Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Zlatko Sviben

Ovo s Todorićem gotovo je identično Glembajevima, ali bit Krleže nije samo u klasnoj svijesti

Foto: Marko Prpić/Pixsell, Grgo Jelavić/Pixsell
1/5
14.07.2017.
u 10:00

Drama "Gospoda Glembajevi" u režiji Zlatka Svibena bit će premijerno izvedena 6. kolovoza u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara

Zlatko Sviben svakako je među najuglednijim hrvatskim kazališnim redateljima. Njegove režije (osječki “Unterstadt” i “Zločin i kazna” u Gavelli) na repertoaru kazališta ostaju po nekoliko sezona i dobitnik je svih najvažnijih kazališnih nagrada u državi.

Trenutačno u vrućem Zagrebu s ekipom biranih glumaca i suradnika priprema Krležinu dramu “Gospoda Glembajevi” koja će premijerno biti izvedena 6. kolovoza u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara.

Mnogi su se već zapitali otkuda “Gospoda Glembajevi” na Igrama. Doduše, na repertoaru Igara bili su Krležini “Kristofor Kolumbo” i “Aretej”, ali “Glembajevi” su srednjoeuropska i zagrebačka drama koja će biti ubačena u grotlo Mediterana?
Kada sam razgovarao s intendantom Tarbukom o repertoaru za ovo ljeto, poslao sam mu oko 17 dubrovačkih naslova. Tu su godišnjice Držića i Vojnovića. Ima tu i jedan Vojnovićev komad iz 1919. “Imperatrix”, s podnaslovom – misterija ostrva zaboravi, koji nikada nije igran, i intendant Tarbuk ga je pročitao. On je kao stvoren za Lokrum, a napisan je nešto prije Prvog svjetskog rata, taman prije sarajevskog atentata. No ni Glembajevi nikada nisu igrani u Dubrovniku i ja sam pristao na ponudu njihove inscenacije, to jest da u ambijentalnom teatru, dakle u eksterijeru, napravimo nešto što je mitteleuropski interijerno. Tražili smo adekvatan prostor, uglavnom po ljetnikovcima. Postoji dosta ljetnikovaca koji su obnovljeni, ali ni u jednom nema dovoljno mjesta za publiku.

Ali Romeo i Julija igrani su u palači Skočibuha?
Ali to je renesansa. Jedina zgrada koja je iz tridesetih godina 20. stoljeća je vila Banac u kojoj je Umjetnička galerija koja će nam poslužiti za Glembajeve s terasom i atrijem. Tu je i kapela s Meštrovićevim radom, ima puno Bukovca, što sve odgovara epohi Glembajevih. Kustos je čak pristao da planiranu izložbu Krleža – Babić upravo u doba premijere premjeste u prostor Umjetničke galerije. Ali za to nije bilo novca Ministarstva kulture.

Skladatelj je Zlatko Tanodi. Znači li to da će predstava imati jaču glazbenu notu?
Nije to mjuzikl, ali da, predstava će imati muzičku notu. Nećemo imati ni izrazito brechtijanski pristup glumi i pjevanju, ali dugo sam već sklon glazbenom pomaku. Rusi imaju i mjuzikl Zločin i kazna, a i ja sam radio Zločin i kaznu s podosta pjevanja u Gavelli. Tako će i u dubrovačkim Glembajevima, koji malom krležološkom prilagodbom idu i k prozi o Glembajevima, pogotovo u glazbenom pristupu biti oslonjeni na misli i vizije glavnog protagonista Leonea. Naravno, ima u toj drami i puno mrtvih lica. Tu je stara ubogarka Rupertova pod kočijom; Canjegova u skoku s prozora; Rupert Josip u nesreći s novogradnje; Irena Danielli-Basilides koja se otrovala u kupaonici; Alice koja se utapa na Kupi; Skomrak, dijarist koji se objesio; Varaždinski Glembay s krvavim nožem, pa, uz ostala licā iz obiteljske genealogije s portreta i stara Bárbóczyjeva, plave krvi u rodoslovlju Glembajevih – prva.

