U Hrvatskoj, koja pomalo postaje “pusta zemlja”, da se poslužimo poznatim naslovom američko-engleskog književnika T. S. Eliota, i u narodu koji izumire obitelj bi trebala biti ne samo sakrosanktno mjesto života, odgoja i razvoja svake ljudske osobe nego prvorazredno državnopolitičko pitanje.
No dok smo danomice u javnosti zasipani izjavama o tko zna kakvim sve kapacitetima i potencijalima društvenoga razvoja, nema ni riječi o obitelji - temeljnoj pretpostavci toga razvoja - ni o njezinim kapacitetima i potencijalima, ni riječi o tome kako obitelj gospodarski i politički, a samim time i zakonodavno ojačati kao jedinu stvarnu stanicu opstanka hrvatskoga društva, naroda i države. Mnogo se posljednjih mjeseci govori o gospodarskom rastu i daju se optimistične prognoze. Lijepo. No ako su ljudi, kako često možemo čuti, temeljni kapital društva i države, elementarna matematika upućuje na nemogućnost da sve manje ljudi proizvodi i troši sve više kako bi održali gospodarski rast, životni standard, osigurali mirovine i javne usluge. (Još) bogate europske zemlje, koje također pate od prirodnog pada stanovništva (što je bjelodan dokaz da standard nije primarni uvjet populacijskoga rasta), zasad manjak domicilne populacije rješavaju tako da “uvoze” ljude kako bi gospodarski rast držale u pozitivi i osigurale socijalnu stabilnost.
No je li to rješenje? Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a jasno definira općeljudske zasade bračno-obiteljskih odnosa: “Punoljetni muškarci i žene, bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljanstva ili vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj” (čl. 16. st. 1.). Takva pak “obitelj je prirodna i osnovna društvena jedinica i ima pravo na zaštitu društva i države” (st. 3). Naš Ustav u člancima 62-65. uređuje temeljne bračne i obiteljske odnose i obveze. Dapače, Ustav, u duhu Deklaracije, naglašava da je obitelj pod osobitom zaštitom države (čl. 62), a isto tako majčinstvo, djeca i mladež (čl. 63). U čemu se očituje ta osobita zaštita? Ustav to ne kaže niti zakonodavca obvezuje da propiše mjere osobite zaštite obitelji. A i da propisuje, to bi malo vrijedilo bez definicije obitelji. Kako osobito zaštititi nešto za što ne znaš što je? Naime, kada je u javnost “procurio” nacrt novoga Obiteljskoga zakona, u smislu kojega “obitelj čine: majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive”, digla se unaprijed pripremljena galama. Predlagatelj se prepao i ispričavao jer je “nespretno sročena i manjkava definicija obitelji”. “Da ne bismo došli opet u situaciju da nekoga u tom nabrajanju ispustimo ili povrijedimo, bliži smo tome da je bolje ne imati definiciju...” Ma, bravo! Kao da je tko od nas rođen bez majke i oca, pa bi tom definicijom bio povrijeđen!?
Čovjek ne mora biti stručnjak obiteljskog prava da bi uočio kako je ponuđena, pa povučena definicija obitelji logički i pravno korektna jer izražava elementarno i opće ljudsko iskustvo: svatko ima majku i oca, i čovjek, osim iznimno, odrasta u obitelji, kakav god bio zakonski status veze majke i oca i njihov stvarni zajednički život, sa srodnicima ili bez njih. Jesu li roditelji ili djeca živi, tko s kime, kada i kako živi, to je dinamička stvar, a staro pravilo glasi: Nulla regula sine exceptione (nema pravila bez iznimaka), pa se ono može primijeniti na Obiteljski zakon, bile te iznimke u njemu izričito pobrojene ili ne. Drugim riječima, definiciju obitelji itekako se može postaviti na bazi roditelji-djeca, ona u zakonu treba biti, a ipso iure i mora biti. Donositi dakle Obiteljski zakon bez definicije obitelji, to je kao kad bi, primjerice, nekom palo na pamet donijeti zakon o bankama, a ne bi definirao što je banka. Naravno, Zakon o bankama definira što je banka (vidi čl. 2).
