Proljetne te ljetne mjesece u Hrvatskoj prije trideset godina s razlogom valja ocijeniti prijelomnima. Najprije su u veljači 1990. domaći komunisti (među posljednjima u Europi!) konačno dopustili održavanje višestranačkih izbora (prvih na ovim prostorima s pravom glasa za sve punoljetne osobe oba spola!), tri mjeseca kasnije s vlasti su ih smijenili Franjo Tuđman i njegova Hrvatska demokratska zajednica (nakon gotovo polustoljetne vladavine komunista!), do sredine je ljeta novi režim ozbiljno zakoračio u projekt ustavnih promjena (počevši s ustrojem prve istinski demokratske hrvatske države modernog doba!), a ubrzo se morao suočiti s prvim manifestacijama srpske pobune te agresije Beograda (ili, početkom rata kakav je suvremena Europa do tada zaboravila!).
Sve navedeno dogodilo se u svega sedam mjeseci. Stoga će u idućim mjesecima moji tekstovi u Večernjem listu nedjeljom u fokus uzeti upravo neku pojavnost iz tog vremena. Treba dakle početi s izborima održanim u proljeće 1990. Oni još uvijek nisu postali predmetom posebnog istraživačkog interesa, premda se o nekom njihovu segmentu naravno zna progovoriti u kakvoj studiji ili članku. Temeljni uzroci promjene vlasti, odnosno pobjede HDZ-a i poraza SKH-SDP-a, s razlogom se traže u naporima izbornog pobjednika. HDZ je tako, navedeno je, uspio otkriti dobitnu kartu izbora: najsnažnije je artikulirao platformu hrvatskog nacionalizma čiji su središnji naglasci bili odlučna zaštita hrvatskih interesa, otvaranje položaja Hrvatske u Jugoslaviji, suvereno pravo odlučivanja te vizija samostalne i demokratski ustrojene države. Ali, pobjeda je bila uvjetovana i ponašanjem drugih. U prvom redu komunista, tj. političke snage koja je do tada suvereno vladala Hrvatskom, pa je, pored ostalog, nadzirala izbore koji su se pak provodili na temelju izbornog zakona koji su napisali sami partijski stratezi.
Neka se objašnjenja poraza komunista donose se ovom tekstu, a proizlaze iz pisama koja su (razočarani) članovi Partije pisali šefu hrvatskih komunista Ivici Račanu prvih mjeseci 1990. Nema sumnje da se Račan – kad je u pitanju odnos režima prema političkoj i drugoj opoziciji u Hrvatskoj – ponašao kao nedosljedan komunist. Premda je u nekim trenucima znao popustiti karakterističnom represivnom nagonu (kad je, primjerice, HDZ nazvao strankom opasnih namjera, što valja tumačiti javnim pozivom na progon), zapravo za komunizam tipične represije u posljednjim mjesecima komunističke Hrvat ske nije bilo.
„Žešće protiv Tuđmana!“
Više od tisuću okupljenih članova te pristaša HDZ-a na Prvom općem saboru te stranke u dvorani „Lisinski“ nije se stoga suočilo s policijom i tenkovima, kako su osam mjeseci prije bili prisiljeni kineski demokrati na Trgu Nebeskog mira u Pekingu.
