Da ne zauzima strateško mjesto na političkoj karti Hrvatske, da se ondje cijelo jedno stoljeće ne ukrštaju glavne hrvatsko-srpske suprotnosti, Knin bi umirao od dosade kao i drugi gradovi njegova formata. Ima privilegiju što je za Hrvate kraljevski grad, iako se u njemu odavno ne živi kraljevski; ima sreću da uživa pobjedničku slavu iz Domovinskog rata, ali i nesreću da i nakon Oluje prolazi kroz gospodarske i socijalne turbulencije.
Knin je proturječan grad u kojem se ovaj tjedan dogodila mirna Oluja koja bi, bude li dovoljno sreće, trebala ujediniti i Knin i Hrvatsku oko prve i prave Oluje. Zoran Milanović i Andrej Plenković u Krešimirovu su gradu pokazali put pomirbe za sve koji nisu politički slijepi. Kraj Jugoslavije, Srbi i Hrvati dočekali su s različitim aspiracijama koje su ih prvi put dovele u izravnu konfrontaciju. Svekolika srpska elita poslije Titove smrti pripremila je jedan plan o centralizaciji Jugoslavije, pod srpskom hegemonijom, i alternativni plan o okrupnjavanju Srbije, na račun drugih republika.
Za Srbiju je posljednji jugoslavenski ustav bio crvena krpa, zato što je izdigao autonomne pokrajine u rang republika, i što je republikama priznao pravo na odcjepljenje; htjeli su ga mijenjati pošto-poto, i silom, ako treba. Zato u Beogradu ne govore o odcjepljenju republika, to bi izbjegli svim sredstvima, nego o odcjepljenju naroda, to bi nametnuli i silom. Tako je ilegalno formirana fantomska državica „Republika Srpska Krajina“, koju je podržavala samo Republika Srbija. Rat je od toga počeo; od toga treba poći i svaka pomirba.
Sve su maske prvi put pale u Vukovaru, samo u Europi nisu bili spremni prekinuti taj krvavi plan, da ne uprljaju svoje diplomatske frakove, kamoli da žrtvuju jednog svog grenadira za nekakve Hrvate koji žele svoju državu! Službena jugoslavenska vojska – koja je, planski, postala srpska – razarajući Vukovar plašila je Hrvate što ih sve može čekati budu li inzistirali na svojoj državi. Knin je postao žarište pobune, njega nije trebalo osvajati, jer su Srbi – koji su u većini prilegli uz velikosrpsku ideju – protjerali Hrvate i uspostavili svoju (straho) vladu.
Kako je Knin mogao postati glavni grad jedne državice koju je svijet priznavao samo po tome što je u tu hajdučiju slao okrunjene diplomatske glave? I to je dokaz da ni Amerika ni Europa nisu imale nikakvu suvislu ideju o tome o čemu se sve radi u raspadajućoj Titovoj državi. Svi su zanemarivali, od Srba nadalje, da je motivacija Hrvata da stvore vlastitu državu bila puno jača od srpskih planova da spriječe formiranje nove Hrvatske koja, po zamislima njezina poglavara Franje Tuđmana, neće biti nastavak kompromitirane ustaške države. Kod Hrvata je nakon demokratske pobjede bilo trijumfalizma, koji je stigmatizirao Srbe kao dežurne krivce za sva hrvatska stradanja u Jugoslaviji; bilo je i osvete, koja je više tada štetila Hrvatima.
Velika gesta Borisa Miloševića
Svaka ozbiljna pomirba mora razjasniti što se u Hrvatskoj događalo između 1991. i 1995. godine, da oslobođenje od okupacije ne bude veći problem od same okupacije. I da se ne žmiri pred zločinima koji su se događali poslije oslobođenja. Oluja je pokazala volju naroda da obrani i oslobodi svoje, ne da uzme tuđe; to može biti jedini čvrsti temelj hrvatskoga prava i hrvatskoga morala s kojim Hrvati veličaju svoju pobjedu. Je li Oluja na 25. obljetnicu postigla novu pobjedu za Hrvatsku a da nitko nije poražen?
Nikad u Kninu proslava nije bila sadržajem skromnija, zato što se u protokol umiješao virus, i nikad nije bila politički bogatija, zato što je hrvatski državni vrh podigao letvicu hrvatsko-srpskih odnosa i zato što su prvi put i hrvatski Srbi bili tamo službeno zastupljeni. Dosad su hrvatski govornici u Kninu, nekad i uz zvižduke što ne idu dalje u stigmatiziranju Srbije i Srba, govorili iz pobjedničke perspektive; ove su godine mislili i na poražene, pozivali se, prvi put, i na etičke obveze pobjednika, ne samo na politička prava.