I mrtva će lica dobiti svoj glas?
Postojat će kor mrtvih dušā, koji je i kor koji inscenira Leoneove misli. U podjeli su i svi oni koje je pisac predvidio. Imam i uvertirsku nadopunu prvog čina, a koju je Krleža nadodao 1966. Uveo sam i druga tematiziranja koja nisu samo na nivou socijale i tematike novčarsko kapitalističkog zgrtanja bogatstva. Može biti da je Krleža u doba praizvedbe i postao vrhom hrvatske književnosti upravo i zbog toga. Raša je Plaović, prvi Leone koji je nakon Dujšina igrao tu ulogu na beogradskoj premijeri, rekao da je s početka Leonea igrao socijalno i revolucionarno, ali da to poslije i nije bilo baš u tome smjeru. Možda je i Krleži u to doba bilo zanimljivo da se bavi socijalnim temama. No, iste godine kada je napisao Glembajeve, Krleža je napisao i U agoniji te imao osječko predavanje u kojem je javno obznanio svoju dramsko-spisateljsku prekretnicu “po uzoru na nordijsku školu devedesetih godina”, što će reći po uzoru na Ibsena, a još više na Krleži dražega – Strindberga. Tu je odbacio dotadašnju poetsko-ekspresionističku dramskost. Ali možda i nije. Mislim da je tek Gašparović u Dramatici Krležiani napisao da je socijalni dio Glembajevih i najslabiji dio drame, tj. da je “taj socijalni angažman pomalo izvanjski i nasilno uguran u jedan zatvoreni svijet”. A zatvoreni je glembajevski svijet svakako i jedan dosta čvrst mitski svijet, svijet koji nas vraća i poetsko-ekspresionističkoj dramskosti Krležinih Legendi, svijet koji se kontinuirano temelji na relacijama spram Obitelji i Žene, ali isto tako i spram Smrti. Imate dosta radova na temu Krležine koncepcije žene, a koja podosta izvire iz Freuda i Nietzschea. Ili pak Spol i karakter Otta Weiningera koji zastupa stav da je žena spol, a ne karakter i koji će nam reći da su inačice ženā Majka ili Bludnica, a da je Ljubavnica neki međuoblik. Upravo se aspekti Majke i Bludnice pojavljuju kod Angelike i Castellice pa je možda taj snoviti, mitski ili filozofijski pristup važniji od socijalno-dramsko-psihološkog kakav je Krleža možda kanio napisati. On i u kasnijim djelima kao što su Aretej ili Put u raj opet vraća na ono iz Legendi u kojima njegov Kolumbo nije povijesni Kolumbo, a njegov Michelangelo nije povijesni Michelangelo. Tako možda ni Glembajevi nisu, kako se onodobno, s prvim izvornikom shvaćalo “drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji”, a koja je dosta vezana za Zagreb i sa svom tom količinom njemačkoga. Možda je ta drama i na nekoj drugoj razini i s pomakom koji je simbolički, mitski ili ekspresionistički. U tom se smislu i glazba može uklopiti, i to ne samo kao sjećanja iz Leoneove glave. U Krležinoj prozi postoji da je Leone dvanaest godina bio u ludnici pa se onda oženio Angelikom, udovicom svoga brata, i tada je ta njegova šogorica Beatrice izašla iz dominikanskog kostima i postala mu ženom te su imali i sina koji se zvao – Leone. Treća naša tema Glembajevih je – Smrt. Na istu je temu inspirativno i ono što liječnik Paul Altmann izgovara s početka trećega postumnog čina: “Niste li primijetili jednu strašnu stvar: kako naši mrtvaci sami, potpuno sami, putuju gradom od stana do mrtvačnice? Potpuno ostavljeni i sami putuju ljudi iz svog stana u nepovrat!”. To putovanje mrtvaca Krležina je opsesija koju nalazimo i u pjesmi Čovjek poslije smrti hoda gradom pa smo i nju uglazbili. Uzgred: to je Branku Gavelli posvećena pjesma iz 1931. Smrt je tema koja opsjeda Krležu, a predstavu počinjemo upravo sprovodnim prizorom u kojem stari Ignjat Glembaj ustaje iz pogrebne kočije i vidi sve to što vidi. Naravno, ustaje i barunica Castelli koja je ubijena koji sat kasnije. Krleža vrlo često govori da su mu mrtvaci stalno tu negdje prisutni i to ne samo u njegovim snovima.

Glembajevi su i kritika prvobitne akumulacije kapitala u ondašnjoj Hrvatskoj koju na neki način i mi proživljavamo?
Apsolutno. Ovo s Agrokorom i Todorićem gotovo je identično. Rekoh da je za Krležinu tematiku novčarsko-kapitalističku Gašparović 1980-ih, napose s primjerom Pubina čitanja artikla iz socijalističkih novina, napisao da tu Krleža ima i feljtonističko-pamfletski pristup. U dramskom smislu to i nije ponajbolje. Bît Krleže ipak nije samo u toj klasnoj svijesti i tome da je on, naravno, protiv kapitalizma i zgrtanja bogatstva. Možda ga je i to opsjedalo, ali ga još više opsjeda Leone koji je iz tog istog razloga do kraja protiv svoje familije. Leone je i Glembaj i Danielli. I jedno i drugo.