Zakon normira, pa samim time i formira društvene odnose i očekivano društveno ponašanje osoba. No to nije moguće ispravno činiti bez razlikovanja pojmova i bez priznavanja onoga što se u pravu naziva “notornim činjenicama”, činjenicama na temelju ljudskog iskustva, koje se ne dokazuju jer se drže općepoznatima, primjerice da sunce izlazi svaki dan. Inače riječi gube smisao. A naši zakoni gube smisao kao što sve društvene relacije pomalo gube smisao jer su pojmovi relativizirani i(li) proskribirani. Pravo je, teorijom i praksom, u Hrvatskoj i velikom dijelu Europe danas možda najveća žrtva prijezira što ga liberalni intelektualni mainstream gaji spram tradicijskih običaja društvenih odnosa i za sada naravnog prava, što pak dodatno intenzivira proces moralnog, a u konačnici duhovnog i kulturnog rastakanja društvenoga tkiva europskih država i nacija. Slijedom toga, ustanove braka i obitelji u zakonodavstvima europskih država padaju kao žrtve permisivnih koncepcija morala: sve je isto i sve može proći (anything goes), navodno da se ne bi nikoga povrijedilo, iako se pritom vrijeđa zdrav razum i najveći dio društvene zajednice. A kamo nas vodi permisivna “logika”? Ako, primjerice, izvanbračnoj zajednici zakonski dajemo baš sva prava kao bračnoj, čemu onda brak? Ako osobe homoseksualnih sklonosti imaju bračna i obiteljska prava, pa i povlasticu da mogu posvajati djecu unatoč tomu što sami sebi uskraćuju naravne pretpostavke da ih imaju, onda pravni, kulturni i društveni smisao heteroseksualnog partnerstva biva potpuno degradiran. Ako svatko može odabrati kojega će roda biti neovisno o spolu (kako u točci 3c definira tzv. “Istanbulska konvencija”), spol posve gubi svrhu kao naravna odrednica osobnog identiteta te biološke i socijalne uloge osobe.
Primjer s našim Obiteljskim zakonom pokazuje kako je pravo upalo u moralnu bezvoljnost, kao i politika. Većina političkih stranaka izgubila je političku filozofiju: u demokršćanstvu više nema vrjednota kršćanstva, u socijaldemokraciji nema vrjednota socijalne pravde, u liberala više nema vrjednota slobode (osim za njih same i njihove projekcije). To je dovelo do toga da se većina konzervativnih i demokršćanskih političara ne usudi reći, iako im ta obveza eo ipso pripada ako to jesu, da su brak, roditeljstvo i obitelj pojmovi i vrjednote što primarno proizlaze iz naravnog reda stvari i elementarnog ljudskog iskustva, nego podliježu trendovima zagovaranja psihosocijalnih eksperimentiranja sa samom ljudskom naravi. Njome se pak ne može eksperimentirati bez teških posljedica. Kao što nas priroda udara u glavu na ekološkom planu, udarit će nas i već nas udara na biološkom, psihosocijalnom i društvenom. Oni koji malo bolje poznaju povijest i razloge propasti civilizacija znaju o čemu govorimo. A kad već spomenusmo Eliota, navedimo na kraju: “Ne možete očekivati kontinuitet i dosljednost u politici, kao što ne možete očekivati ni vjerodostojno ponašanje koje bi bilo zasnovano na čvrstim načelima, postojanima unatoč izmijenjenim okolnostima, ako oni nisu utemeljeni na stanovitoj političkoj filozofiji: i to ne neke stranke, nego nacije.” U tome je zapravo “kvaka”. I razlog zašto je cijena političkog vrludanja i moralnog krivudanja već tako velika, a, ako se nastavi, bit će enormna i nepopravljiva.
"Ako osobe homoseksualnih sklonosti imaju bračna i obiteljska prava, pa i povlasticu da mogu posvajati djecu unatoč tomu što sami sebi uskraćuju naravne pretpostavke da ih imaju, onda pravni, kulturni i društveni smisao heteroseksualnog partnerstva biva potpuno degradiran. " Dakle,, homoseksualci su svojom voljom odabrali biti to što jesu i sami sebi su uskratili prava? Nema potrebe ništa više reći ni o autoru ni o tekstu.