Dolaskom nove američke administracije svjedočimo rapidnom poboljšanju transatlantskih odnosa, dok se istodobno – vjerojatno i usklađeno – zaoštrava američka i europska politika prema Rusiji i Kini. Novi američki državni tajnik Antony Blinken na svom drugom putovanju u inozemstvo – za svoje prvo putovanje odabrao je indopacifičku regiju, jačajući američki savez protiv Kine, što također svjedoči o američkim prioritetima – napokon je stigao i do Europe. Na prvom sastanku s europskim saveznicima u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu pokušao je uvjeriti Europljane da se Amerika vratila, kao što je to nedavno poručio i novi američki predsjednik Joe Biden. Nakon četverogodišnje agonije s nepredvidivim i neprijateljski nastrojenim Trumpom, koji je u Europi prepoznao konkurenciju proglasivši je strateškom protivnicom “gorom od Kine”, Blinkenove riječi djelovale su kao melem za europske transatlantske ožiljke.
Ponovno otkriveno američko-europsko prijateljstvo i razumijevanje nije moglo pokvariti ni očekivano američko zanovijetanje Njemačkoj zbog njemačko-ruskog strateškog plinovoda Sjeverni tok 2. I Bidenova administracija, baš kao i Trumpova, taj plinovod smatra prijetnjom američkim interesima u Europi, samo što Blinken pritom naglašava da taj energetski projekt nije samo loš za SAD, nego i za EU. Sjeverni tok 2, naime, povećava energetsku ovisnost Europe o Rusiji, što ne vide samo Amerikanci, nego i mnogi u EU, i to ne samo istočne članice koje graniče s Rusijom, nego odnedavno i Francuska, ali je Njemačka gospodarski i politički toliko moćna da ne želi dopustiti da joj netko drugi u Europi diktira poteze.
Zbog toga je moguća i paradoksalna situacija u kojoj se zatekao Bruxelles. Prije samo dva tjedna Unija je najprije nametnula sankcije Moskvi zbog pokušaja trovanja i zatvaranja ruskog opozicijskog lidera Alekseja Navaljnog, a onda je ovih dana uvela i prve europske sankcije Kini nakon puna tri desetljeća, i to protiv četvorice visokih kineskih dužnosnika koje Europa smatra odgovornim za represiju nad ujgurskom manjinom u kineskoj pokrajini Xinjiang. Time se Europa pridružila američkom pritisku na Moskvu i Peking, a istodobno Bidenova administracija ustrajava na Trumpovoj odluci o sankcijama protiv europskih kompanija koje sudjeluju u gradnji rusko-njemačkog plinovoda Sjeverni tok 2!?!
Iako će, sada je to svima jasno, Amerikanci svim političkim i diplomatskim sredstvima pokušati spriječiti dovršetak njemačko-ruskog plinovodnog projekta, premda je on gotovo dovršen, cijela Europa kao da je odahnula kad je Blinken na sastanku NATO saveza simbolično potvrdio da je Amerika odlučila ponovno stati na čelo “slobodnog svijeta”. Biden već za ovu godinu najavljuje sazivanje summita demokratskih država svijeta, pod američkim globalnim vodstvom, što treba shvatiti kao pokušaj američke demokratske rehabilitacije nakon Trumpove četverogodišnje demokratske regresije. Američki poslijeratni predsjednici, što je osobito vrijedilo u hladnoratovska vremena, nisu bili samo predsjednici svoje zemlje, nego i vođe “slobodnog svijeta”, kako su u hladnoratovsko vrijeme nazivane demokratske zemlje zapadno od željezne zavjese, koje su svoje vođe birale na slobodnim izborima među više kandidata i stranaka. Umjesto demokracije, Trump je preferirao nedemokratske režime i njihove vođe. Tako se Trump, primjerice, otvoreno divio ruskom autokratu Vladimiru Putinu, koji je već dva desetljeća na čelu Rusije, a nema nikakvih naznaka da bi se uskoro mogao povući, kao i kineskom vođi Xi Jinpingu. Njega je Trump, doduše prije zaoštravanja američkih odnosa s Kinom, hvalio zbog činjenice da je ukidanjem ograničenja broja predsjedničkih mandata sebi osigurao doživotni mandat i apsolutnu vlast, nadajući se da bi i Amerikanci s njim na čelu mogli pokušati nešto slično. Kinezi su uveli pravilo o najviše dva mandata po pet godina nakon smrti Mao Ce-tunga i obračuna s tzv. četveročlanom bandom, čime se željela spriječiti koncentracija moći u rukama jednog čovjeka, ali i to da previše starih ljudi ne bude predugo na vlasti. No, iako formalno demokracija, a demokratski sustav pruža dovoljno mogućnosti za redovito osvježivanje na vodećim pozicijama, Amerika se poslije Trumpa suočava s gerontološkim problemom na vodećoj poziciji, što je osobito došlo do izražaja nakon nedavnog naivnog i očito nepromišljenog osobnog Bidenova napada na ruskog predsjednika.
Nakon što je Biden Putina proglasio “ubojicom bez duše”, koji će platiti račun zbog miješanja u američke izbore, Putin mu je gotovo samilosno poručio da se pogleda u ogledalo, podsjetivši na rusku izreku prema kojoj “svoj svoga prepoznaje”. Putin je najstarijem predsjedniku u američkoj povijesti zaželio dobro zdravlje i pritom nastojao sve uvjeriti da nije bio ironičan. Bidenu je usto ponudio sučeljavanje argumenata na otvorenoj videokonferenciji, pred očima svjetske javnosti, ali Biden, premda demokratski izabran, očito nije spreman na takav dijalog s autokratskim ruskim predsjednikom. Nekoliko dana kasnije svojim posrnućem na stepenicama predsjedničkog aviona, ali i posljednjim gafovima, kada se nije mogao sjetiti imena svog ministra obrane, a svoju potpredsjednicu Kamalu Harris nazvao je “predsjednicom”, Biden je osigurao izdašan videomaterijal onima koji ustrajno dovode u pitanje njegove mentalne sposobnosti.
Sve to – od totalnog srozavanja američko-ruskih odnosa do hladnoratovskog obračunavanja i najvećeg zaoštravanja europsko-kineskih odnosa od kineskog pokolja na Trgu nebeskog mira 1989. godine, kada je Europa zabranila izvoz oružja u Kinu, a zabrana je trajala 15 godina – dovelo je do očekivanog učvršćivanja još jednog saveza, onog između Rusije i Kine, iako nismo sigurni da su europski i američki stratezi za nj spremni. Još od kraja hladnog rata Moskva i Peking nisu imali toliko dobrih razloga za čvrsto prijateljstvo i savezništvo. Odmah nakon što je rusko-europske odnose proglasio “uništenima”, ruski šef diplomacije Sergej Lavrov, gotovo po inerciji, požurio je u Peking, najavljujući “istinsko strateško partnerstvo” Rusije i Kine, koje su suočene sa zapadnim sankcijama. Iako je, naravno, opravdano primijetiti kako se Moskva i Peking zbližavaju samo onda kad su suočene sa zajedničkim neprijateljem, rusko-kinesko partnerstvo otvara još jedno nezaobilazno pitanje: je li Bidenova Amerika uopće spremna na istodobno otvaranje fronta i s Kinom i s Rusijom?
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