Možda bi opet bilo zvižduka, da se „za dom spremni“ s HOS-ovcima probio na scenu: nije to ustupak Srbima, da bi i oni mogli sudjelovati u proslavi, što će tumačiti pripadnici tih postrojba; to je učinjeno s činjenice da je ZDS bio slogan pod kojim se u ustaškoj državi provodio teror i nad Hrvatima i nad Srbima, i nad Židovima i nad Romima. A da se Domovinski rat vodio za demokratsku i europsku državu, s koje je sam Franjo Tuđman odbacivao – i odbacio – ustaško i fašističko znamenje. Sve što je bila povijest ne može se izbrisati. Ali, sva povijest, ni komunistička ne samo ustaška, nije danas prihvatljiva za članicu zapadne demokracije.
Dolazak Borisa Miloševića u funkciji srpskog predstavnika u hrvatskoj Vladi mogao bi biti datum u srpsko-hrvatskim odnosima, ako ga radikalniji Hrvati ne budu iskrivljavali u Vučićeva trojanskoga konja, a zaslijepljeni Srbi doživljavali kao novog Vuka Brankovića. Teško se i s jedne i s druge strane probija svijest da se pomirenje ne postiže efektima nego otvorenošću, da se povjerenje gradi iskrenošću a ne prijetvornošću ili da se napetosti smiruju razgovorima, ne okretanjem leđa. Ne postoji čudotvorna formula kojom će se prebrisati animoziteti, pa i mržnja, koja još postoji, osobito kod žrtava i njihovih potomaka.
Za početak, Hrvati bi trebali prihvatiti da Srbi nisu „strano tijelo“ u Hrvatskoj, da su hrvatski građani koji žive u slobodi i sigurnosti, u punoj ravnopravnosti s ljudima druge nacionalnosti; i da Srbi prihvate da je Hrvatska njihova država, da nemaju druge države koja će ih štititi, koja će im omogućiti da rade, da se školuju, da se liječe, da se politički izražavaju. Prošlosti se ne mogu odreći ni jedni ni drugi, pa ni onoga dijela prošlosti koji ih dijeli. Kad se sve uzme, povijest Srba nije ništa lakša od povijesti Hrvata. Zato ni jedni ni drugi neće ići naprijed, budu li se okretali za prošlošću, bila ona slavna ili tragična.
Treba li na još nejaka pleća jednog mladca u politici stavljati sav teret hrvatsko-srpskih odnosa koji bi bio pretežak i za iskusnog Milorada Pupovca, da se nije mudro izmakao, ili, u svoje vrijeme, za Svetozara Pribićevića ili Dušana Dragosavca, koji su nosili srpsku politiku u Hrvatskoj? Države su jugoslavenske propadale jedna za drugom, velikim dijelom zato što se Srbi i Hrvati nisu mogli dogovoriti tko će i kako vladati. Mladom političaru moraju se priznati zasluge što je postao ogledni politički primjer kako većinska i manjinska nacija u jednoj demokratskoj europskoj državi otvaraju komunikaciju, a ne okreću leđa, kako rješavaju prijepore koje su četvrt stoljeća držali pod tepihom, a ne zatvaraju ih u ladice.
Nije hrvatski Milošević poslije 25 godina potpisao političku kapitulaciju srpske zajednice u Hrvatskoj, niti su Srbi poraženi time što je njihov ministar u hrvatskoj Vladi došao u Knin na obljetnicu Oluje; nisu ni Hrvati trijumfirali zato što su Srbi prestali bojkotirati Oluju. Ratovanje je završeno prije 25 godina; sad Hrvati i Srbi u Hrvatskoj idu korak dalje, ne čekajući da Vučićeva Srbija bude zrela slijediti taj hrvatski – i europski – put pomirbe. Njezin je problem bude li kaskala za vremenom.
