Dubinsko istraživanje o kvaliteti življenja u Hrvatskoj 2007. – 2012. Eurofounda i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, predstavljeno ovaj tjedan u Zagrebu, pokazalo je da su građani u krizi izlaz našli u stvarima na koje mogu utjecati. Nezadovoljni niskim prihodima i standardom, bez povjerenja u javne institucije i jednih u druge, okrenuli su se sebi, obiteljima i bližnjima, zadovoljni što su relativno zdravi i što su unatoč krizi optimisti. Zato je i istraživanje pokazalo da im se povećala sreća, poboljšalo zdravlje, a generalno su bili zadovoljni obrazovnim i zdravstvenim sustavom. No, kako je rađeno 2012., prije ulaska u Europsku uniju od koje su građani imali velika očekivanja, ključno je pitanje kakva je danas kvaliteta života i kakvi bi rezultati istraživanja bili sada.
Ista i ljevica i desnica
Prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan s Instituta Pilar kaže:
– Novo njemačko istraživanje o utjecaju krize na dobrobit ljudi pokazuje da su ljudi i u krizi relativno zadovoljni jer ih izvlači društveni kapital, odnosno obiteljski i socijalni kontakti. U krizi se više okreću sebi, nalaze pozitivne stvari u sebi i okolini i onome na što mogu utjecati. No mi smo se sada po životnom zadovoljstvu i sreći u decimalu vratili na 2007. kako je pokazao Pilarov barometar društva iz 2014.
Zašto građani ne vjeruju institucijama, ni jedni drugima? Politolog prof. dr. Tihomir Cipek slikovito govori da je socijalno povjerenje temeljni osjećaj kao kad građani šeću gradom i vjeruju da im se ništa neće loše dogoditi, a ako se i dogodi, da će im drugi pomoći.
– U društvima u kojima su jaki socijalni sustavi, poput skandinavskih zemlja i Njemačke, visoko je socijalno povjerenje u javne institucije i ljude bez obzira na to koja stranka vodi zemlju. U njima nema tolikog jaza između bogatih i siromašnih, a kod nas je percepcija građana da su sve institucije loše, da je Sabor kokošinjac. Manje je socijalno povjerenje što su veće nejednakosti među ljudima, a kod nas su velike, imali smo toliko korupcijskih afera, na tržištu rada vlada divlji kapitalizam. Ako se ljudi boje za radno mjesto, ako rade, a ne primaju plaću, pa kome će vjerovati kad vide da nema institucija koje će ih zaštititi!? A to se događa kada političke elite ne razumiju čemu služe državne institucije. Na Dan neovisnosti polovice zastupnika nema u Saboru, a da se to dogodi u Francuskoj, ti bi zastupnici politički izgorjeli. I u drugim europskim zemljama pada povjerenje u institucije, ali ne kao kod nas. Ljudi su kod nas stava da je politika uvijek ista, bila na vlasti ljevica ili desnica, jer se suštinski ne razlikuju, osim u ideološkim temama koje dijele društvo. Za naše građane javne institucije nisu njihove, kao što su za Dance koji stotinama godina imaju iskustvo poistovjećivanja s institucijama – kaže Cipek.
Neuropsihijatar prof. dr. Slavko Sakoman smatra da bi istraživanja o kvaliteti života sada sigurno dalo lošije rezultate. – Mentalno stanje građana, optimizam i nada pomalo kopne jer se ne događa ništa što bi promijenilo perspektivu. Sve je to učmala žabokrečina. Uoči ulaska u EU, 2012. je bila godina nade da će se nešto dogoditi pozitivno, da će političke elite donijeti više pravde. Sada se potrošio optimizam, iscrpila se nada da će biti bolje i dalje gledamo igre ovih i onih, da ne kažem lijevih i desnih, a građani su žrtve tuđih nesposobnosti i manipulacija.
Na pitanje hoće li im na kraju prekipjeti i postoji li opasnost od nemira Sakoman uzvraća:
– Hrvati su racionalan narod i vjeruju da će i u krizi naći način da prežive. Mislim da se kod nas neće dogoditi grčki scenarij i da ljudi neće izaći na ulice i kao Grci sve u buntu zapaliti, što je dobro, iako postaju nervozni jer se ništa ne mijenja. Ako se ništa ne promijeni nabolje, mentalno zdravlje građana zahtijevat će posebnu pažnju javnozdravstvenih institucija. Hoće li se političke elite naučiti brinuti za javno dobro? Kadrovska politika u nas je najveći promašaj jer nije uvažavala kriterij stručnosti i najveći je uzrok našeg pada u krizu. Po zdravstvu se udaralo na sve strane, govorilo da su doktori korumpirani, a ljudi su zdravstvom 2012. bili zadovoljni. Liječnici, koji su većinom u redu, u toj su situaciji još više pažnje posvetili ljudima koji trebaju pomoć. Boljoj slici zdravstva doprinijelo je i e-zdravstvo. No sad bi i zdravstvo u istraživanju prošlo lošije zbog štednje i zato što su i liječnici rezignirani. Kad uđem u bolnicu u kojoj sam radio 40 godina, drugačija je atmosfera, vidi se da je stvar išla u minus – kaže Sakoman.
Prof. dr. Miro Jakovljević, predstojnik Psihijatrijske klinike na Rebru, zadovoljstvo građana zdravljem i zdravstvenim uslugama tumači:
– Zdravlje je tjelesno i duševno blagostanje. Osoba koja ima nadu može biti siromašna, ali ima veliki socijalni kapital, ne može birati što će jesti, ali uživa u onome što jede. Ljudi nisu samo ono što jesu, nego ono čemu teže i važno je kako osoba definira sebe, svoj identitet i život. Optimizam je važan za kvalitetu zdravlja, a nada je povezana s optimizmom. Ljudi vjeruju zdravstvu jer medicinu kod nas još nije uništila trgovina, velika većina liječnika sačuvala je ideale prema medicini u skladu s Hipokratovom zakletom. Medicina ne mjeri pacijenta trgovački, liječnici mu daju najbolju terapiju pa imaju problema s HZZO-om koji im kaže da je to preskupo. Većina pacijenata prepoznaje da se liječnici nesebično trude pomoći im i unatoč krizi zdravstvo je još sustav koji najbolje funkcionira, za razliku od politike u koju su ljudi izgubili povjerenje – kaže Jakovljević.
Građani su obrazovni sustav na skali do 10 ocijenili sa 6, no to za prof. psihologije Mirjanu Nazor govori o relativnosti bilo koje pojave jer je i ono loše bolje od drugih još lošijih stvari.
– Nije da je kvaliteta obrazovanja kod nas jako dobra nego je sve drugo ispod svake razine. Kakva je kvaliteta znanja naših učenika ako ih samo preopterećujemo memoriranjem, a ne učimo ih zaključivati i razmišljati? U srednjoj školi previše učenika usmjeravamo u gimnazije s kojima neće moći ništa, jer neće svi uspjeti upisati fakultete, a kvote na fakultetima nisu prilagođene tržištu rada pa ispada da kadrovima s fakulteta opskrbljujemo Zavod za zapošljavanje – govori Nazor.
Nema solidarnosti
Naši radnici u prosjeku rade više nego građani EU 28 pa su 2012. tjedno radili 44,2 sata, dok se u EU 28 radilo 39,1 sati. No kućanstva su imala prosječni prihod od 850 eura, a u EU 28 bio je 2161 euro. Sindikalist Krešimir Sever ističe da je danas stanje još lošije.
– Građani su se nadali poboljšanju, očekivali da će vlast nešto učiniti, a danas je stanje gore. Mladi i obrazovani napuštaju zemlju. Hrvatska se lišava svoje budućnosti jer odlaze ljudi u fertilnoj dobi koji će doprinositi gospodarstvu drugih zemalja. Građani su dužni 29 milijardi kuna, raste broj nezaposlenih, dio ljudi radi, a ne prima plaću, a ni prosječna nije dovoljna za život. Podaci DZS-a govore da ljudi, da bi preživjeli, štede na hrani jer je pala potrošnja hrane i pića, a više troše na stanovanje i energiju. Ljudi su utonuli u beznađe, rezignirani su, bez perspektive, a to je najveći grijeh političkih struktura i vlasti koja se odnarodila. I nakon što je izvješće o kvaliteti života pokazalo da radimo više od prosjeka u EU, da se trećina radnika boji za radno mjesto, da imaju problema s usklađivanjem obiteljskog i poslovnog života, i nakon što se izmjenama ZOR-a udarilo dodatno na radnike, HUP je još nezadovoljan i govore da su radnici neproduktivni kao da su za to krivi radnici, a ne menadžeri – govori Sever.
Za promjene u društvu, kaže Cipek, ključno je djelovanje političkih elita i hoće li one bolje djelovati i komunicirati s građanima nego sada.
– Stranke su dio društva, a njih za društvo nije briga, otuđene su od njega, a građani su otuđeni od politike i jedni od drugih. Povjerenje u ljude je nisko jer se potiče narcistički idealizam, a solidarnost se u društvu smatra slabošću – objašnjava Cipek. Nije slučajno da skandinavske zemlje imaju visoko povjerenje u institucije, kako kaže Kaliterna Lipovčan, i ne trebamo se čuditi što su Danci najsretniji narod na svijetu jer oni sebe i državu doživljavaju kao jedno.
>>Ulazak u EU nije pomogao: Vratili smo se u 2007.
>>Hrvati nisu lijeni, rade više nego u većini zemalja
>>Za Zagrepčane su sreća obitelj i prijatelji, ali i tjedan dana bez šefa
Jeli istraživanje radio Ivo Pilar ili Ivo Lola Ribar?