuti leđa te morate izlaziti natraške s audijencije. Bilo kakvo dodirivanje monarha strogo je zabranjeno, a nekad ih se nije smjelo gledati ni dok jedu. Osim toga, i kraljevi i pape bili su podvrgnuti raznim ograničenjima pa primjerice nisu smjeli putovati ili nogama stati na zemlju.
Pape su u moderna vremena polako izlazili iz kule bjelokosne. Leon XIII. prvi je dao da ga snime na fonograf i film, još 1896; Pio XI. prvi je 1931. govorio na radiju; Ivan XXIII. zadnji je redovno nosio crvenu vunenu kapu obrubljenu hermelinovim krznom, zvanu camauro; Pavao VI. prodao je nakon Drugog vatikanskog sabora svoju trostruku krunu i novce podijelio siromasima; Ivan Pavao II. odbio je 1978. da ga 12 ljudi nosi u papinskoj nosiljci.
Benedikt XVI. nosio je Ribarev prsten, ali nije volio da mu ga ljube. Franjo je tek najnoviji u nizu vatikanskih ikonoklasta koji je naslijedio znatno olakšani ceremonijal, a za nasljednike je osvojio i nova područja: ne spava u papinskim odajama nego u pansionu, jede u restoranu brze hrane i ne nosi legendarne crvene cipele.
“Sve je vriti kad Crkvu vode jezuiti”, rekli bi mnogi katolici. Lijepo je da papa bude moderan, ali ne bi trebao pretjerivati. Papa je glava Katoličke crkve, oličenje tradicije, ljudska institucija, nasljednik apostola, živa povijest i svi su njegovi znakovi odraz znakova Crkve. Da li papa odbacujući znakove svoje službe odbacuje i znakove po kojima je Katolička crkva to što jest – odnosno sakramente – ili samo odbacuje talog prošlosti, suvišne privide ispod kojih će zabljesnuti prava pobožnost? Bilo bi lakše kada bi se Bergoglio oko toga očitovao, ali on se izražava zagonetno, simbolično i prigodno, pa njegovo poslanje ostaje lebdjeti u zraku.
Prvi je znak njegovo papinsko ime. Sveti Franjo bio je srednjovjekovni mistik i pokornik, posve oprečan crkvenoj raskoši i hijerarhiji. Franjo je najneprikladnije moguće ime za papu koji je vrh hijerarhije. Papa bi trebao biti stožer stabilnosti i pouzdanosti, a argentinski kardinal, uzevši ime Franjo, očito si je dao u zadatak svoju službu destabilizirati. I još je dobro dok se drži odjeće, obuće i nakita, ali stvar postaje opasna kada svoju misiju protegne na svete znakove, sakramente, kao u slučaju dijeljenja pričesti razvedenima. No Franjina je specijalnost baš ambivalentnost: on je i Franjo i papa, ruku i daje poljubiti i ne da, i bi dijelio sakramente i ne bi, i voli ceremoniju i ne voli je. Njegova zagonetnost, ili nedosljednost, proistječe iz toga što on nije čovjek teorije nego prakse. Ovaj papa ne želi mijenjati dogmu nego praksu, a razlika između onih katolika koji ga vole i onih koji ga ne vole jest u tome što jedni misle da je to moguće, a drugi misle da nije.
U tom smislu jako griješe ljudi izvan Crkve koji Franju doživljavaju kao simpatičnu, zabavnu i bezazlenu pojavu koja će reformirati katoličke fundamentaliste. U sjeni igre “najbrži prst” u Loretu, ostalo je ono što je tamo učinio i rekao, a Franjo se ondje susreo s brojnim mladima, starima i bolesnima. Mladima je poručio da je “Božji plan plan obitelj utemeljena na braku muškarca i žene”, a starima da njihove patnje “mogu snažno pridonijeti dolasku Božjeg kraljevstva” – jedno je upereno protiv eutanazije, a drugo protiv rodne ideologije. U Vatikanu, dakle, ništa novo.
Da, potrebno je mijenjati poneke prakse u Katolickoj Crkvi.