Nema društva koje je posve homogeno i u kojem nema podjela. One su najnormalnije, pa i nužne u svim demokracijama. U Hrvatskoj, međutim, one su toliko duboke i jake da su postale štetne. Nema ideološke ili povijesne teme koja se otvori a da na vidjelo odmah ne izbiju podjele – ustaše i partizani, crni i crveni, lijevi i desni, mi ili oni... A političke elite upravo ta neslaganja vješto unose u svakodnevnu politiku šireći privid kako se jedni s drugima ni o čemu ne mogu dogovoriti. Zašto je to tako, što su najveći krimeni lijevih i desnih, ali i u čemu bi se konsenzus trebao i mogao postići, pitali smo osam hrvatskih intelektualaca. I dok oni lijevi desnici najviše zamjeraju što ne pravi razliku između pojedinih totalitarizama i što 25 godina u javnom prostoru servira tezu da su svi koji su protiv HDZ-a i protiv vlastitog naroda, a onima desnima smeta to što ljevičari ne žele osuditi komunističke zločine i što se ne mogu riješiti fantaziranja o socijalističkoj Jugoslaviji.
– Izjednačavanje partizana i ustaša kukavičje je jaje. To je krivo jer bismo bez pobjede partizana i povijesnog ne Staljinu krajem 1948. desetljećima bili pod šapom ruskog medvjeda. Zbog tih i drugih razloga antifašizam nije slučajno istaknut u izvorišnim osnovama Ustava. Ustaše, s druge strane, ništa dobroga nisu donijeli ovoj zemlji – kaže sociolog Dražen Lalić. Smeta mu i što desnica podcjenjuje pobjedu u 2. svjetskom ratu u kojem su se Hrvati i drugi građani Hrvatske većinski opredijelili protiv zla fašizma.
– Ne smije se zaboraviti da je u Hrvatskoj na strani pobjednika bilo više boraca antifašista nego u Francuskoj. Na jednog poginulog u Domovinskom ratu poginulo je 12 građana Hrvatske u 2. svjetskom ratu i to je pravi razlog zbog čega desnica, kada podcjenjuje pobjedu u 2. svjetskom ratu, nailazi na žestoke reakcije. Na žalost, među građanima koji slijede antifašističke tradicije ima i onih koji poriču da su snage NOB-a počinile zločine 1945. i da je režim koji je nakon toga uspostavljen imao neka obilježja totalitarizma – kaže Lalić koji desnici zamjera i ekskluzivističko shvaćanje domoljublja, ali i što je znatan dio hijerarhije Katoličke crkve poticala da bude politički arbitar, pa i stimulirala je u tome.
Izvori prijepora
I za povjesničara Hrvoja Klasića teme poput ustaškog pokreta i socijalističke Jugoslavije dva su najveća izvora prijepora.
– Prilikom revizije odnosa prema povijesti koji je prevladavao od 1945. do 1990., a koji je bio pod utjecajem Saveza komunista, ono što se nije smjelo dogoditi, a što se upravo uz blagoslov hrvatske desnice dogodilo jest opravdavanje i slavljenje svih antikomunističkih aktivnosti. U tom kontekstu ustaše samim time što su antikomunisti, kao i zbog krvavog načina na koji su se nove vlasti nakon rata s njima obračunale, postaju heroji i borci za hrvatsku državu – kaže Klasić. A uz današnji konsenzus svjetskih povjesničara da je NDH bila kvislinška tvorevina koja je na temelju rasnih zakona i drugih represivnih odredbi počinila genocid, holokaust i najbrutalnije zločine nad vlastitim stanovništvom nitko tko Hrvatskoj želi dobro ne smije relativizirati i negirati te činjenice.
Ni život u Jugoslaviji, koja nije potpuno poštovala ljudska prava ne može se, kaže, uspoređivati sa životom u NDH, pa ni u SSSR-u.
Mrtvi vuku žive
– Ono što hrvatska desnica radi pokušaj je izjednačavanja karaktera tih dviju država i dvaju režima. Pri tome se ustaški režim pokušava gledati isključivo kroz prizmu žrtve (Bleiburg, Križni put), a komunistički režim isključivo kroz prizmu zločina (Bleiburg, Goli otok) – napominje Klasić.