Za neke je komuniste toleriranje Tuđmana i njegove stranke bilo nedopustivo. „Tuđman i Šeks traže“, pisao je Račanu građanin i drug B. S. iz zagrebačke Konjščine krajem veljače 1990., „za svoju partiju i glasove ustaša iz Australije! Zar se to sme dozvoliti?“. Naglašavajući da, premda „bez Tita, ali sa Titom u srcu“, naš je B. S. pismo završio tvrdnjom koja nije ostavljala dvojbe: „Zabraniti bi trebalo tu organizaciju HDZ, a njihove zagovaratelje zatvoriti“. S razlogom zato treba pretpostaviti da je barem dio komunista ocijenio da Račan prema Tuđmanu i HDZ nastupa previše pasivno, gotovo pa obranaški, što je onda zasigurno pasiviziralo dio birača SKH-SDP-a. „Zašto se dodvoravaš“, upitao ga je anonimni drug početkom ožujka 1990., „ovim novim nacionalističkim (i faši- stičkim) strankama?“. Ponudio je i odgovor: „Valjda misliš da će te poštedjeti ako osvoje vlast ili misliš da ti nadju neku stolicu.“ Kakvi god da su bili Račanovi navodni planovi s HDZ-om, očito je griješio, što je opet (možda) govorilo i o nekakvom podzemnom dogovoru s Tuđmanom. „U svakoj zapadnoj zemlji bi“, navedeno je dalje, „takva fašistička i ustaška i bratoubilačka aktivnost bila zabranjena, a ti i ostali hrvatski rukovodioci ste se ućutkali, jer to što on (Tuđman) priča nije demokracija. Budući šutite, stiče se dojam da si sa njim povezan.“
Naviknuti na desetljetno prepoznavanje isključivo neprijatelja u svakoj nekomunističkoj pojavnosti, komunisti očito nisu bili sposobni osmisliti učinkovit odgovor na pojavu demokratske alternative.
„Žešće protiv Miloševića!“
Mudriji su uočili svu nepraktičnost represije u kontekstu općeg urušavanja komunizma u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Zato su predlagali oštriju propagandnu ofenzivu, ali opet s fokusom na navodno fašističku te ustašku ideologiju HDZ-a. Cjelokupni je stoga plan propagandnog djelovanja Račanu uputio još jedan zagrebački drug, član Partije od 1927., kada ga je u nju primio sam Tito.
„Ja ti predlažem“, pisao je Račanu početkom ožujka 1990., „da preko TV urediš da se propaganda HDZ prenosi jedan put na sedmicu, odmah poslije vijesti u 20 sati.“ I to sljedećim redoslijedom: najprije „malo muzike“, pa inserti iz Tuđmanova govora „u kojem opravdava ustašku NDH“, uz samorazumljivi „aplauz koji ga prati“, potom novi insert „zajapurenog fratra iz Savezne Re- publike Njemačke u kojem tvrdi da samo bog stoji iznad Hrvatske“ (opet uz „aplauz kojim je popraćen“), te uz obvezan komentar u kojem će stajati: „Smatramo vrlo nepromišljenim miješati ime gospodina boga u našu ovozemaljsku trgovinu“, i konačno, pustiti neobuzdanog Šimu Đodana kako govori da bi se Srbi trebali vratiti na katoličanstvo, odnosno „da se povrate na vjeru svojih otaca“. Niti posljednje nije smjelo proći bez posebnog komentara, a glasio bi: „Evo kako HDZ oštri noževe za naše grkljane.“
Današnji bi SDP puno mudrije radio kad bi, umjesto navodne Račanove demokratičnosti, isticao njegov zdrav razum u proljeće 1990. Da je kojim slučajem poslušao neki od navedenih prijedloga nije nemoguće zamisliti reprizu rumunjskog scenarija u Zagrebu. Daleko razumniji bili su naravno oni članovi Partije koji su Račana upozoravali da mlake reakcije na prijetnju iz Beograda slabe SKH-SDP te hrvatske birče usmjeravaju u smjeru HDZ-a.
