Veliki hrvatski pjesnik Tomislav Čadež (naći ćete njegove pjesme na pločniku u centru Knina) u nekoj je raspravi 2015. komentirao kako u društvu koje se čini toliko podijeljenim između ustaša i udbaša treba postaviti pitanje: a što je s nama normalnima, koji nismo ni jedno ni drugo, niti imamo želju biti utjerani u jedan od ta dva tora. Ta mi je njegova misao pala na pamet prošloga tjedna, kad sam gledao reakcije na neke od događaja hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije u Bruxellesu. Evo, primjerice, Greta.
Ministar Tomislav Ćorić pozvao je globalno poznatu klimatsku aktivisticu Gretu Thunberg na sastanak Vijeća EU za zaštitu okoliša, prvi kojim je Ćorić predsjedao. Reakcije u hrvatskoj javnosti protezale su se od komentara Vice Johna Batarela, koji na Twitteru piše: “Tomislav ‘Thunburg’ Ćorić promovira još jedan ‘izam’: ekologizam ili eko-socijalizam. Kako patetično. HDZ, stvarno ste skrenuli ulijevo”. Od toga pa do foto-komentara, koji su dijelili mnogi, a u kojemu je na Gretinu majicu, na fotografiji na kojoj ona i hrvatski ministar stoje jedno pored drugog, fotošopiranjem dodan natpis “I’m with stupid”. U prijevodu: “ja sam s ovim glupim”. A da ne bude zabune tu je i strelica koja pokazuje smjer.
Poruka tih dviju krajnosti je, dakle, da hrvatski ministar iz stranke desnog centra koji se usudi pozvati Gretu Thunberg da održi govor ministrima zaštite okoliša iz 27 država članica EU mora biti ili (a) patetični izdajnik konzervativizma/suverenizma ili (b) glupan samim time što je iz Hrvatske/HDZ-a i valjda nije Gretina “liga”. Ima li tu uopće mjesta za normalne reakcije? Za one kojima razum ne govori da je Ćorić automatski postao izdajnik ili idiot zbog toga što radi svoj posao? Mjesta za one koji će možda prihvatiti činjenicu da mladi ljudi Švedske/Hrvatske/Europe/svijeta dižu glas za spas klime i spas planeta, da Greta Thunberg jest jedan autentičan glas tog pokreta, da ima što za reći, da je prošloga tjedna bila u Bruxellesu i govorila u Europskom parlamentu, prisustvovala sjednici kolegija Europske komisije na kojoj je iznesen prijedlog prvog europskog zakona o klimi, i da nije tako neobično da dođe i u Vijeće EU, pred kojim su mladi ljudi iz svih europskih zemalja prosvjedovali toga dana? Ima li mjesta za razumnu reakciju između dviju oprečnih iracionalnih? Nekad se zaista čini da takvog prostora ima sve manje, ili da ga je buka stjerala u tihi kut.
Drugi primjer: migrantska kriza na grčko-turskoj granici. Ima reakcija koje kažu da Hrvatska tu apsolutno nije imala nikakvu ulogu. To je jedna od onih ignorantskih reakcija. Hrvatska tu nije imala nikakvu ulogu samo ako zanemarimo činjenicu da je Vijeće EU prvi put u povijesti imalo na temu izbjeglica i migranata tako eksplicitne zaključke (poput “Ilegalni prelasci neće biti tolerirani”), i to u situaciji kad je Grčka privremeno, na mjesec dana, suspendirala pravo na azil, što je također prvi put da se događa u povijesti EU, i na kraju ako zanemarimo činjenicu da je hrvatska veleposlanica draftirala, dakle napisala nacrt takvih zaključaka.
Za Hrvatsku su važni (i za Hrvatsku su skrojeni) zaključci koji kažu da svaka država članica EU izložena takvom politički organiziranom migrantskom pritisku može računati na istu solidarnost ostatka EU kao sada Grčka. Tko to ne vidi nije dovoljno pozorno pratio. Ali, ako maknemo na stranu ignorantske reakcije, mnoge druge sežu od teze da Hrvatska griješi kad predvodi solidariziranje s Grčkom u zatvaranju vanjske granice do teze da Hrvatska griješi kad se solidarizira s idejom da iz Grčke treba preseliti i zbrinuti migrantsku djecu bez pratnje roditelja. Jedna krajnost kaže: otvaraj granice i šalji dalje migrante kao 2015./2016. (pritom se ta krajnost ne opterećuje previše pitanjem kome dalje, jer Austrija ili Njemačka ne trebaju više takve državno-prijevozničke usluge).
Druga krajnost kaže: zatvaraj granice, zatvaraj srca, a ako to sada i radite onda sigurno ne radite dovoljno dobro i postojano kao Orbán. Ima li između te dvije krajnosti mjesta za nešto između? I za sigurnost vanjskih granica, i za poštivanje temeljnih prava na azil, ali ne i pristajanje na ucjenu turskog predsjednika Erdoğana koji iz političkih razloga stvori pritisak, pa računa da će EU biti dovoljno naivna da poklekne pred takvim pritiskom.
U shvaćanju onoga što se događa oko nas važno je ne srljati u radikalne torove. To je još važnije sada, u doba novog koronavirusa i globalne pandemije u nastajanju, koja bi mogla opasno poljuljati ljudske interakcije, suosjećanje i razumijevanje. O tom prostoru u sredini, o normali, o razumu, ovisi i hoće li koronavirus biti prva pandemija u povijesti svijeta koju su ljudi uspjeli kontrolirati.
Dakle, kako djevojčica od 16 godina, koja ne ide u školu i koja ima 20 psihijatrijskih dijagnoza može biti autentični glas mladih, ili bilo čiji autentični glas, osim glas onih koji s njome manipuliraju?