Ljevica se još 1991. ispričala za sva počinjena nedjela, a desnica generalizira krivicu
Za politologa Ivana Šibera na hrvatskoj su se političkoj sceni stranke uglavnom formirale na rascjepu tijekom 2. svjetskog rata kada je hrvatski narod više nego bilo koji narod u Europi bio sukobljen na dvije strane povijesne barikade.
– Ogromne žrtve i uspomene na njih dovode do toga, kako to kaže Karl Marx, da “mrtvi iz grobova vuku žive”. Recentna ilustracija toga nedavna je izjava Tomislava Karamarka da on ne može sa SDP-om zbog svog oca koji je bio na Bleiburgu 1945. Iz te činjenice proizlaze prijepori o prvoj i drugoj Jugoslaviji, ulozi partizanskog pokreta, Komunističkoj partiji za vrijeme i poslije rata te ulozi Josipa Broza Tita. Ljevica se još 1991. ispričala za sva počinjena nedjela, a desnica generalizira krivicu i ne pravi razlike između pojedinih totalitarizama i uzroka i sadržaja zločina – kaže Šiber. Ne shvaća se, dodaje, da komunizam i fašizam i nacizam nisu isti ni u vrijednostima ni u praksi. S druge strane, dodaje Šiber, ljevica nema razumijevanja za potisnute frustracije gubitničke strane, a trebala bi imati.
Druga je velika zamjerka desnici što je od samostalnosti gurala tezu, koju je neki dan ponovio i šef HDZ-a Tomislav Karamarko, da “tko govori protiv HDZ-a, govori protiv naroda”.
Ratne traume
– To izjednačavanje HDZ-a s narodom, posljedično i s državom, tendencijski ukida sve političke stranke koje ne žele biti neprijatelji svoga naroda, a deklariranog borca protiv totalitarizma promeću u osobu totalitarnih aspiracija. Stoga – svi za HDZ! Valja se nadati da ostali dužnosnici HDZ-a ne dijele tu aspiraciju kao ni druge osebujne Karamarkove poruke izrečene u zadnjih 12-ak mjeseci, npr. o pokretanju drugog domovinskog rata, o javnom baratanju ikakvim indicijama, posebice onima o krađi saborskih mandata, o podršci registru izdajica... – kaže filozof Gvozden Flego koji je uvjeren da eliminatorni politički diskurs u nas neće prestati dok se Karamarko i Milanović budu smatrali ljutim neprijateljima umjesto političkim suparnicima, dok politički prosperiraju od uzajamnog osporavanja, prikazujući sebe braniteljem od neprijatelja. Flego napominje i kako se podjele u vrhu reproduciraju prema dolje te se boji da se rascjepi proširuju do nastanka dviju kolona u vukovarskim komemoracijama, preko bespoštednih demonizacija političkih suparnika, do antagoniziranja drugačijih koja se oslanjaju na dalje ili bliže ratne traume.
Ni “grijeha ljevice” ne manjka. Za povjesničara Ivu Banca hrvatska ljevica koja je, kaže, proizašla iz titoističkog komunizma, a ne demokratske ljevice, ima tri posebna grijeha.
– Jedan je poistovjećivanje vlastite prošlosti s onom antifašizma na način koji kompromitira demokratski antifašizam. Drugi je ideja neokrnjenog kontinuiteta između neovisne Hrvatske FH/NRH/SRH u komunističkoj Jugoslaviji, čime se legitimira komunistički interregnum, a treći je kontinuitet komunističkog jugoslavenstva (1935.-1991.), koji je tek potpuno uklonjen u SDP-u, ali ne i u nekim formacijama ljevijima od bivše Partije. Jedan primjer ovakvog razmišljanja jest idiotizam kako Kolinda Grabar-Kitarović nije prva predsjednica Hrvatske jer je to bila Ema Derossi-Bjelajac – kaže Banac. Osvrnuo se i na nedavnu izjavu Stipe Mesića koji je kazao kako je fašizam najveće zlo u povijesti čovječanstva, a da komunizam nikada nije ni ostvaren, već da je to bila megaideja koja se nije nigdje ostvarila.