Još jedan drug iz Zagreba, stanoviti A. N., također je početkom travnja 1990. pisao Račanu, premda bi, kako je naveo, više volio da je dobio priliku za razgovor s najodgovornijim hrvatskim rukovodiocem. Kad već za to nije dobio priliku, odlučio je Račana upozoriti na imperativ daleko čvršćeg odgovora. „Rukovodioci SKH-SDP“, naveo je, „kod spomena Miloševića, bar u OO (osnovnim organizacijama), trebali bi izostavljati imenicu drug. Kome je on još drug?“ Važnije je, naravno, bilo to što iz „kockice“ ništa ozbiljnog nisu činili da bi učinkovito ušutkali Miloševićev propagandni stroj. „Trebalo bi češće, oštrije i konkretno“, pisao je dalje, „odgovarati na napade, insinuacije i laži, koje dolaze sa svih strana, o genocidnosti hrvatskog naroda, o tome da su Srbi u Hrvatskoj neslobodni, podređeni, podvrgnuti asimilaciji, da imaju manja prava nego Albanci na Kosovu...“
Doista, jedna je od nespominjanih ironija razdoblja tranzicije iz diktature u demokraciju u Hrvatskoj bila činjenica da je temeljna stranka hrvatskog nacionalizma u svom programu predvidjela daleko modernije modele zaštite prava srpske manjine negoli je to uspjelo stranci koja se upirala isticanjem da samo ona njeguje istinsko bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba. Najvažnije je ipak bilo da Račan i hrvatska Partija nisu učinkovito spriječili širenje agresivnog srpskog nacionalizma u Hrvatskoj, što je, naravno, također išlo u korist HDZ-a. Ako se željela pobjeda na izborima, točno je upozorio A. N. Račana, moralo se „spriječiti šetanja po Hrvatskoj uz povike: Ovo je Srbija!“. U suprotnom, odnosno ako se nastavi s aktualnom mlakom politikom, SKH-SDP mogao je zaboraviti na dobar dio Hrvata. „To je (sprečavanje konkretnog organiziranja Miloševićevih pristaša u Hrvatskoj)“, bilo od presudne važnosti istaknuo je, „danas, jer i dobri komunisti, borci za bratstvo i jedinstvo, počinju razmišljati, skoro, na Tuđmanov način. A to ne valja.“
Hrvatski su komunisti imali na raspolaganju sredstva kojima su mogli zaustaviti širenje srpskog nacionalističkog imperijalizma, ali ih nisu bili voljni primijeniti. Zato ih je dobar dio hrvatskih birača napustio u proljeće 1990. Kada se tako – odnosno kada su hrvatski birači Hrvatskog zagorja, Slavonije te dijelova Dalmacije, dobrim dijelom povjerenje dali baš Tuđmanu i HDZ-u – i dogodilo, neki se nisu plašili uprijeti prstom u pogrešku prvog hrvatskog komunista. Nakon što je Račan između dvaju izbornih krugova manji broj glasova od očekivanog tumačio svim zamislivim razlozima, osim krajnje neuspjelom politikom prema opasnosti iz Beograda, suočio se jasnim stavom pristaše iz Bednje, stanovitim K. M. Uvažavajući Račanove razloge, on je napisao da su tamošnji članovi Partije glasovali „više“ za HDZ, odnosno za „Tuđmanovu stranku“ nego za vlastiti SKH-SDP jer su se uplašili „poruka mržnje“ izgovorenih na Petrovoj gori i drugdje. Ali, i pasivnosti Račana i drugih, „pa su ljudi tražili u Tuđmanovoj stranci zaštitu i sigurnost“. Premda nije udovoljila zahtjevima za oštrijom kritikom Beograda koja je dolazila iz redova njezinih hrvatskih članova, Partija je svejedno počela gubiti podršku u redovima pristaša i članstva srpske nacionalnosti. O tome je početkom ožujka 1990. Račana obavijestio šef Partije iz Nove Gradiške. Članstvo više ne želi, navedeno je dalje, „plaćati članarinu neaktivnom članstvu“. Ali, kako je dalje napisano, to nije bilo najvažnije. Na terenu se, naime, događao pravi bojkot partijskog članstva koji nije imao previše veze s djelovanjem stranačke središnjice.
Čak i ovako oprezan nastup Račana kad je u pitanju bila budućnost Jugoslavije i njezine Partije, ocijenjen je kalkulantskim te zapravo izdajničkim. Konačno, kako nam svjedoče i nedavni predsjednički izbori u Hrvatskoj, stranka te njezini kandidati koji su izloženi podrugljivim komentarima, nemaju mnogo šansi na izborima. Kad su hrvatski komunisti i izbori u proljeće 1990. u pitanju, onda se bez svake sumnje može zaključiti da je u temeljne postulate režima te njegove ideologije malo koji običan član Partije doista vjerovao. Kako se nisu usudili (ili nisu mogli) javno iznijeti svoje kritike, komunisti su posegnuli za ironijom. Na ilustrativan način o tome svjedoči anonimni dopis upućen Račanu krajem ožujka 1990., ili manje od mjesec dana prije izbora. U tom je trenutku izborna kampanja bila u punom jeku, a predizborne parole i natpisi SKH-SDP-a polijepljeni posvuda u Hrvatskoj. Problem je za Račana i njegove bio u tome što u njih nije vjerovalo mnogo ljudi, a mnogi su se s njima ismijavali. Jedna je od korištenih parola SKH-SDP-a glasila „Mi mislimo ozbiljno!“, na što je odgovoreno „A mi se kao šalimo“. Na tvrdnju stranačkih propagandnih stratega prema kojoj „Naš član misli svojom glavom i govori bez straha!“, odgovoreno je pak na sljedeći način: „Misli se stražnjicom i napunile su se gaće, dokaz, sprema se čak i suđenje TITU, a komunisti, bez stida, kukavički šute.“
Propagandni napori SKH-SDP-a da uvjeri birače kako su nekadašnja uvjerenja o centraliziranoj državnoj ekonomiji napuštena, a na djelu je plan uvođenja modernog gospodarstva zapadnog tipa („O državnom socijalizmu čitat ćemo samo u prašnjavim knjigama!), također su bili predmetom poruge. U ovom je slučaju glasila: „Protagonisti istog u raskošnim stanovima i vilama, s basnoslovnim državnim penzijama, u ime ‘zasluga za narod.’“ Na parolu koja je najavljivala prijelaz u dioničarsko gospodarstvo („Svatko će moći kupiti dionice!“), prijezirno je odgovoreno sljedećim riječima: „Dionice se kupuju za novac, a nema ga ogromna većina ljudi, čak ni za režije i za hranu, a kamoli za dionice, od očerupanih plaća i penzija, bijednih 500 ili čak i ispod 500 DM (njemačkih maraka) primanja, na hiljade je nezaposlenih, ljudi nemaju djeci čak ni za mlijeko, a penzioneri skupljaju otpad po tržnicama da prežive“.
Partijske stratege u „kockici“ mora da je konsternirao završetak ovog komentara: „Drugovi, ne razbacujte se sa ispraznim parolama.“ Na parolu „Kraj starog socijalizma!“, koja je birače nastojala uvjeriti da Partija čvrsto stoji iza prijelaza u kapitalizam, anonimni je komentator napisao: „Živio kapitalizam! A gdje nam je kapital?“ Namjera Partije da uvjeri birače kako će novi SKH-SDP daleko čvršće povesti borbu protiv raširene korupcije, pri čemu se računalo na odgovornost pojedinaca („Mještani najbolje znaju!“), naišla je na sljedeći komentar: „Znaju, znaju, puno lipih stvari...“.
“Huškate ih kao bijesne pse”
Parola koja je (valjda) smjerala uvjeriti birače da SKH-SDP zna kako osigurati prava i zaštitu pojedinca („Pojedinac ima mno- žinu!“), nadodano je indikativno „Pojedinci!“. Uvjeravanja – putem parole „Građanin kontrolira upra- vu, a ne ona njega!“ – također nisu prošla neokrznuto.
Anoniman je netko, vjerojatno umirovljenik jer je kritika visine mirovina u dokumentu učestala, komentirao riječima: „Očit primjer, ozakonjena je pljačka penzija, s izuzećem moćnika vlasti, policije i vojske.“ Poruzi je izvrgnut čak i sam temelj partijske legitimacije, bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba (u Hrvatskoj). Tako je parola SKH- SDP-a glasila „Svaki narod i svaka narodnost naš su ponos!“, da bi je dočekao sljedeći komentar: „Pa ih svi skupa već dvije godine huškate kao bijesne pse, dok jed- ni drugima ne pregrizu grkljane.“
U suton komunističke Hrvatske čak su i „obični“ drugovi Partiju smatrali odgovornom za porast hrvatsko-srpskih napetosti.
Uskoro će drug Ivica biti zaslužniji za neovisnost od branitelja