Da Hrvatskoj nedostaje radnika i nije neka novost, no kvote za uvoz radnika koje je jučer propisala Vlada pokazuju da se popis sektora u kojima nam nedostaje radnika ubrzano širi. Tako ćemo uz sezonske radnike u turizmu i građevini, čiji nedostatak osjećamo već godinama, ubuduće uvoziti i, primjerice, poštare, psihologe ili logopede.
Naravno, sve to pod uvjetom da uopće uspijemo pronaći prikladnu radnu snagu jer je za neke od tih zanimanja uz stručnost nužno i poznavanje hrvatskog jezika. A to nam izbor sužava uglavnom na radnike zemalja u okruženju, koje i same rapidno gube stanovništvo, zbog čega se već govori o umiranju jugoistoka Europe. Zato se postavlja pitanje nije li ukupna kvota od 65 tisuća radnika koje Hrvatska treba uvesti iduće godine zapravo došla prekasno. Zbog toga je i teško razumjeti zašto se kod uvoza radnika uporno inzistira na nekim pravilima koja nemaju prevelikog smisla, a u praksi izazivaju ogromne probleme. Recimo, nejasno je zašto se ljudi koje ćemo zaposliti kao zidare moraju imati završenu školu za to zanimanje, ali samo ako su stranci.
Ako su iz Hrvatske, po zanimanju mogu slobodno biti i, recimo, kozmetičari i zaposliti se na građevini, naravno pod uvjetom da to žele i da znaju zidati. No, ako su uvezeni i zidaju bez kvalifikacije, onaj tko ih je zaposlio platit će kaznu. Na takva nebulozna pravila upozoravaju i poslodavci pa bi doista trebalo što prije poraditi na tome da se ove kvote fleksibiliziraju. Da se, primjerice, građevini omogući uvoz onoliko radnika koliko im nedostaje, bez posebne specifikacije po zanimanjima.
Trebalo bi možda razmisliti i o rješenju kakvo ima susjedna Slovenija, u kojoj poslodavac može dobiti povećanje kvote za uvoz radnika i tijekom godine ako se pokaže manjak. Sve to, naravno, ne bi značilo dugoročno rješenje za nedostatak radne snage. Taj je problem trajno moguće riješiti samo ako hrvatsko tržište rada postane dovoljno privlačno da bi zadržalo postojeće radnike i po mogućnosti potaknulo povratak onih koji su već otišli u inozemstvo i privuklo doseljavanje novih. A takvo što je nemoguće bez snažnijeg povećanja plaća.
Mislili su neki, već nas neće biti, ni veselje svoje nisu znali kriti / Raselit nas triba da nas manje ima, nisu tu ni bili tad će reći svima. / Nek tuđinu grizu, roda znati neće bez jezika narod nemama više sreće / Djeca roda povist neće znati, potom svoj na svome neće bit Hrvati. .........Što nisu uspjeli ratom, vrlo dobro uspijevaju u “miru”, uz svesrdnu pomoć domaćih budala.