Politička snaga Tome Medveda
Još se jedna teška tema nametnula u ovogodišnjoj proslavi, više kao moralni nego politički problem Hrvatske: je li Oluja išta izgubila od svoje pozlate zato što će hrvatski ministar branitelja otići u Grubore da se tamo pokloni nevinim srpskim žrtvama, koji su pobijeni u neredu poslije završetka pobjedonosne vojne operacije? Pobjednički narod ne može se dići u rang moralnog naroda ako nema snage priznati da su njegovi pripadnici počinili nedjela (ako za to postoje dokazi). Oluja se tako odvaja od zločina, koji su joj se i s ozbiljnih strana htjeli pripisati, i dokazuje svoju političku i moralnu čistoću. Tko misli da se u Gruborima ruši dignitet i veličina Oluje dokazuje upravo ono što želi opovrći: veže oslobodilačku operaciju uz jedan zločin koji joj ne pripada.
Teza o hrvatskoj izdaji nije ništa evidentnija krivotvorina od sumnji da su Srbi doživjeli još jedan poraz. Akteri postupno dolaze k realnosti, i o „Krajini“, koja je formirana ilegalno, koja je djelovala nezakonito, i o Oluji, koja je izvedena prema pravnim standardima i standardima ratovanja. O masovnom bijegu Srba može se raspravljati: što je učinjeno u strahu, što pod pritiskom, i čijim pritiskom. Isto i o lokalnim zločinima. Ali, izgradnja mira ne može se smatrati ničijim porazom ni izdajom. Za Tomu Medveda će neki Hrvatine reći da je izdao Domovinu i oskrnavio Oluju; njemu pripada zasluga što je prvi visoki član hrvatske državne vlasti koji ima političke snage otići na mjesto zločina, priznati da su (nepoznati?) Hrvati počinili zločine nad srpskim civilima, odati počast nedužnim žrtvama i osloboditi Oluju od odgovornosti za takve zločine.
Nekontrolirano nasilje ide, na žalost, uz svaki rat. U ime stabilnosti države i mira u društvu, za račun dobrih odnosa sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj, i u perspektivi i dobrih odnosa sa Srbijom, državni vrh pružio je ruku svojoj, srpskoj manjini kako je malo ratnih pobjednika to činilo. Govori li to o moralnoj poziciji Hrvatske? Svakako! Na hrvatskim je Srbima da i oni izvrše samokritiku i da se izjasne o srpskoj politici u Hrvatskoj pri raspadu Jugoslavije i stvaranju hrvatske države. Ne da sebi natovare krivnju, nego da otklone vječne sumnje u nelojalnost.
Od Tuđmanova vremena, ni jedna hrvatska vlada nije manifestirala toliku volju da s hrvatskim Srbima traži nove sadržaje zajedničkog života da se oni koji nisu napuštali Hrvatsku osjećaju kao svoji na svome, da se oni koji su se vratili, mogu integrirati u hrvatsku državu i društvo, u punoj sigurnosti i ravnopravnosti, a da se mogu u sigurnosti vratiti na svoje i u svoju državu svi koji se još nisu vratili. Dobili su takvu poruku i s govornice i s oltara. Svi su se istupi doimali usklađeni: vojni, kad general Gotovina govori da „nevine žrtve nemaju nacionalnosti“, braneći odlazak ministra Medveda u Grubore, ili da „nikad nije kasno učiniti dobro“; politički, kad premijer Plenković govori o etičkoj dimenziji pomirbe, ili duhovni, kad nadbiskup Barišić govori o praštanju i povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku.
Predsjednik Milanović došao je s napunjenom lulom mira, bez iluzija da će Aleksandar Vučić potegnuti koji dim; pružio je na otvorenoj sceni podršku odvažnoj Plenkovićevoj platformi o pomirbi, dokazujući da je odgovornost za državu jača od ljubomore, koju je, poslije svega, mogao osjećati i jedan i drugi. Hrvatska je u Kninu pokazala snagu, i moralnu i političku, da njen državni vrh o slavnom ali i teškom razdoblju novije povijesti može govoriti jednim glasom. To će joj priskrbiti poštovanje vani, što god nesuvislo o tome govorili u Beogradu, i autoritet u zemlji, što god radikalni kritičari mislili o pomirbi sa Srbima. Ako za godinu dana Milorad Pupovac ne bude u Kninu, hrvatski Srbi neće dokazati da satove ravnaju prema novom zagrebačkom vremenu, nego da gledaju prema Beogradu, gdje se i dalje vrti stara ura. Pomirba bi doživjela neuspjeh na prvom ispitu.
VIDEO: Govor premijera Andreja Plenkovića u Kninu
Ovo je također izvrtanje teze. Mir u Hrvatskoj postoji samo zahvaljujući pobjedi hrvatske vojske i porazu velikosrpske politike i njene vojske u tzv. Srpskoj Krajini.