Protutržišne fiksacije
– To nam govori da je “cilj” ljevice zapravo ništavilo. Mesić i njegovi znaju da je “megaideja” u nastajanju ubila ili unesrećila stotine milijuna ljudi, ali taj zločin ipak maskiraju neostvarenošću neostvarivog. To je nihilizam ljevice jer ne samo da se ugled propalih komunističkih diktatora i svih posljedica komunističkih režima mora štititi nego se mora održati iluzija da će sve biti bolje sljedeći put – smatra Banac. Ljevici zamjera i “posve neuvjerljivu pozu moralne superiornosti u službi cilja i stvari, koji su iznad i povrh čovjeka, kao da ljudski život nije sam po sebi svrha”. A posebno su, kaže, opasne i ljevičarske protutržišne fiksacije usmjerene protiv “kapitalizma”, “neoliberalizma”...
Povjesničar Ivo Lučić mišljenja je da većina građana Hrvatske ne pripada ni jednoj od dviju suprotstavljenih krajnosti, već su demokrati s nešto liberalnijim ili nešto konzervativnijim stajalištima.
– Manje ili više radikalne lijeve ili desne pozicije, koje takve kakve jesu jako podsjećaju na svijet ideja prije 1989./90. godine, drže razni opskurni politički ekshibicionisti i samodopadni društveni aktivisti čiji je glavni učinak, ako ne i “zadatak“, održavati i jačati društvene tenzije, čak i pod cijenu sprečavanja konsolidacije hrvatskoga društva i države. To je ono što im zamjeram – i lijevima i desnima, odnosno i crvenima i crnima – kaže Lučić. I jedni i drugi, dodaje, nastavljaju tradiciju izgrađenu u razdoblju socijalizma i ondašnje slike epskoga sukoba ljevice i desnice te već desetljećima pronalaze neprijatelje koji daju smisao njihovu postojanju i njihovoj bespoštednoj borbi.
– Bez obzira na pokušaje da se prikažu kozmopolitski avangardnima ili nesebično za dom spremnima, oni uglavnom nisu borci za univerzalne ni nacionalne vrijednosti nego su čuvari vlastitih partikularnih pozicija i interesa. Oni se na svoju ruku brinu “o budućnosti svijeta” ili bdiju nad “našom sigurnošću”, stražare nad svetinjama antifašizma ili nacionalnih interesa. Čak i kada to rade iz uvjerenja, rijetki to čine o svom trošku jer su većinom prikačeni na državni proračun ili na međunarodne projekte koje i naša hrvatska država financira i održava. Zauzvrat, iz različitih pobuda, oni, manje ili više svjesno, zdušno rade protiv iste te države. Jedni zato što se ne mogu otresti ideološke fantazije socijalističke Jugoslavije pa Hrvatsku prihvaćaju samo zato da bi na njoj mogli parazitirati kad je već ne mogu razoriti. Drugi su bili spremni i poginuti za hrvatsku državu, ali ne onakvu kakva postoji i kakvom je u našoj različitosti svi skupa činimo, nego neku mitsku u kojoj bi hrvatska mana padala s neba (naravno samo njima), a oni bi u njoj bili gospodari života i smrti – smatra Lučić.
SDP često djeluje kao konzervativna lijeva stranka koja nastoji sačuvati i obnoviti povijesno potonuli svijet titoizma
Za sociologa Slavena Leticu problem lijevo-desnog određivanja političkog spektra kod nas je u tome što se naša desnica ne zalaže za očuvanje tradicionalnih društvenih, građanskih, državnih vrijednosti starog demokratskog i građanskog poretka, nego samo usko shvaćenog tuđmanizma koji je i kao pokret (HDZ) i kao poredak bio znatno širi i otvoreniji prema novim idejama, neovisnim znanstvenicima i umnicima od današnjeg politički klaustrofobičnog pokreta zvanog Domoljubna koalicija.
Elitizam, a ne radni narod
– S druge strane SDP često djeluje kao konzervativna lijeva stranka koja nastoji sačuvati i obnoviti povijesno potonuli svijet titoizma i bankrotirane “svijetle” prošlosti koja je bila utemeljena na velikoj laži zvanoj bratstvo i jedinstvo – kaže Letica.