Krleža tu progovara i o arhetipskom umjetniku koji ne može naplatiti svoj rad, što ne znači da nije potreban?
Naravno. Ali je i pitanje je li Leone uopće boem, s obzirom na to da mu osim daniellijevskih prihoda i otac kaže da mu je poslao veliku svotu iz hamburške banke. Tako da i on nije to što govori da jest, to jest – Danielli. Pitanje jest i to bori li se on doista protiv toga da je pravi pravcati Glembaj.

I vaša glumačka podjela je zanimljiva?
Kako to mislite?

Pa zanimljiva je u geografskom i u svakom drugom smislu?
U geografskom smislu imam za staroga Glembaja jednoga iskusnog beogradskog glumca – Predraga Ejdusa. Mijo Jurišić iz Splita igra Leonea, a Anja Šovagović Despot iz Zagreba barunicu Castelli. Uveo sam i mlade glumce iz Zagreba, iako smo, zbog smještaja, tražili i one koji su u Dubrovniku. Nekada su mladi glumci i studenti glume u Dubrovniku boravili puno tjedana, a mi ćemo sada biti tamo samo nešto više od dva tjedna. Šteta što si Dubrovačke ljetne igre svih ovih desetljeća nisu priskrbile svoj hotel jer je smještaj trećina budžeta.

Vi ste radili Krležinu Ledu u Rijeci, dvije predstave na festivalu Miroslava Krleže u Zagrebu?
Za taj sam festival, upravo u dane našega ulaska u EU, inscenirao Krležin esej Evropa danas, a lani sam scenarijski posložio i radio Od Bele do Isabellle. To je bio “dokumentarizam osoba i pojava Krležine zbilje žena” složen od citatnih navoda M. i B. Krleže, I. Aleksander, Z. Nałkowske, J. Benešića, E. Čengića, J. Puljizevića, E. Gerner, I. Lukšić, B. Ćosića, P. Pavličića... Režirao sam u Osijeku i Vučjaka, a prije toga i Adama i Evu i Hrvatsku rapsodiju u jednoj predstavi.

Kako to da niste radili Glembajeve?
Nisam. Oni jesu naš Hamlet pa valjda treba dobiti posebnu ponudu za to. Iako poznati i kao lektira, ne igraju se Glembajevi odveć često kod nas. Posljednji zagrebački bili su Tauferovi u HNK, a igrani su u Osijeku, Zadru, Brezovec ih je radio u Rijeci, rađeni su u Splitu, a mislim da u Dubrovniku nisu igrani nikada. Krleža se baš i ne voli odveć na Mediteranu. Osijek se pak voli s Krležom. Jedino su Igre uspjele s Aretejem i Kolumbom. Jedino je Paro uspio dovesti posebnog i nerealističnog Krležu što je bio i nemali uspjeh i hit.
Kakav je uopće bio odnos Krleže sa ženama?
Bio je čudan. Zašto se Beatrice zove Angelika? Arko je rekao da je Krleža za vrijeme Prvog svjetskog rata bio u bolnici kod sestara milosrdnica i da ga je noću iz bolnice puštala baš jedna sestra Angelika. Eliza Gerner kaže da je u slučaju Božene Kraljeve koja je igrala Angeliku na praizvedbi, Krleža dolazio u intendantsku ložu da gleda njezinu scenu i ostavljao joj ruže bez potpisa, ali da ona i nije prihvaćala ništa njegovo. On je imao i neku fascinaciju ženama. Patetično će i stihotvoriti: “Velika Stvar je Žena! Žena živi u nama već hiljade hiljada godina, i hiljade hiljada godina izviru iz nje simboli stihova, voća, djece i plodina!”, “Plamen suklja na vulkan našeg oka, a mi ljubimo gole tuđe žene, od koljena do boka! Žene, žene, nage žene!”, “I kako je nama radost dana je l’ svjetlost dana, je l’ noćna tama, da ljubimo i poludimo”. Od žena koje su mu bile bliske najzanimljivija je bila Irina Aleksander, tajanstvena ljevičarka, među ostalim glumica i spisateljica, koja se u Zagrebu udala za bogatog Židova koji je poslije Drugoga svjetskog rata radio u UN-u. Tu je i Zofja Nałkowska, poljska književnica koju je upoznao u Varšavi baš u doba krize braka s Belom. Nałkowska je za Krležom došla i u Pariz. Kad ju je vidio nakon 14 godina na prvom kongresu književnika socijalističke Jugoslavije, usputno je i kratko progovorio s njom. Bio je oduševljen njome kao ženom intelektualkom. No, bio je fasciniran i Belom. Pred konac njezina života, kada je otišla u bolnicu, pisao joj je ljubavna pisma skoro pa svaki dan. Bio je iskompleksiran i time što joj je rekao, kada su je nosili na nosilima u bolnicu, “Adio, Bela”, a ona je rekla “Adio, Krleža”. On se odmah pitao zašto nije rekao “Doviđenja” i odmah je znao da je više neće vidjeti. Njegov fatalizam, ti snovi koji su s one strane života, jer se i za san kaže da je dio onostranoga, nečega što nije zbilja, dakle dio smrtnoga, bili su jako prisutni u njegovu životu. Iako je bio ateist, pitanje je što je razmišljao o smrti. Njegov odnos spram smrti njegova je velika tema i opsesija.

