Puno je već tinte o Irskoj proliveno i puno je toga poznato, ali danas moram podijeliti poruku koju mi je noćas poslao moj prijatelj Seamus, dragi kolega i partner u mnogim EU projektima – Zelena stranka u vladi u Irskoj… Najzeleniji program za vladu ikada… Fundamentalne promjene ispred nas… Ne znam da li ovaj prijevod njegove poruke može oslikati ono što se stvarno dogodilo, ali ja vidim i osjećam – moj prijatelj Seamus je stvarno oduševljen! U stvarnosti to znači da će irska Zelena stranka podržati novu koaliciju desnog centra te da će u zajedničkoj vladi raditi u borbi protiv gospodarske i zdravstvene krize, ali i klimatskih promjena. I zaista, jedna od ključnih točaka programa nove vlade je – smanjivati emisije ugljika u prosjeku 7% godišnje! Kako je rekao jedan od zelenih stranačkih prvaka – radit ćemo zajedno da zaštitimo našu zemlju i naš planet!
A treba se i prisjetiti da je ista Zelena stranka još prije tjedan dana odbila koalicijski sporazum jer planirane mjere nove koalicijske vlade nisu bile dovoljno socijalno osjetljive i postojala je bojazan da će teret gospodarske krize najteže osjetiti upravo socijalno najranjiviji. Toliko o Irskoj, a želimo li sada povlačiti paralele s predizbornom kampanjom u Hrvatskoj? Gospodarska budućnost, klimatske promjene i socijalna osjetljivost nasuprot djetinjastim prepucavanjima oko tenisa i samoizolacije? A tek strašna srednjevjekovna razina na koju smo se spustili diskutirajući o silovanju, pobačaju i pravu glasa za žene? Nemojte, molim vas…
U Hrvatskoj zato potičemo elektromobilnost. Dobro je da je tako jer je u Hrvatskoj trenutni udio hibridnih i električnih vozila u ukupnom voznom parku oko 0,38 posto dok je udio samo električnih vozila svega oko 0,04 posto. S ovakvim udjelima debelo smo na začelju Europske unije i jasno je da nešto trebamo činiti. Inače, iz EU dolaze zanimljivi podaci– za razliku od drastičnog smanjenja prodaje benzinskih i dizelskih vozila, isporuka električnih automobila u prvom kvartalu uvećala su se za 56 posto, a ukupno je prodano čak 127.900 vozila. EU je u tom razdoblju i vratila primat u elektromobilnosti od Kine - tijekom prva tri mjeseca ove godine, električni automobili u Europi činili su 31 posto globalne prodaje. Kako i zašto, dakle, poticati elektromobilnost?
Treba znati da kod nas nacionalni Fond već od 2004. godine naplaćuje tzv. Posebnu naknadu za okoliš na vozila na motorni pogon. Ova naknada, neki bi rekli i – parafiskalni namet, naplaćuje se i od pravnih i od fizičkih osoba, dakle cijelog gospodarstva i svih građana. Godišnje se tako u Fond uplati nešto preko 200 milijuna kuna, odnosno do sada vjerojatno već preko 1,5 milijarde kuna. U prometni sektor se nažalost, vraća puno manje.
Na natječaju koji je najavljen za početak srpnja, za nabavu energetski učinkovitijih vozila, Fond bi trebao podijeliti oko 22 milijuna kuna za sufinanciranje pravnih osoba, isti će iznos poticaja biti na raspolaganju i građanima dok je za sufinanciranje punionica za električna vozila osigurano 10 milijuna kuna. Dakle 200 milijuna naprema oko 50 milijuna priličan je nesrazmjer između uzimanja iz sektora i davanja sektoru, zar ne? Treba naglasiti - Posebna se naknada naplaćuje još od 2004., a ovakvi natječaji kojima se samo manji dio sredstava vraća u sektor prometa raspisuju se tek od 2014. godine.
Posve je jasno da treba poticati dekarbonizaciju prometa jer je to dio zajedničke europske politike, a zaštita klime je najboljem hrvatskom interesu. Problem je kada se nešto radi – zato što se misli da se mora, a ne zato što se osmislilo na način da se radi vlastitom interesu. Hrvatska, znamo, nema vlastite automobilske industrije pa je poticanje kupovine električnih automobila od strane građana potpuni promašaj. Bez obzira na poticaj, ovakva vozila si još uvijek mogu priuštiti samo imućniji građani pa je takva mjera i u tom smislu nepravedna i nepotrebna. Umjesto toga, trebalo bi intenzivno poticati elektrifikaciju javnog prijevoza (ali mi potičemo nabavu dizelskih autobusa u najvećim hrvatskim gradovima, zar ne?), ali i poticajima učiniti isplativom elektrifikaciju voznog parka upravo gospodarskog sektora.
Onima dakle, kojima su vozila neophodan alat za gospodarsku aktivnost, onima koji sredstva za ovakve poticaje i najviše uplaćuju, odnosno onima kojima bi manji troškovi prijevoza itekako koristili. To bi onda mogao biti pravi win-win - dekarbonizacija, ali i poticanje domaćeg gospodarstva, jedno bez drugoga nema previše smisla. Varijante koje bi se mogle osmisliti kao što su sufinanciranje rate leasinga za električna vozila koja bi se koristila u gospodarstvu, mogle bi još povećati učinke dekarbonizacije, ali i razvijati tržište za elektromobilnosti. Još jedna jednostavna mjera za poticanje kupovine električnih vozila bilo bi i uvođenje poreznih olakšica prilikom privatnog korištenja službenih električnih vozila. Takvo korištenje ovih vozila moglo bi biti oslobođeno plaćanja poreza na plaću u naravi, kako se to radi u Nizozemskoj i brojnim drugim europskim zemljama.
Već se vidi trend postepenog napuštanja vozila s unutrašnjim izgaranjem – u Velikoj Britaniji je od prije nekoliko dana u zakonskoj proceduri da se rok za zabranu prodaje ovakvih vozila pomakne s 2035. na 2032. godinu što je prilično uskoro. U Hrvatskoj nažalost o tome još ne razmišljamo, ali je evidentno da postajemo uvoznik groblja rabljenih europskih automobila, što je rezultat potpuno pogrešne porezne politike povlaštenog tretiranja uvoz rabljenih vozila.
A moglo bi se sve to skupa raditi i daleko sustavnije i organiziranije – jedna od članica Europske unije s kojom se rado uspoređujemo, Poljska, je još 2018. donijela jasan Zakon o e-mobilnosti s definiranim ovlastima jednog koordinacijskog ministarstva, ambicioznim rokovima i osiguranim financijama. Poljska dakle potiče razvoj mreže punionica čiji bi se broj trebao upeterostručiti do kraja 2020. Dugoročno sufinanciranje razvoja e-mobilnosti osigurano je uspostavom tzv. niskoguljičnog prometnog fonda u koji će se iz svake litre prodanih fosilnih benzina ili dizela izdvajati 2 euro centa tijekom sljedećih 7 godina. To bi trebalo osigurati 1,5 milijarde EUR-a koji će se nazad uložiti u razvoj infrastrukture, odnosno potaknuti investicije i gospodarski rast. Ako niste znali, natječaji poput našeg najbržeg prsta nepoznati su jednoj Poljskoj, a o ostatku Europske unije da ni ne govorimo. A kad smo već kod zanimljivosti – najčešće ime za psa u Poljskoj je – Burek, iako to baš i nema puno veze sa sustavnim i razumnim poticanjem elektromobilnosti. Ljetno je doba pa nisam odolio.