Za filozofa Ninu Raspudića nespremnost za osudu zločina i odbacivanje ideološkog naslijeđa jugoslavenskog komunističkog totalitarizma najveći je krimen ljevice. No zamjera joj i gubitak kontakta s radnim narodom za volju snobovskog, urbanog elitizma, kompleksaško zaziranje od svega što nosi pridjev hrvatski, lošu kadrovsku politiku (protežiranje podobnih nauštrb sposobnih). S druge strane, desnici zamjera nisku razinu političke artikulacije vrijednosti koje, kako kaže, tobože zastupaju, snishodljivost prema inozemstvu, prije svega američkoj politici, nesvijest o značenju kulturne hegemonije (mediji, civilno društvo, kultura, obrazovanje), lošu kadrovsku politiku i isto kao i ljevici, nedostatak humora.
Svih osmero intelektualaca drži da je konsenzus o nekim stvarima između ljevice i desnice moguć. Za Ivu Banca svi bi se morali usuglasiti da je Hrvatska nezavisnost trajno dobro i da je jedini temelj RH liberalno-demokratski poredak. Isto tako drži da se može postići konsenzus kako su svi totalitarizmi jednako štetni i da ne zavređuju nikakvo javno priznanje.
Povjesničar Klasić drži pak da je konsenzus potreban o tome da ljubav prema domovini ne smije biti ograničena ideološkim predznakom, a minimum konsenzusa, drži, trebao bi se odnositi i na poštivanje svih nevinih žrtava i osudu svih zločina i zločinaca.
Gvozden Flego nužnim smatra što skoriji dogovor parlamentarnih stranaka i ključnih društvenih faktora o našim srednjoročnim strategijama kao i o putevima njihovih ostvarenja.
>> Ljevica uzvraća udarac: 'Trebamo povesti široki liberalni i građanski otpor protiv desnice'
>> Liberali sve slabiji jer još ratuju 'ustaše' i 'partizani'
>> Žele lustraciju, ravnopravan odnos lijevih i desnih u medijima, a trn u oku im je HTV
Lalić kaže: "Izjednačavanje partizana i ustaša kukavičje je jaje." Kao prvo, treba reći da je među partizanima bio jedan velik broj ljudi (većina) koji nisu bili komunisti i koji su se iskreno borili protiv fašizma, ali ne za totalitarnu državu, već za normalnu demokratsku zemlju. Zajedničku pobjedu svih tih ljudi uzurpirali su komunisti i pod titovom palicom ugasili demokraciju. Drugo, čak i među partizanima-komunistima bio je jedan velik broj njih koji nisu bili ubojice i koji su imali puno plemenitije želje od onoga što su na kraju dobili - velik broj njih zato je nakon što je rat završio stradao (zatvoren, ubijen) upravo od svojih dojučerašnjih suboraca komunista. Treće, uporno se zaboravlja da su krajem 2. svj. rata u redove partizana primljeni četnici, i to bez ikakvih kriterija, mnogi među njima krivi za strašne zločine nad civilnim stanovništvom, ženama, starcima i djecom. Majka jednog mog znanca tako je u partijskom komesaru neposredno nakon završetka rata prepoznala četničkog vođu koji joj je zaklao starog oca, majku i malodobnu sestru. Kad je to pokušala prijaviti vlastima, dobila je jasnu poruku da šuti ili će joj izgorjeti kuća nad glavom. To su stvari koje treba reći. Na žalost, o tome se NIJE govorilo jer režim bivše države to nije dozvoljavao. Ljudi koji to znaju, međutim, koji se toga sjećaju, govore to i danas. I zaista ne vidim nikakve razlike između ubojice u partizanskoj odori i ubojice u ustaškoj odori, osim što je prvog 45 godina štitio bivši režim i njegovi poklonici štite ga i danas, a drugi je davno osuđen. Te ubojice i taj režim koji ih je primio i štitio te nastavio sa zločinima, ono je što ljudi prozivaju. Taj režim treba jasno i glasno osuditi, kao totalitaran i zločinački. Isprika SDP-a u tom smislu ne znači ništa, dokle god se tita kao prvog i najodgovornijeg čovjeka tog režima i dalje hvali, dokle god neki drže njegovu bistu na počasnom mjestu i dokle god i jedan trg nosi njegovo ime. O tome je riječ.