Vi ste s osječkim Unterstadtom gostovali na Igrama i osvojili Orlanda. Što očekujete od Glembajevih?
Oni, producentski, čini se, očekuju veliku predstavu. Hoće li do toga doći? No, imali smo problema s prostorom u Umjetničkoj galeriji jer su na terasi hotela Excelsior svake večeri svadbe. Jedva su našlo pet dana kada nema velike buke i svirke ispod galerije. Neke su reprize iz toga razloga planirane i u 11 sati navečer. Producenti Igara danas zahtijevaju da gledalište ima barem 300 mjesta. Kada se dođe do 285 mjesta, onda se zahtijeva da se ispred stavi još nekoliko redova stolaca jer tih 40 stolaca za pet predstava možda znači i 40.000 kuna.

Vama je to prva direktna suradnja s Igrama?
Da. Prvi put na Igre nisam uspio doći kada sam bio u JNA pa me nisu pustili na Dubrovačke dane mladog teatra kada je tu gostovala moja predstava iz Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Drugi put sam dan prije prve čitaće probe maknut iz projekta Posjet stare dame da bi ga preuzeo, a zapravo uzeo prostor koji smo pronašli Drago Turina i ja – Ivica Kunčević. Maknut sam bez pravog razloga, a u svojoj knjizi Kunčević piše da sam maknut jer nisu postojale skice za kostime. U upravo je Doris Kristić, koja je napravila skice za mene, u kostimografskom smislu on koristio. Godine 2008. kada je bila 500. obljetnica Držića Slobodan Prosperov Novak stavio je na program prigodnog kongresa moju osječku Grižulu, ali nismo dobili tehničku potporu Igara. Ovo mi je prva normalna i ozbiljna suradnja u tom ambijentalnom teatru koji Igre produciraju. Zahvalan sam da se to dogodilo.

Je li Unterstadt još na repertoaru?
Izgleda da nije, što me čudi, a i žao mi je. Trebali smo gostovati i u Beogradu, ali nismo to dobro dogovorili. Postoji i projekt prekogranične suradnje koji ima budžet od 15 milijuna eura do 2020., no to s osječke strane nije pokrenuto.

Bili ste direktor Drame u riječkom HNK. Rijeka će biti europska prijestolnica kulture. Hoćete li surađivati na tom projektu?
Ne vjerujem. Pretpostavljam da će u kazališnom smislu tu Frljić biti vrlo odlučujuće, a možda i autorski prisutan, no ne vjerujem da će imati razloga da baš mene zove. Uzgred, nemam apsolutno ništa protiv Frljića, dva puta mi je bio i asistent, u Večeras se improvizira u zagrebačkom HNK i u Vassi Železnovoj. Korisno bi bilo da manifestacijom prijestolnice kulture i hrvatsko glumište napreduje.

Komentara 2

DU
Deleted user
17:20 14.07.2017.

Pa ne znam baš... obitelj Todorić za sada nije izrodila dekadentnog intelektualca kojeg muče moralne dvojbe.

GU
Gustirna
13:12 14.07.2017.

Koliko se ja razumijem u glembajeve kod njih niti jedan clan obitelji nije bio pripadnik zlocinacke komunisticke partije a kamoli u ckskh....i kako onda moze biti gotovo identicno...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije