I za ovaj listopad najavljen je prosvjed protiv tzv. vatikanskih ugovora, odnosno skup na kojemu će se tražiti raskidanje “konkordata”, četiriju ugovora između Hrvatske i Svete Stolice. Kako su i u prijašnjim prosvjedima manipulacije brojkama i tezama bile glavno oružje prosvjednika, tako se u najavi i ovogodišnjega skupa tvrdi da se radi o 600 milijuna kuna koje Crkva dobiva iz državnog proračuna, tj. čak i dvaput više, ako se, kako veli najava, “uzmu u obzir i ostala davanja Crkvi”.
Koja su to, dakako, nije navedeno. Baš kao što nije niti točno da Crkva dobiva 600 milijuna kuna, nego upola manje. Organizatori prosvjeda vele da se zalažu za “poštivanje Ustava, jednakost pred zakonom za sve građane, slobodu vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere, uvjerenja ili manjka istog te Ustavom propisanu odvojenost vjerskih zajednica od države”.
Time, zapravo, a da ni ne znaju, osporavaju u startu sami sebe, tj. zalažu se upravo za ono što je na djelu, a što se naziva “vatikanskim ugovorima” ili nekim drugim za neku drugu vjersku zajednicu. Naime, oko 90 posto stanovništva u Hrvatskoj izjasnilo se kao religiozno i doista ima pravo biti jednako pred zakonom i pravo na slobodu vjeroispovijesti i javno očitovanje vjere, zar ne. Baš kao što i nevjerujući imaju pravo na iskazivanje svojih uvjerenja, što im je, kao i vjernicima, zajamčeno Ustavom. Upadanjem u logičku zamku, prosvjednici zapravo otkrivaju svoju nasilnu narav.
Htjeli bi, naime, mijenjati nešto što nije po njihovu aršinu, nešto što nije po mjeri njihovo svjetonazora i opredjeljenja, pa to nametnuti svima ostalima. Pozivanje pritom na sekularnost države, nije pozivanje na naravnu odvojenost državnih i crkvenih vlasti (što se jamči i kroz postojeći način financiranja), nego na nametanje fundamentalističkog sekularizma, kao vlastita svjetonazora, kojemu je za cilj isključiti sve vjersko iz društvenog i javnog prostora.
Raskidom tzv. vatikanskih ugovora na meti bi se, zacijelo, trebao naći i vjeronauk u školama. No, on je upravo jedan od najzornijih i najboljih primjera iz tih ugovora, kako funkcionira demokracija u životu i praksi. Jer vjeronauk izabiru sami roditelji i djeca u osnovnim i srednjim školama. I to u vrlo visokom, gotovo 90 postotnom plebiscitu. Taj postotak odgovara upravo onome statističkome o broju religioznih građana u društvu. I kome, onda, smeta vjeronauk u školi?
Onima koji su se za njega na najdemokratskiji način odlučili ili onima koji ga ne žele? Zato prosvjedi ovakve vrste mogu biti vrlo opasni, jer otvaraju prostor manipulacijama i podjelama, mržnji i nasilju u društvu, čega je i bez njih sasvim dovoljno. Korifeji takve tobožnje demokracije trebali bi biti toga svjesni i ne raspirivati strasti u lakozapaljivoj hrvatskoj javnosti. Osobito, što se iz sasvim pragmatičnih političkih razloga nakon takvih jalovih prosvjeda, budimo iskreni, ama baš ništa u stvarnosti neće promijeniti.
Crkvenjaci se mogu pačati u politiku i zavirivati u tuđu postelju ali istovremeno ne žele biti subjektom bilo kakve javne rasprave."Autoritete" se ne propituje već im se slijepo pokorava. Stoga su i Vatikanski ugovori dogma u koju se ne dira.